DOŽIVJELI smo i to. U petak je održan prvi veći prosvjed koji je organizirala milenijska generacija, ljudi rođeni u ovom stoljeću. Tema: klima, borba protiv globalnog zatopljenja. Ima sasvim dovoljno razloga za to – klimatske promjene su stvarnost, a ovo je generacija čiji će mnogi pripadnici doživjeti i početak narednog stoljeća. I žele ga proživjeti bez klimatskih ekstrema.

Neki su ih iskreno podržali, neki se smijali i govorili kako je to samo razlog izostanka iz škole (naravno, takva opravdanja će naći oni koji se sami ne bi usudili doći prosvjedovati pred vlast, već svoj jad, bijedu i nebitnost iskazuju poluanonimni iza ekrana), no činjenica je – jedna nova generacija ulazi u društveni i politički život. Generacija koja se ne sjeća državnih granica koje čuvaju osmatračnice, vojska i dresirani psi, generacija koja nije nikada imala iskustvo da u drugoj državi mobitel ne radi, generacija je to koja očekuje da ima sve informacije odmah. Generacija je to koja ne gleda klasičnu televiziju – nezamislivo im je da moraju čekati točan sat za pogledati seriju koja ih zanima.

Stiže generacija kojoj nismo ostavili ništa osim dugova

Generacija je to koja istovremeno radi nekoliko poslova, primjerice ako gleda film i zanimljiv im je neki glumac, uredno će pogledati odmah podatke o njemu na Wikipediji, generacija je to koja nikada nije otvorila fizičku enciklopediju i generacija je to koja se ne sjeća rata – opterećenost politike 90-ima njima je apstraktna kao što su mojoj generaciji bile priče starih partizana.

Generacija je to koja s 10-12 godina bolje govori engleski nego prije 30 godina prosječna odrasla obrazovana osoba. Generacija je to koja umjesto da ode na ljetovanje svake godine u isto mjesto voli putovati i istraživati. Generacija je to kojoj su razdaljine između Zagreba i Münchena ili Dublina manje nego što je mojoj generaciji bila razdaljina između Splita i Zagreba.

I najbitnije – generacija je to kojoj nismo baš ništa ostavili osim dugova. Dok u Africi i Aziji milenijska generacija živi neopisivo bolje od svojih roditelja, uz tekuću vodu, javni prijevoz, mogućnost online obrazovanja, što dovodi do rasta BDP-a od 8-10% u nekim afričkim i azijskim državama, u razvijenim zemljama to je prva generacija koja se mora jako potruditi kako bi živjela bolje od prethodne.

U Hrvatskoj, situacija kudikamo gora, od nas su lošije samo ratom zahvaćene zemlje. Kao prvo, budućoj generaciji ostavljamo milijarde dugova koje ta generacija nije napravila – a morat će ih vraćati. Ti mladi ljudi su iznimno umreženi, ako vidite Facebook, to nije 10% njihovih načina digitalnog umrežavanja. Jako dobro znaju kako se živi u Irskoj, kakve su cijene u Londonu, a kakvi su stanovi u Frankfurtu. Ukoliko njihove startupe i mlade firme opteretite porezima ili zatražite da se odmah uplaćuju doprinosi za direktore (što samo znači da državni činovnici nemaju pojma što znači startup), oni će otići negdje drugdje.

Ukoliko umjesto sposobnog županija zaposli podobnog, kako se u pravilu danas događa, onda će sposobni pokušati negdje drugdje – što ne znači samo gubitak jedne plaće, već gubitak cijelog tima ili projekta koji bi taj sposobni stvorio.

Kakvu Hrvatsku im uopće ostavljamo?

Jeste li im pripremili kakva radna mjesta za 21. stoljeće? Firme koje rade nove stvari, koje patentiraju, koje izbacuju nove proizvode, firme u kojima je raditi uzbudljivo, a ne koje samo predstavljaju „radno mjesto“, kako se to u Hrvatskoj kaže. Osim Rimca, Infobipa i još nekoliko firmi – malo je mjesta gdje milenijci, barem oni koji žele raditi i stvarati mogu to raditi u Hrvatskoj. Koliko je država napravila na tome da preusmjeri obrazovni sustav novom vremenu, recimo činjenici da će maloprodaja u ovakvom smislu postati prošlost? Imamo li popis zanimanja koja nestaju u narednih 20 godina pa više ne treba ni školovanje za ista? Pa vidimo brodogradilišta, milijardama se spašava proizvodnja kakva je nekad bila da bi sve ostalo kako je. A ništa u ovom svijetu nije isto.

