DOK JE POZORNOST svijeta usmjerena primarno prema ratu u Ukrajini, paralelno se odvija rat koji će dugoročno možda i više utjecati na događaje u budućnosti. Tehnološko-ekonomski rat SAD-a i Kine, primarno oko mikročipova, nalikuje na ulazak u novi hladni rat.

Iako je SAD desetljećima pokušavao od Kine napraviti saveznika, službeno potpomagao njen ekonomski i tehnološki uzlet, situacija se naglo promijenila. Zadnjih godina se na Kinu gleda kao na konkurenta te se  javno s njom ulazi u razne sukobe.

Pod opravdanjem vojne sigurnosti su nametnute sankcije na izvoz mikročipova iz SAD-a i tradicionalnih država saveznica u Kinu. Japan, Tajvan, Južna Koreja i EU su "nagovoreni" da se uključe u taj sukob, a osim direktnog izvoza mikročipova nove generacije, zabranjen je i izvoz bilo čega što je napravljeno korištenjem oprema i tehnologije nastalih u SAD-u.

Sve se odigralo relativno brzo, u zadnje četiri godine, što daje naslutiti kako se radi o dosta širokom dogovoru unutar državnog i političkog vodstva SAD-a. Kina za sada nije reagirala, što je čudno s obzirom na to da se radi o dosta velikom udarcu na njenu cjelokupnu industriju i vojnu moć. Za sada gubi u natjecanju, ali to se može promijeniti.

Sve je počelo u SAD-u, bilo je jako važno za vojsku

Prvi mikročipovi su razvijani krajem 50-ih godina prošlog stoljeća u SAD-u. U početku su glavni kupci bili država i vojska. Neke od prvih kompanija koje su se specijalizirale u proizvodnji te nove tehnologije su bile Texas Instruments, koja je i danas jedna od najjačih u industriji, i Fairchild (Kalifornija).

Brzina razvoja mikročipova je toliko velika da nekoliko godina tehnološkog zaostatka znači jako puno. Mooreov zakon, nazvan po jednom od suosnivača Intel Corporationa, postulira da će se snaga mikročipova udvostručiti svake godine.

1975. je revidirao svoju procjenu na udvostručenje svake dvije godine, a do današnjih dana se razvoj mikročipova tako odvijao. Zbog toga se njegovo predviđanje opisuje kao "zakon".

Dizajniranje i proizvodnja su se u potpunosti odvijali u SAD-u, što je bilo jako važno s aspekta nacionalne sigurnosti jer su se primarno koristili u vojne svrhe. Trajao je Hladni rat pa su se ulagali veliki napori u tehnološkoj utrci s SSSR-om.

SAD je vjerovao da tehnološka superiornost, posebno po pitanju obrade i prikupljanja informacija, predstavlja ključnu stratešku prednost u sukobu. Između ostalog, to je lekcija iz 2. svjetskog rata, kada se dešifriranje tajnih poruka pokazalo ključnim u ratovanju.

Industrija se širi na potrošačku elektroniku

Od početka 70-ih se industrija širi na potrošačku elektroniku, prvo u poslovne svrhe, a zatim na osobnu zabavu. Do kraja desetljeća se stvara novi koncept, "osobno računalo". Razvoj mikročipova je došao dovoljno daleko u samo par desetljeća da su se iz vojne industrije proširili u urede i domove.

Ali to je dovelo do potrebe da se smanje troškovi proizvodnje pa se proizvodnja i pakiranje premještaju u prijateljske države Azije. Japan, Južna Koreja, Tajvan i Hong Kong su svoj gospodarski uzlet temeljili na premještanju proizvodnje iz SAD-a, kao što će nekoliko desetljeća kasnije raditi Kina.

Kompanijama je zabranjeno da dijele tehnologiju s tadašnjim SSSR-om i Kinom pa su te države tehnološki zaostajale nekoliko godina. Zbog Mooreovog zakona, da se snaga čipova udvostručuje svake dvije godine, nekoliko godina je golem zaostatak.

Države u koje je premještena proizvodnja su ubrzo razvile vlastite industrije oko nove tehnologije i počele konkurirati SAD-u. U tome se nije vidio problem jer se radilo o savezničkim državama. S vremenom se cijeli proces, od sirovina do pakiranja finalnog proizvoda, toliko raširio između Zapadne Europe, SAD-a i Istočne Azije da nijedna država nije mogla proizvoditi čipove samostalno.

Kina ovisi o uvozu mikročipova

Kina je nakon napuštanja socijalističkog ekonomskog uređenja ranih 90-ih postala neformalna "svjetska tvornica". Mnoge industrije su se preselile u nju zbog niskih troškova rada i obilja kvalificirane radne snage.

Kasnije je elektronička industrija postala okosnica ekonomskog razvoja, ali primano u sklapanju gotovih proizvoda. Kritične komponente, kao što su mikročipovi, uvozili su se iz SAD-a, Japana, Južne Koreje, Tajvana i EU.

