KROZ povijest su se razni dijelovi svijeta ekonomski uzdizali i propadali. Bliski istok je stoljećima bio daleko razvijeniji od Europe, Afrika je u prvoj polovici 20. stoljeća bila bogatija od srednje i jugoistočne Azije, Kina je bila jedno od najbogatijih područja na svijetu do 19. st.

>> Bili su centar svjetske trgovine s najvišim životnim standardom. Danas su sirotinja

Postoje i suprotno primjeri, država i regija koje su bile siromašne kroz stoljeća pa su postale ekonomske, kulturološke i znanstvene sile. Zapadna Europa je većinu povijesti bila periferija civiliziranog svijeta, a središte je bilo u Kini, Indiji i na Bliskom istoku. .

Kao što postoje primjeri država koje su u nekoliko desetljeća od relativno bogatih postale siromašne, postoje i primjeri država koje su se u svega dvije generacije izdigle iz siromaštva i postale jedne od najbogatijih na svijetu.

Irska je bila siromašna periferija Zapadne Europe

Irska je jedan od novijih primjera. Ne toliko davno zaostala država na periferiji zapadne Europe, koja je primarno trgovala sa susjednim Ujedinjenim Kraljevstvom, danas je jedno od svjetskih industrijskih, znanstvenih i ekonomskih središta.

Google, Apple, Facebook, X (nekadašnji Twitter), Accenture i druge multinacionalne korporacije imaju svoja sjedišta za Europu upravo u Irskoj. To je stvorilo i probleme, posebice kod mjerenja BDP-a, jer dobit tih korporacija umjetno podiže ekonomske pokazatelje (tzv. vilenjačka ekonomija).

Ali i ako se pogledaju izvoz, plaće, razina obrazovanja i drugi "stvarni" pokazatelji, Irska je jedna od najrazvijenijih država u jednom od najrazvijenijih područja na svijetu - u EU. To je postignuto u zadnjih tridesetak godina, a zbog impresivnog rasta u kratkom roku se Irsku još naziva Keltskim tigrom.

Sve do početka 90-ih godina prošlog stoljeća Irska je zapinjala u ekonomskom napretku. Postojao je realni rast plaća, ali je on bio jako slab, praktički neprimjetan. Uz to je rasla nezaposlenost, popevši se sa 6 posto 1973. na više od 16 posto do kraja 80-ih.

80-ih su političari pokušavali stimulirati ekonomski rast visokom državnom potrošnjom, s dubokim proračunskim deficitom i zaduživanjem. To je imalo slabe rezultate, uz to što je rasla nezaposlenost i rast realnih plaća je bio premali.

90-ih je prekinuto s praksom pretjeranog zaduživanja, smanjeni su porezi da bi se potaknule strane investicije, a desetljeća visokog ulaganja u obrazovanje su se napokon isplatila. Međunarodne korporacije su Irsku iskoristile kao odskočnu dasku za Europu, a mnoge su preselile i proizvodnju u nju da bi iskoristile visoko obrazovanu radnu snagu. Godišnji rast BDP-a je u drugoj polovici 90-ih iznosio blizu 10 posto.

Irska je počela izvoziti u cijeli svijet, ne samo kao prije u Ujedinjeno Kraljevstvo. Veliki ekonomski rast je doveo do useljavanja, velikim dijelom visoko kvalificirane radne snage koja je dolazila raditi u brojne međunarodne kompanije iz SAD-a, koje su došle u Irsku. 

Južna Koreja je bila siromašnija od dijelova Afrike

Južna Koreja je bila jedna od najsiromašnijih država na svijetu, siromašnija od velikog broja država/kolonija Afrike. Sjeverna Koreja je zapravo većinu povijesti bila industrijsko središte Koreje, a jug poljoprivredna zabit.

Ubrzo nakon kraja Drugog svjetskog rata je započeo Korejski rat, koji je onemogućio razvoj države 50-ih godina prošlog stoljeća. Ali ni 60-e nisu bile bolje, pa se BDP po stanovniku zadržao na 10-12 posto BDP-a p.s. SAD-a. Tih desetljeća je Južna Koreja realno bila sličnija vojnoj diktaturi nego demokraciji.

