STANDARD i kvaliteta života u Hrvatskoj uvelike ovise o mjestu stanovanja. Slavonske županije bilježe najveći pad stanovništva i najmanje prosječne plaće.

No, to nije jedini parametar putem kojeg se može odrediti standard i kvalitetu života na nekom području. Dostupnost javnih usluga, kojima oskudijevaju stotine manjih mjesta u Hrvatskoj, također utječe na kvalitetu življenja.  

Slavonija bilježi najveći gubitak stanovništva 

Prema zadnjem popisu stanovništva, od pet županija koje bilježe najveći pad broja stanovnika, četiri su slavonske. Tako je ukupan broj stanovnika u Slavoniji i Baranji u odnosu na 2011. manji za 136.217 osoba. Naime, 2011. godine je u pet slavonskih županija živjelo 805.998, a 2021. godine 669.781 stanovnik. 

Zadnji podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da su migracije stanovništva između gradova i općina iste županije u 2021. bile najveće u Splitsko-dalmatinskoj županiji i u Primorsko-goranskoj županiji, dok su najveću međužupanijsku migraciju stanovništva imali Grad Zagreb i Zagrebačka županija.  

Od ukupno dvadeset županija te Grada Zagreba, međužupanijski pozitivan migracijski saldo, koji prikazuje više doseljenih nego odseljenih, imalo je sedam županija, a najviši je, s 1904 osobe, bio u Zagrebačkoj županiji. 

Negativan saldo migracije među županijama imalo je trinaest županija i Grad Zagreb, s tim da je najveći bio u Brodsko-posavskoj županiji s minusom od 447 osoba i Vukovarsko-srijemskoj županiji s minusom od 395 osoba. 

Najveći pozitivan saldo ukupne migracije stanovništva u 2021., odnosno razliku između ukupnog broja doseljenih iz druge županije i inozemstva te ukupnog broja odseljenih u drugu županiju i inozemstvo, imala je Zagrebačka županija s 1746 osoba. 

Tako su najveći negativan saldo ukupne migracije stanovništva imale Brodsko-posavska županija s minus 1268 osoba, Vukovarsko-srijemska županija s minus 1261 osobom i Osječko-baranjska županija s minusom od 1222 osobe. 

U Slavoniji najmanje plaće, najveće u Gradu Zagrebu

Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, najviša prosječna mjesečna neto plaća u posljednjem dijelu 2022. isplaćena je u Gradu Zagrebu, i to u iznosu od 9263 kune, odnosno 1229.41 euro, a najmanja u Virovitičko-podravskoj županiji, u iznosu od 6785 kuna, odnosno 900.52 eura.

I prema ovim podacima, slavonske županije, izuzev Osječko-baranjske, bilježe najmanje prosječne plaće u Hrvatskoj koje jedva da prelaze 900 eura. 

Podaci s početka godine pokazuju da je prosječna mjesečna neto plaća u četvrtom tromjesečju 2022. u odnosu na isto razdoblje godinu ranije porasla u svim županijama. Tako je najveći rast plaća, od 10.5 posto, zabilježen u Karlovačkoj županiji, a najmanji u Međimurskoj županiji, gdje su plaće porasle za sedam posto.

U međuvremenu su plaće u Zagrebu još povećane. Tako je, prema podacima Odjela za strategijsko planiranje i razvoj grada Zagreba, mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama u Gradu Zagrebu za siječanj ove godine iznosila 1256 eura, što je nominalan rast od 11 posto u odnosu na lanjski siječanj. 

>> Ovo je nova prosječna zagrebačka plaća

Na kvalitetu života utječe i dostupnost javnih usluga 

Znanstvena savjetnica u trajnom izboru dr. sc. Dubravka Jurlina Alibegović kaže da se standardni pokazatelji kvalitete života odnose na pojedine domene života i uključuju percepciju svakog pojedinca o emocionalnom i materijalnom blagostanju.

Navodi i kako one uključuju i zadovoljstvo radnim mjestom i radnom okolinom, međuljudskim odnosima, prirodnim okruženjem, a ovise i o fizičkom i mentalnom zdravlju, dostignutom stupnju i kvaliteti obrazovanja, rekreaciji i slobodnom vremenu, važnosti pripadnosti društvenoj zajednici, osobnim postignućima, religijskoj pripadnosti, vjerskim uvjerenjima, odnosno domeni duhovnog života, sigurnosti i demokratskim slobodama. 

Ističe i da na ocjenu svakog pojedinca o kvaliteti života u sredini u kojoj živi izravno utječu kvaliteta, brzina, dostupnost i cijena pojedine javne usluge koje su mu, poštivajući Ustav Republike Hrvatske i zakonske propise, dužne osigurati općine ili gradovi u kojima živi, a isto tako i županije.    