Na uvoz mikročipova Kina potroši otprilike koliko na uvoz sirove nafte, a više od 80 posto dolazi iz Tajvana, SAD-a, Japana, Južne Koreje ili EU. To nije čudno jer samo Tajvan proizvodi 65 posto mikročipova na svijetu i čak 90 posto tehnološki najmodernijih.

Kineske vlasti su procijenile da tako gospodarstvo izlažu velikome riziku, a situaciju druge zemlje mogu koristiti kao pregovaračku polugu i političko oružje. Posebno zabrinjava ovisnost o Tajvanu, koji Kina službeno smatra svojim teritorijem.

Prošlogodišnje tenzije i incidenti u kojima je vojska Kine održavala vježbe oko Tajvana, čak nekoliko puta vojnim avionima ulazila u zračni prostor, samo su provjera odlučnosti SAD-a da brani taj otok. Vojni napad na tu državu bi desetkovao gospodarstvo Kine, koje ovisi o mikročipovima koji se proizvode na Tajvanu.

Danas ne postoji država koja može samostalno proizvesti mikročip

Danas je proizvodnja mikročipova raširena po cijelom svijetu. SAD je još predvodnik u dizajnu te istraživanju i razvoju (R&D), ali ostatak proizvodnog lanca je uglavnom u drugim državama. Nizozemska kompanija ASML proizvodi većinu strojeva za proizvodnju mikročipova, a jedina u svijetu proizvodi strojeve za proizvodnju najnovije generacije mikročipova.

Radi se o iznimno kompliciranoj tehnologiji i jako velikim strojevima. Primjerice, cijena najmodernijeg stroja je 150 milijuna dolara. Kako bi ga se poslalo do kupca, potrebna su tri zrakoplova, 40 kontejnera i 20 kamiona.

Tajvanski TSMC je predvodnik u samoj proizvodnji, a time i glavni kupac strojeva nizozemskog ASLM-a. Većina kompanija iz SAD-a koje dizajniraju, outsourcaju proizvodnju TSMC-u u Tajvan, a Tajvan većinu strojeva kupuje od europskog ASML-a, koji velik dio dijelova za te strojeve nabavlja iz SAD-a.

Naravno, postoje kompanije u SAD-u koje se bave proizvodnjom, u Tajvanu koje se bave dizajnom, u EU koje se bave istraživanjem i razvojem, ali okvirno postoji specijalizacija među zemljama. Ušteda zbog takvog načina poslovanja iznosi bilijun dolara godišnje na razini cijele industrije i smanjuje konačnu cijenu proizvoda za 35 do 65 posto.

Zbog toga što su mikročipovi danas sveprisutni, od perilice za rublje i mobitela do automobila i računala, ukidanje opisane specijalizacije bi povećalo troškove proizvodnje mikročipova i posljedično svih proizvoda koji ih sadrže. A danas je to većina stvari.

SAD iskorištava svoje prednosti; visoku razinu investicija u istraživanje i razvoj, najbolje fakultete na svijetu, sposobnost privlačenja najboljih svjetskih stručnjaka te dobre političke i ekonomske odnose s ostalim zemljama koje sudjeluju u proizvodnji.

Tako SAD kontrolira svjetsku proizvodnu mrežu o Kojoj kina ovisi za razvoj svoje industrije. Sama po sebi ne znači puno u tom lancu, osim kao izvor sirovine (silicij) i relativno jeftine radne snage za pakiranje.

Kina želi sama proizvoditi čipove i biti neovisna o uvozu

Želja kineskih vlasti je da to promijene, a Kina bude samoodrživa u proizvodnji mikročipova. Ulažu se veliki napori i ogromna financijska sredstva da se postigne taj cilj. Radi se o pitanju nacionalne sigurnosti, ali i u slobodi u djelovanju.

Jedna od stvari koje sprječavaju Kinu da napadne Tajvan je činjenica kako joj je to glavni dobavljač mikročipova, o kojima joj ovisi industrija. Napad na Tajvan bi bio ravan ekonomskom samoubojstvu u ovome trenutku, čak i ako SAD i saveznici ne reagiraju.

Da bi imala veću slobodu djelovanja, mora izgraditi domaću industriju mikročipova. Ne samo pakiranje, nego dizajn, istraživanje i razvoj, proizvodnju strojeva i proizvodnju dijelova za te strojeve. Trenutno se u Kini kupuje više od pola mikročipova u svijetu, a više od 80 posto toga se odnosi na uvoz.

2021. se najviše novih tvornica za proizvodnju gradilo u Kini. Većina najvećih svjetskih kompanija već ima tvornice u Kini, poput TSMC-a, Texas Instrumentsa, Microna i Samsunga. Kineski proizvođači su tek 2021. počeli proizvoditi mikročipove podjednake kvalitete kao tajvanska kompanija TSCM 2016.

Četiri godine zaostatka su puno u razvoju mikročipova i već su se pojavile dvije nove. Razvoj svake generacije je skuplji, a svaki dio proizvodnog lanca iziskuje posebnu vrstu troškova. Nijedna industrija na svijetu nema toliko visoku razinu izdvajanja za istraživanje i razvoj.

