LIJEPU zafrkanciju složili su neovisno jedan o drugome dvojica talentiranih hrvatskih novinara. Povod je odluka Sanaderove vlade da daruje Srbiji ogromnu pristupnu dokumentaciju za Europsku uniju, kako bi joj prištedjela golemi posao prevođenja s engleskog. Našu dvojicu šaljivčina to silno zabavlja, jer po upornim tvrdnjama s hrvatske, a sve više i sa srpske strane, hrvatski i srpski su dva jezika. Kao što su dva jezika, recimo, i francuski i njemački, talijanski i španjolski, eskimski i svahili.

To onda logično znači da Zagreb zapravo nije napravio nikakvu uslugu Beogradu, jer ovaj sada tu hrpetinu teksta na hrvatskom treba udarničkim radom četa i četa prevoditelja prevesti na srpski. Ali, kako iz Beograda javljaju da su beskrajno zahvalni na daru, a i Zagreb sa zadovoljstvom prima te zahvale, ispada da se ipak slažu da se ne radi o dva nego o jednom jeziku. Što znači da poslije lijepih dvadesetak godina hrvatska država odustaje od stava koji je imao snagu dogme da se hrvatski i srpski jezik razlikuju možda ne baš kao nebo i zemlja, ali tu negdje.

Pred našim očima pao je Berlinski zid između hrvatskog i srpskog jezika

Uostalom, nisu li ne tako davno na hrvatski uredno prevođeni srpski filmovi, knjige, krštenice, učeničke svjedodžbe i što sve ne (čemu su se najžilavije opirali brojni turcizmi koje bratski dijele oba naroda). Ali, evo pred našim očima pao je Berlinski zid između hrvatskog i srpskog jezika, ili ako baš još nije pao, klima se kao babin zub neke stogodišnje srpske ili hrvatske babe. Dobro, sada kada smo se malo zabavili, ajmo na ozbiljnije stvari. Ova jezična burleska dio je iznenadnog otopljavanja srpsko-hrvatskih odnosa, kojeg obje strane smatraju važnom prekretnicom, nakon što su zbog hrvatskog priznanja Kosova i tužbe protiv Srbije za genocid ti odnosi punu godinu bili praktički na nuli.

I zbilja, barem na prvi pogled neka prekretnica tu stvarno postoji. Vidjelo se to već kada je nedavno u Zagreb došao doajen srbijanske politike Dragoljub Mićunović, kojeg je primio doslovce cijeli državni i politički vrh Hrvatske (Mesić, Sanader, Bebić, Milanović...). To debelo nadilazi skromnu funkciju koju gost obavlja (predsjednik je vanjskopolitičkog odbora srbijanske Skupštine), no izgleda da je taj prijatelj Zorana Đinđića bez obzira na to uspješno inficirao domaćine temeljnom diplomatskom filozofijom pokojnog srbijanskog premijera.

Ne treba se, veli ta filozofija, ukopavati u teškim pitanjima prošlosti, za njih uvijek ima vremena, a prije toga mora se rješavati ono što se odmah može riješiti. I upalilo je. Izgleda da je hrvatska strana prihvatila taj beskrajno jednostavan pristup, što bi, bude li se slijedilo logiku stvari trebalo značiti prizemljivanje jastrebova i sa srbijanske strane (Vuk Jeremić, kojemu se često pridružuje i sam Boris Tadić) i s hrvatske (kojima se teško shvatljivom tvrdoćom sve češće priključuje i Stipe Mesić). Ali, to znači i nešto još važnije, što nas vraća na onu veselu jezičnu zgodu s početka teksta.

Odnosi između Hrvatske i Srbije se izravno prelijevaju na najvećeg invalida u regiji - Bosnu i Hercegovinu

Nije potrebno da dvije zemlje primaju upute kako će se ponašati na engleskom, za to je sasvim dovoljan i hrvatski/srpski, priznavale one da je to jedan jezik ili ne. Uostalom, nisu li sada takvom neposrednom pogodbom na domorodačkom jeziku dogovorile cijelu seriju međusobnih susreta (nakon ovotjednog Sanaderovog posjeta Beogradu, već u svibnju će Tadić u Zagreb, a još neutvrđenog datuma i Mesić u Beograd). Nije potrebno ni da netko sa strane objašnjava Hrvatskoj i Srbiji da su njihovi odnosi kičma stabilnosti u regiji. I to ne samo zato što su to dvije najveće zemlje, pa svaki potres među njima trese i cijelu regiju.

Nego i zato što se odnosi među njima izravno prelijevaju na najvećeg invalida u regiji, kojemu su još potrebne međunarodne štake - Bosnu i Hercegovinu. Zato će ovo najnovije zatopljavanje između Zagreba i Beograda sigurno biti pohvaljeno na sva usta u najvažnijim međunarodnim kancelarijama, iako je i njima sigurno jasno da tu ima puno taktičkog nadmudrivanja. Pa vjerojatno i puštanja magle. Hrvatskoj je to zatopljavanje potrebno da pokaže kako njen sukob sa Slovenijom nije stvar neke njene urođene konfliktnosti sa susjedima. A Srbija želi poslati poruku da je već dovoljno preboljela svoje frustracije (Kosovo) da je sada čak sposobna pomoći liječiti i tuđe.

Znate li koliko su se puta sreli Tuđman i Milošević?

To znači da ovaj najnoviji val zatopljavanja između Zagreba i Beograda može lako proći kao što je i došao. Uostalom, kada se ovoj najnovijoj razmjeni posjeta pribroje sve ostale od odlaska Tuđmana i Miloševića, ne prelazi se brojka od desetak, ajde neka bude i petnaestak. A znate li koliko su se puta sreli Tuđman i Milošević? Ravno 47 puta! Plus desetine i desetine odlazaka Tuđmanovog specijalnog oficira za vezu Hrvoja Šarinića Miloševiću u Beograd.

Ima li boljeg dokaza da su dvije zemlje neusporedivo više energije utrošile u pripremi rata nego u njegovo saniranje, kojemu se još ne vidi kraja. Tek kada se taj omjer obrne, moći će se govoriti da su dvije zemlje zbilja okrenule novu stranicu.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Aleksandar Dimitrijević/Cropix; AFP