Politikama koje su stavljale naglasak na obrazovanje, izvoz i tehnološki razvoj događa se velik rast 70-ih i 80-ih, s niskim porezima, minimalnom socijalnom državom, ali i velikim državnim uplitanjem u ekonomiju, posebno kroz subvencije. Taj model se opisuje i kao državni kapitalizam ili korporatizam. Južna Koreja je postala jedan od Azijskih tigrova.

1997. počinje Azijska financijska kriza, ali se država oporavlja u nekoliko godina. Do tada je već dosegla razinu od 50 posto BDP-a po stanovniku SAD-a. Rast se nastavio nakon oporavka od azijske financijske krize krajem 90-ih, a danas je Južna Koreja otprilike na 70 posto BDP-a po stanovniku SAD-a, s brojnim parametrima (obrazovanje, zdravstvo, životni vijek...) u kojima prednjači.

Ekonomsko čudo Španjolske

Ne toliko siromašna kao Južna Koreja u prvoj polovici prošlog stoljeća, Španjolska nije ništa manje impresivna. Danas je zaboravljeno, ali 60-e godine su bile razdoblje španjolskog ekonomskog čuda. Ekonomski rast joj je u to vrijeme bio drugi najveći na svijetu, nakon Japana.

Razlog zbog čega se puno manje piše o španjolskom ekonomskom čudu vjerojatno leži u tome što je u to vrijeme vladao diktator Francisco Franco. Ekonomski oporavak nakon završetka Drugog svjetskog rata je bio slab, a naglasak na samodostatnost, koju je tada Franco forsirao, nije dovodio do ekonomskog rasta.

Zbog toga Franco postavlja tehnokrate, koji napuštaju politike samodostatnosti, liberaliziraju trgovinu i poslovanje. Političke slobode su ostale minimalne, ali se radikalno šire ekonomske slobode. Država je zadržala kontrolu nad nekim bitnim industrijama, kao što je automobilska, ali je općenita ekonomska liberalizacija dovela do više stranih i domaćih ulaganja, nastao je masovni turizam, nekretninski sektor se širio.

Stabilizacijskim planom iz 1959., koju je donijela nova tehnokratska vlast, ukinute su barijere na međunarodnu trgovinu (uvoz), smanjena je državna potrošnja i ukinute su kontrole cijena. S obzirom na to da je država još uvijek imala snažnu kontrolu nad ključnim industrijskim kompanijama, i ovaj pristup se može opisati kao mješavina ekonomskih liberalnih politika uz neke državne intervencije, oblik korporatizma ili državnog kapitalizma.

Siromaštvo nije sudbina

Istina je kako je svaka danas bogata država jednom bila siromašna. Siromaštvo je početno stanje svakog društva, ali se razlikuju po tome jesu li ili nisu uspjela pronaći put do bogatstva. Svako društvo koje svoju nerazvijenost opravdava nekom povijesnom nepravdom samo traži izlike. 

Rat nije opravdanje jer su brojne države i po nekoliko puta potpuno razrušene u ratu pa su se ekonomski oporavile. Kolonijalizam nije opravdanje jer su neke bivše kolonije danas bogatije od svojih nekadašnjih kolonizatora, dok su druge ekonomski nazadovale nakon stjecanja nezavisnosti. 

Manjak prirodnih sirovina je loše opravdanje jer su neke od najbogatijih država danas njima siromašne, a ni obilje prirodnih resursa nije opravdanje (tzv. prokletstvo resursa) jer postoje visokorazvijene države s razvijenom industrijom koje imaju puno prirodnih resursa (primjerice Norveška). 

Ekonomski razvoj je dostupan svima. Osim tri nabrojane zemlje još se može spomenuti Kina, Singapur, Tajvan, Norveška, Italija, Švicarska itd. U konačnici ni bogatstvo ni siromaštvo nisu sudbine država i naroda, nego najviše od svega (ne isključivo) rezultat niza izgrađenih institucija; pravnih, političkih, društvenih i ekonomskih.