“Općine i gradovi trebaju brinuti o brojnim javnim uslugama, od uređenja naselja, prostornog i urbanističkog planiranja, komunalnih usluga, brige o djeci, socijalnoj zaštiti, primarnoj zdravstvenoj zaštiti, odgoju i osnovnom obrazovanju, kulturi, tjelesnoj kulturi i sportu, zaštiti i unapređenju prirodnog okoliša, javnog prometa pa do protupožarne i civilne zaštite. 

Sve su to lokalne javne usluge čija mogućnost korištenja i njihova kvaliteta utječu na različite domene života svake osobe bez obzira živi li u najmanjoj općini ili velikom gradu.  

Općine i gradovi sve te javne usluge i javna dobra trebaju osigurati kako bi građanima i poduzetnicima osigurali primjerene uvjeta za život i rad. One to obavljaju osnivanjem različitih javnih ustanova ili trgovačkih društava (komunalnih poduzeća) kojima je osnovna djelatnost obavljanje različitih javnih poslova iz njihovog djelokruga rada”, ističe Dubravka Jurlina Alibegović. 

Analizirala je i proračunske korisnike po županijama i u Gradu Zagrebu, odnosno ustanove i društva koji pružaju različite usluge građanima koji žive i poduzetnicima koji rade na području županije.

“To su osnovne i srednje škole, glazbene i umjetničke škole, domovi zdravlja, opće i specijalne bolnice, zavodi za prostorno uređenje, županijske razvojne agencije i slično. Uvidom u podatke zastupljenosti tih ustanova po županijama uočavamo velike razlike među županijama, s tim da Ličko-senjska županija ima najmanje, odnosno 29 proračunskih korisnika, a Splitsko-dalmatinska županija najviše, odnosno 128 proračunskih korisnika. 

Grad Zagreb ima 330 ustanova i trgovačkih društava koji pružaju javne usluge i koji su proračunski korisnici Grada Zagreba”, kaže. 

Istaknula je da su razlike među gradovima u brojnosti proračunskih korisnika gradskih proračuna velike.

“Najveći broj gradova ima dječji vrtić koji je proračunski korisnik. Na primjer, gradovi Kastav i Nin imaju po jednog proračunskog korisnika (dječji vrtić), grad Sveta Nedelja ima dva proračunska korisnika (kulturni centar i dječji vrtić), kao i dvadeset drugih gradova – Donja Stubica, Hrvatska Kostajnica, Popovača, Ivanec, Lepoglava, Varaždinske Toplice, Bakar, Čabar, Kraljevica, Orahovica, Kutjevo, Lipik, Donji Miholjac, Skradin, Hvar, Supetar, Vis, Vrlika, Vodnjan i Opuzen.

S velikim opravdanjem postavljam pitanje na koji način građani u tim gradovima mogu ostvariti pravo na pružanje javnih poslova iz samoupravnog djelokruga koje bi im, u skladu s relevantnim propisima, trebali osigurati njihovi gradovi kojima građani plaćaju poreze i različite neporezne oblike za financiranje javnih poslova iz lokalnog djelokruga poslova; u kojoj mjeri postojanje oskudnog broja i vrste tih ustanova utječe na percepciju građana o njihovoj kvaliteti života”, kazala nam je.

Gotovo polovica hrvatskih općina nema niti jednu javnu uslugu

Po pitanju korisnika općinskih proračuna, kaže da od 428 općina gotovo polovica, odnosno njih 243, nema baš niti jednog proračunskog korisnika, što bi, objašnjava, značilo da u polovici općina građani, a niti poduzetnici, ne mogu ostvariti niti jednu javnu uslugu u općini u kojoj žive ili rade.

“Na primjer, u Brodsko-posavskoj županiji su 22 općine u kojima ne postoji niti jedna ustanova koja bi pružila neku javnu uslugu svojim građanima, a tek su četiri općine u kojima ustanove pružaju neku od usluga – u općinama Gornji Bogićevci i Okučani postoji knjižnica, a u općinama Oriovac i Rešetari dječji vrtić”, kaže.

Evo kako objašnjava tu situaciju:

“Općinski načelnici u vrijeme lokalnih izbora najvjerojatnije "bez pokrića“ obećavaju "brda i doline“ svojim biračima, a porezni i neporezni prihodi poreznih obveznika, odnosno stanovnika tih općina odlaze za financiranje plaća i materijalnih troškova načelnika (i ponegdje zamjenika načelnika) i zaposlenih službenika te hladnog pogona za funkcioniranje lokalnih samouprava koje ne obavljaju one poslove za koje su osnovane.

I tako iz godine u godinu. Stoga se u tim lokalnim zajednicama uopće ne može govoriti o kvaliteti života. Smatram da građani o tome trebaju brinuti i javno progovoriti ne samo u vrijeme lokalnih izbora, a na "visokoj“ politici je odgovornost da prepozna potrebu za hitnim promjenama u sustavu lokalne i regionalne samouprave”, zaključuje Dubravka Jurlina Alibegović.