NA DANAŠNJI dan 813. godine sastali su se franački kralj Karlo Veliki i bizantski car Mihajlo te sklopili mir između dviju glavnih sila Europe. Bio je to početak boljeg odnosa Franačke i Bizanta, koji su uskladili svoje vanjske politike kako se ne bi prepirali. Glavna tema bio je prostor na kojem žive današnji Hrvati.

Franačka i Bizant kao glavni igrači europskog ranog srednjeg vijeka

800. godina poznata nam je u povijesti jer je tada Karlo Veliki okrunjen za rimskog cara. Bila je to velika uvreda dvoru u Konstantinopolu. Oni su smatrali da papa nema nikakvo pravo okruniti nekog barbara i dati mu najvažniju i najveću titulu na svijetu te da jedino Bizant može biti nasljednik rimske titule. 

Papu i ostale stanovnike Apeninskog poluotoka toga doba više je zanimala vlastita sigurnost nego rasprava o drevnim titulama. Njihovu zemlju opsjedali su Langobardi, narod sa sjevera Italije koji je često pljačkao sela i gradove pod papinskom jurisdikcijom. Karlo se oglasio na papinu pomoć, slomio Langobarde i povezao se s Rimom. Dva politička entiteta (Franačka i Rim) međusobno su se priznala: papa kao crkveni, a Karlo kao svjetovni vladar. 

Bizantu se to nije svidjelo, te je vladala atmosfera nepovjerenja između dviju sila. No u 13 godina hladnih odnosa nije zabilježena neka velika bitka između franačke i bizantske vojske, a povjesničari se danas slažu da nije došlo do ozbiljnijih sukoba. 

Dalmatinski gradovi Bizantu, unutrašnjost Franačkoj

Kad su sjeli za pregovarački stol u Aachenu, Karlo i Mihajlo dogovorili su se oko svojih interesnih sfera kako bi riješili razmirice. Mihajlo je Karlu dopustio utjecaj na Balkanu sve do rijeke Drine, a Karlo je priznao bizantsku vlast nad dalmatinskim gradovima. Osim gradova, granica interesnih sfera bila je na rijeci Drini.

Unatoč potpisanom miru, Franačka se do kraja stoljeća raspala i nije imala vremena baviti se svojim najzabačenijim pokrajinama, dok je Bizant bio okupiran provalama Bugara i Arapa. Aachenski mir u tom pogledu nije značio puno za kasnija povijesna događanja.

Važan je samo narodima bivše Jugoslavije koji su nakon stoljeća i stoljeća života na pograničnom teritoriju raznih stranih sila razvili zasebne kulturološke i društvene navike. Jedanaest stoljeća nakon Aachena počinje povijest Jugoslavije, države koja nije znala kako povezati narod koji govori istim jezikom, ali je razjedinjen vjerom, kulturom, pismom i saveznicima. 

Dakle, Aachenski mir jedan je od prvih događaja u povijesti Balkana koji ga je podijelio. Zapadno od Drine ljudi su slušali franačke misionare koji su propagirali riječ rimskog pape dok su oni istočno od Drine lekcije iz vjere dobivali od bizantskih svećenika.

Nakon Aachena regiju je dodatno podijelio Veliki crkveni raskol 1054. godine, a u ranom novom vijeku dvije je kulture dijelila austrijsko-osmanska granica. Sve navedene podjele učinile su povijest 20. stoljeća na ovim prostorima... zanimljivom.

Mir bio važan i za same događaje u Hrvatskoj

Osim što je na neki način odredio razvoj Balkana u stoljećima koji slijede, a njegov utjecaj vidljiv je i danas, Aachenski mir utabao je put razvoja dalmatinskih gradova u narednim stoljećima.

Tako će dalmatinski gradovi imati visak stupanj autonomije (kralj Tomislav u 10. stoljeću dobio je dalmatinske gradove na upravljanje, ali Bizant je bio nominalni vladar). Ta podjela na bizantski (romanski) grad i slavensko zaleđe ostat će duboko ukorijenjeno jezično i kulturološki kroz cijeli srednji vijek.

Toma Arhiđakon debelo u srednjem vijeku tako, primjerice, piše o barbarima Slavenima u okolici Splita. Pa i danas su ostali duboko ukorijenjeni stereotipi o "vlajima", onima koji žive u zaleđu gradova i Dalmatinskoj zagori.