NEDAVNI događaji u Pakistanu počeli su uvelike zabrinjavati komentatore na Zapadu, a već se šuška i o tome kako bi eventualni pad te zemlje u ruke talibana i islamskih ekstremista mogao postati prijetnja kakvu Zapad još nije doživio.

Mjesto radnje: Buner, regija na sjeverozapadu Pakistana. Vrijeme radnje: zadnjih tjedan dana. U glavnim ulogama: pakistanski talibani, pakistanska vlada, pakistanska vojska. Sažetak: Kratka, ali opasna talibanska ofenziva na regiju koja graniči s prostorom na kojemu su talibani s novim mirovnim dogovorom dobili efektivnu vlast odaslala je valove zabrinutosti diljem Zapada.

Nemirna dolina

Prošlog su tjedna talibani u Pakistanu izašli iz doline Swat, koja je mirovnim dogovorom pala u njihove ruke. Točnije rečeno, pakistanska je vlada nakon dvije godine islamističke pobune u Swatu odlučila dopustiti lokalnim ekstremistima da uvedu šerijat, priznavši tako nesposobnost sve slabije motivirane vojske da se dugoročno izbori sa sve jačom pobunom. Formalno je vlada svoj potez opravdala kao diplomatski ustupak koji će im omogućiti uspostavljanje jače kontrole, ali su ih talibani vrlo brzo opovrgnuli, izašavši iz Swata i okupiravši Buner, regiju koja graniči sa Swatom.

Budući da su talibani došli na samo 100 kilometara od glavnog pakistanskog grada Islamabada, vojska je odlučila reagirati, pa je u nedjelju na talibane poslala vojsku. Vojnici su od jučer do danas ubili 20 talibana u regiju Donji Dir u Sjeverozapadnoj graničnoj pokrajini, u kojoj vlast imaju islamisti i u kojoj talibani djeluju nesmetano. Osim smrti talibanskih boraca, tamo je u eksploziji bombe poginulo i dvanaestero djece.

Svi ti događaji naveli su talibane da kažu kako je mirovni dogovor s vladom propao. Ofenziva pakistanske vojske uslijedila je nakon što su dužnosnici administracije Baracka Obame prošli tjedan rekli kako nemaju povjerenja u sposobnost pakistanske vlade da zaustavi talibansku pobunu. Prošli je tjedan i američka ministrica vanjskih poslova Hilary Clinton izjavila kako ekstremistički elementi u Pakistanu predstavljaju potencijalnu "smrtnu prijetnju sigurnosti SAD-a i svijeta".

Najkompleksniji koktel interesa na Bliskom istoku

Problem kod Pakistana je u tome što je on, za razliku od drugih nemirnih bliskoistočnih zemalja, u posjedu nekih 60-ak nuklearnih bombi. Ideja o talibanima u posjedu takvog arsenala već je dugo vremena prisutna u noćnim morama zapadnih stručnjaka za sigurnost, ali dosad je ta prijetnja bila podosta daleka. Sa sve jačom talibanskom aktivnošću u Pakistanu, ona postaje realna.

Naravno, teško je točno ocijeniti koliko je Pakistan blizu padu u ruke ekstremista. Radi se o zemlji s vjerojatno najkompleksnijim koktelom interesa na cijelom Bliskom istoku. U Pakistanu postoje islamistički ekstremisti koji jesu talibani, islamistički ekstremisti koji nisu talibani, talibani koji ratuju sa svima, talibani koji ratuju samo s Amerikancima i njihovim saveznicima, islamisti koji ratuju protiv vlade, ali ne i talibana, razne islamističke i talibanske frakcije koje se znaju sukobiti sa svima koje njihovi vođe odrede kao Allahove neprijatelje, razni narodi i etničke grupe koje ratuju jedni protiv drugih, ali ne i međusobno, vojnici koji ratuju protiv svih, ali bi svi najradije ratovali protiv Indije, tajne službe za koje nije sigurno kome su vjerne, Al Qaida, a kao vrhunac svega postoji i cijela serija političkih opcija od koje svaka ima svoj interes.

Teško je odrediti kada i kako bi takva tempirana bomba od države mogla puknuti i pasti u potpunu anarhiju, ali sve je jasnije da vlada Asifa Ali Zardarija ima sve manje kontrole nad situacijom.

Krvavo naslijeđe

Kaos kojim mora upravljati Zardari može zahvaliti svom prethodniku Pervezu Musharrafu. Musharraf, koji je kod zapadnih vlada imao kakav takav kredibilitet zbog čelične ruke kojom je vladao Pakistanom, je tijekom svoje vladavine stvorio tu tempiranu bombu koja sad prijeti zapadu. Musharraf je tijekom svoje ozakonjene diktature formalno surađivao s Amerikancima i borio se protiv terorizma, ali je u stvarnosti samo neuspješno pokušavao zadržati vlast koja mu je sve više izmicala. Kad je na kraju odstupio nakon nebrojenih kontroverza u koje se uvalio, ostavio je zemlju u potpunom kaosu. Zapad je sanjao naivni san o Benazir Bhutto, koja je trebala donijeti nekakav mir, ali njen je put prekinut atentatom koji je uz Bhutto ubio još 220 ljudi.

Vladavina Zardarija, Bhuttinog muža, pokazala je koliko je ideja o mirnom Pakistanu pod paskom "liberalne" vlade bila naivna. Da stvari budu još gore, antizapadni osjećaji u Pakistanu rastu iz dana u dan.

Stephen M. Walt u časopisu Foreign Policy piše kako "prava prijetnja ne mora biti kolaps države i talibansko preuzimanje Pakistana. Vjerojatnija opasnost je u progresivnoj radikalizaciji pakistanske vojske i preuzimanju dijelova nuklearnog arsenala od strane antiameričkih radikala unutar vojske. Manje prisutna, ali još uvijek ozbiljna opasnost je u infiltraciji nuklearnog programa od strane znanstvenika bliskih radikalnim elementima, koji bi radikalima mogli proslijediti informacije o programu".

Kako odgovoriti na takvu prijetnju? Teško je reći. Sigurno je da će svaki odgovor zapada (a kad kažemo zapada, mislimo na SAD) morati uzeti u obzir sve elemente koji čine pakistansku situaciju najopasnijim koktelom na Bliskom istoku. Jednako tako je sigurno da će Pakistan, zajedno s Afganistanom, biti ključni vanjskopolitički test Baracka Obame.