Rješenje problema je u tome da se svaka država, tj. regija specijalizira za određeni dio proizvodnog lanca, čime se troškovi dijele. SAD prednjači u istraživanju i razvoju, dizajnu, intelektualnom vlasništvu i opremi za proizvodnju. Tajvan, Japan i J. Koreja prednjače u proizvodnji silicijskih pločica, što zahtijeva golema kapitalna ulaganja, pristup razgranatoj infrastrukturi i kvalificiranoj radnoj snazi. Kina je predvodnik u sastavljanju, pakiranju i testiranju, što je relativno manje zahtjevno.

Industrijska špijunaža Kine, u drugim zemljama se aktiviraju "lovci na špijune"

Odrađivati svaki dio samostalno je iznimno skupo, a upravo to pokušavaju napraviti  SAD i Kina. Još 2015. je pokrenuta inicijativa "Made in China 2025", strateški plan i industrijska politika kineske Komunističke Partije.

Jedan od navedenih ciljeva je da do 2025. 70 posto ključnih komponenata u proizvodima budu domaćeg porijekla. To je direktan poziv na samoodrživost, a upravo su mikročipovi komponenta u kojoj je Kina jako ovisna o uvozu.

Nizozemski ASML, proizvođač strojeva za izradu mikročipova, optužio je kompaniju Dongfang Jingyuan Electron iz Kine za krađu intelektualnog vlasništva. "To je zavjera za nabavu tehnologije za kinesku vladu", rekao je glavni odvjetnik ASML-a na suđenju.

U Tajvanu je situacija toliko dramatična da su "lovci na špijune" pokrenuli istrage oko 100 kineskih tvrtki za koje se sumnja da ilegalno kradu inženjere poluvodiča i druge tehnološke talente. 2020. je uspostavljen posebni istražni odjel u ministarstvu pravosuđa samo za rješavanje problema industrijske špijunaže, a 2022. izglasan novi zakon samo da bi se zaštitila industrija mikročipova.

2018. je u SAD-u optužena kineska kompanija Fujian Jinhua za krađu od američke kompanije Micron, jedne od vodećih na svijetu. Fujian je državna kompanija stvorena 2016., direktno kao dio inicijative "Made in China 2025".

To su samo neki od slučajeva industrijske špijunaže kojima Kina pokušava smanjiti svoj tehnološki zaostatak u industriji mikročipova. Opetovano kršenje prava intelektualnog vlasništva i krađa tehnologije su doveli do kontraefekta, a SAD i ostale države su uzvratile sankcijama.

Zadnjih godina se zahuktala tehnološka borba oko mikročipova

Osim borbe protiv kineske industrijske špijunaže, stvorio se i formalni dogovor da ju se izgura s tržišta najrazvijenijih mikročipova. Dodatno, u kolovozu 2022. je SAD izglasao "CHIPS and Science Act of 2022.", paket mjera vrijednih oko 52 milijarde dolara.

Kina je samo u 2020. subvencionirala svoju industriju mikročipova s 33 milijarde dolara, a puni trošak projekta "Made in China 2025" nikada nije ni objavljen. Može se reći da Kina već godinama vodi tehnološki rat, a SAD i Tajvan tek odnedavno uzvraćaju udarce.

Prošle godine su uvedena ograničenja na izvoz mikročipova nove generacije u Kinu, u čemu su se SAD-u priključili Tajvan, Japan i Nizozemska. Zabranjen je i izvoz uređaja za strojeve, nadogradnju softwarea te je građanima SAD-a zabranjeno raditi za kineske kompanije u toj industriji.

Procjenjuje se da bi Kini bilo potrebno oko jedan bilijun dolara investicija da bi mogla postati samostalna u proizvodnji mikročipova. To je procjena s pretpostavkom da druga strana neće povećati svoje investicije, što nije vjerojatno.

Kina trenutno gubi, ali to se može promijeniti

Po pitanju tehnološko-ekonomskog natjecanja u slučaju mikročipova, Kina ima bitnu slabost u odnosu na SAD, a to je manje savezničkih zemalja koje su visokorazvijene. Dok bi trebala sama sustizati ostatak svijeta, SAD ima širok partnerski donos s EU, Japanom i Tajvanom.

Situacija izgleda kao novi hladni rat, natjecanje dvije sile u tehnologiji, ekonomskoj moći i geopolitičkim preslagivanjima. Za sada Kina tehnološki dio rata gubi i kreće sa slabije pozicije. Ipak, ima stvari u kojima može uzvratiti udarac.

To se posebno odnosi na rijetke metale, ključne za modernu industriju. Posjeduje i veću fleksibilnost kod određivanja dugoročnih ciljeva jer ne mora brinuti oko izbornog ciklusa kao demokracije. Iako zaostatak od četiri do pet godina po pitanju razvoja mikročipova ne zvuči puno, ustvari se radi o golemom zaostatku.

Za smanjiti zaostatak će trebati vremena i goleme investicije. Teško je prognozirati budućnost, ali je kratkoročno u velikom problemu.