BRANISLAV Nušić jedan je od najpoznatijih satiričara s ovih prostora. Tijekom svojeg života djelovao je kao književnik, novinar i upravitelj te postao sinonim srpske komedije i satire. Njegova djela bavila su se kritikom društva i politike s kraja 19. stoljeća, no ostala su aktualna sve do danas.

Rani život i školovanje

Nušić je rođen u Beogradu kao Alkibijad Nušau obitelji cincarskog porijekla, no zbog očeva gubitka bogatstva obitelj se preselila u Smederevo, gdje je proveo djetinjstvo. Već kao tinejdžer pokazivao je literarni talent, objavljujući pjesme i prozu u časopisima.

U dobi od 18 godina promijenio je ime u Branislav Nušić, želeći se približiti srpskom nacionalnom identitetu. Studirao je pravo u Grazu i Beogradu, gdje je 1886. diplomirao. U mladosti je također sudjelovao u Srpsko-bugarskom ratu, a svoja iskustva iz vojske pretočio je u zbirku priča Pripovetke jednog kaplara.

Jedan od najpoznatijih događaja u njegovom životu bio je 1887. kada je, revoltiran društvenim nepravdama, napisao satiričnu pjesmu Dva raba, u kojoj je kritizirao kralja Milana Obrenovića. Zbog pjesme je osuđen na dvije godine zatvora, iako je pušten nakon godinu dana. Dok je bio u zatvoru, Nušić je nastavio pisati. 

Navodno mu isprva to nisu dopustili, no Nušić je u svojim privatnim pismima, za koje je znao da ih provjeravaju, napominjao kako želi pisati i da ne planira više pisati politički motivirana djela. Nakon par mjeseci dobio je pribor za pisanje.

Marljivi pisac 

Nušić je najpoznatiji po svojim komedijama, koje su oštro, ali humoristično kritizirale političke i društvene mane. Njegova djela poput Narodnog poslanika, Gospođe ministarke, Sumnjivog lica i Ožalošćene porodice bila su iznimno popularna. Bavila su se svakodnevnim problemima i situacijama, zbog čega su se mogla svidjeti široj publici. Nušić je na taj način približio kazalište svojoj generaciji i neplanirano potaknuo razvoj srpske kulture. Mnogi umjetnici kasnije su ga nazivali svojom najvećom inspiracijom. 

Osim književnosti, Nušić je radio kao novinar, diplomat i upravnik kazališta. Služio je u konzulatu u Bitolju i Sjevernoj Makedoniji te bio ravnatelj kazališta u Beogradu, Novom Sadu, Skopju i Sarajevu. Tijekom svojeg rada u kazalištima poticao je razvoj kulture i umjetnosti, a često je osnovao nove umjetničke inicijative, uključujući prvo dječje kazalište u Novom Sadu.

Život van kazališta

Nušić je oženio kćer uglednog trgovca kada je imao 31 godinu, a par je imao troje djece. Njegov jedini sin, Strahinja Ban, poginuo je kao srpski vojnik tijekom Prvog svjetskog rata, što je duboko potreslo književnika.

Kći Olivera također je umrla u mladosti. Jedino preživjelo dijete, Margarita, nastavilo je očevim putevima te osnovala dječje kazalište u Beogradu. Nušić je pisao gotovo cijeli život, osim u periodu smrti svoje djece, kada nije pisao godinama.

Pred kraj života Nušić se posvetio kulturnim projektima, a njegov dom u Beogradu danas je zaštićeni spomenik kulture. Umro je 19. siječnja 1938. godine, ostavivši nedovršenu komediju Vlast. Njegova smrt bila je obilježena tugom u cijeloj regiji, a kazalište u Beogradu toga je dana bilo prekriveno crnim velom.

Nušićeva djela i danas su poznata i igrana u kazalištima diljem regije. Zagrebačka publika upoznata je s njegovim djelima poglavito radi Satiričkog kazališta Kerempuh, u kojem se mogu pronaći njegovi naslovi. Naša Elizabeta Kukić osvajala je brojne nagrade 2010-ih (Nagrada hrvatskog glumišta, Nagrada Grada Zagreba i dr.) zbog svoje uloge Živke Popović, po kojoj ju danas pamti brojna domaća publika.