Očekujete od tih milenijaca da se podvrgavaju nekakvim samozvanima autoritetima općinskih načelnika ili pročelnika koji će ih s visoka pogledavati i tražiti 125. papir za otvoriti firmu ili obrt? Firma će biti otvorena onda „daljinski“ u Estoniji ili Bugarskoj.

Nemojte se nadati da će popravljati vaše životne pogreške

Čekate nešto od njih? To će tek biti veselo. Umirovljenici – očekujete da vam te nove generacije daju više mirovine? Prilično se varate. Kao prvo, malo ih je, drugo, zašto bi se oni bavili vašim mirovinama kada ste im umjesto uređene i bogate zemlje ostavili opustošenu. Nije do vas? A kada ste zadnji put prosvjedovali protiv državnog zaduženja kojim se troši novac novih generacija? Kada ste ono bili na ulicama kada je vlada socijalne probleme rješavala prijevremenim mirovinama? Kada ste prosvjedima branili firmu od nezakonite privatizacije? Niste, nego ste još novom šefu govorili kako je lijep i da vama ne da otkaz? Vaš problem.

Svi nositelji povlaštenih mirovina, od saborskih do braniteljskih, zaista mislite da vam nove generacije duguju novac? Duguju onima koji su u ratu izgubili zdravlje – a za ostale, obrana domovine je čast, za koju se dobiva orden, a ne novac. Opteretite milenijce porezima – otići će. Stavite ih pod kakvog partijski podobnog ravnatelja, kako se već događa uvelike u bolnicama, otići će, ne samo radi novca nego i radnog okruženja. Hrvatska toj milenijskoj generaciji nije dala ništa, niti planira dati išta. Pitajte uostalom po ulici slažu li se ljudi da uzmemo par postotaka plaća i mirovina kako bismo osnovali poseban fond za buduće generacije, kao što ima Norveška. Počelo bi odmah kukanje.

Neće imati razumijevanja za državu koja im uzima pola plaće

Razmislite kakvu zemlju im ostavljate. Ne samo nepostojeće suvremene industrije, nego s doslovno govnima po nacionalnim parkovima i opustošenim stablima po parkovima prirode te lopovskim šerifima na lokalnoj razini, a bahatim neznalicama na državnoj razini. Mislite da je ta nova generacija nešto dužna ovima od 40-60-80 godina? Nije. Prije su im ove starije generacije dužne ispriku kakvu im Hrvatsku ostavljaju. Netko će reći: Dali smo im za obrazovanje! Pa koliko im roditelji poreza plaćaju, svaki je zaslužio obrazovanje razine Oxforda.

Politika ih većinu tek sada počinje zanimati. Uglavnom im je dosadna, no svijet odraslih u koji ulaze tjera ih i na političko razmišljanje. Prvo će ih privući razne protestne stranke od kojih naravno ništa u praksi, pa će onda tražiti i druge političke opcije. Neki će naravno ući u HDZ i početi se dizati stranačkim stepenicama do lokalne komunalne firme. Mnogi neće. Razmišljat će oportuno, kako je najbolje za njih. Ovdje, vani, kako im se svidi. Neće imati razumijevanja da im država uzima pola zarade, mislit će na sebe i svoju obitelj. Starije generacije im uostalom nisu ostavile ništa do moralno, ekonomski, pa i ekološki uništene države. Stoga i oni nisu ništa dužni starijim generacijama.

Razmislite o tome kada budete imali 75 i pedeset godina mlađoj ekipi na vrućini prodavali sladoled kako biste platili račune. Sami ste se doveli do toga, milenijska generacija stvarno nema ništa s time što ste šutjeli dok su vašu zemlju i vašu firmu pljačkali.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.