*INDEX je pokrenuo seriju velikih reportaža pod nazivom Nevidljiva Hrvatska. Želimo čitateljima vjerno dočarati kako izgleda život u hrvatskim gradovima za koje se inače čuje jednom ili dvaput godišnje i to prilikom prigodnih obljetnica događanja iz rata. 

Ostale reportaže pogledajte ovdje.

VIDJELI ste to već sto puta. Sredovječni muškarci, još uvijek u naponu snage, čuče na prevrnutim gajbama i zidićima pred lokalnim trgovinama. Cicaju pivo, pretresaju ratne priče i zapišavaju haustore zgrada u kojima živite. 

Tužan svijet. 

Nakon što su mladost ostavili na bojištu, vratili su se u normalan, svakodnevni život. Vratili su se među ljude koji u trgovinama napregnuto razmišljaju što će taj dan kuhati za ručak, među ljude koji raspravljaju o cijenama benzina, među ljude koji sa svojim obiteljima provode nedjeljna popodneva u parkovima. 

Povratak u stvarnost

Iz pakla su se vratili u stvarnost i nisu se snašli.

Neki od njih su lijeni jebivjetri koji se nikad nisu ni planirali snaći. Neki su beskičmenjaci s đon-obrazom. Neki od njih su zadnji šljam koji je normalnim veteranima zauvijek uništio reputaciju. Neki su, zahvaljujući tragičnom i nepoznatom spletu okolnosti, jednom davno sjeli ispred tog dućana i dvadeset godina nisu ustali. 

Tužan svijet.

U Pakracu smo upoznali jedan drugi svijet, onaj koji je odbio prevrnuti gajbu i zasjesti na nju. Svijet koji je odbio dudlati zidarsku i palamuditi o nepoštenoj državi.

Jedan drugi svijet:

Grad u kojem je ispaljen prvi metak

Ovdje je sve počelo. 

Prvi metak je ispaljen upravo tu, u Pakracu. Pobunjeni Srbi razoružali su hrvatske policajce. Nakon nekoliko dana uslijedio je odgovor iz Zagreba i Bjelovara. Jedinica za posebne namjene uklonila je barikade na ulazima u grad i uhitila pobunjenike. Uslijedilo je puškaranje u kojemu su ranjena tri hrvatska policajca. 

Ovaj događaj s početka ožujka 1991. godine označio je početak Domovinskog rata.

Đavolje igralište

Tu, na području Pakraca, branitelji su davno krvarili. Ti isti ljudi, malo uzdrmani, ali uspravni, danas se još uvijek bore za svoj grad.

Kad odmaknete malo dalje od centra, prijeđete nekoliko pružnih prijelaza i naglo skrenete ulijevo, blaga uzbrdica odvest će vas do prostora u kojemu se uvježbavaju Kune.

Streličarski klub Kuna nastao je kao projekt ratnih invalida koji nisu mogli podnijeti dokonost. Besposlen um je đavolje igralište, kaže izreka. A um ljudi koji nose fizičke i psihičke ožiljke rata ima više nego dovoljno materijala za igranje. 

Ovi ljudi su morali nešto poduzeti. Morali su nečim zaposliti ruke i um nagrizen ružnim sjećanjima.

Dočekao nas je Zoran Petrović, tajnik Kuna. Uveo nas je u skromnu prostoriju, nekadašnju kuglanu, u kojoj su sada na nekih dvadesetak metara udaljenosti postavljene mete. 

Simpatičan prosijedi muškarac nam opisuje kako su došli na ideju streličarstva, ali ga sporadično prekidaju bučni ulasci ostalih članova. 

''Luk, strijela, ja i meta''

Tu je Josip Vončina, došao je s dvije vrećice krcate medaljama. Zvecka njima kao Djed Mraz i hvali se svojim uspjesima. Istresao ih je na stol. Impozantna količina zlata prekrila je cijelu gornju plohu.

Zatim dolazi Dario Marošević, šutljivi strijelac s naopako okrenutom kapom na glavi. Stoji u stavu "na mjestu odmor" pred mikrofonom, nervozan je i ozbiljan. Kasnije se taj mrki streličar pretvorio u strpljivog učitelja koji nas je podučio osnovama luka i strijele.

Naposljetku, pojavio se i predsjednik kluba Tomislav Nemet. Ovaj čudesni djed, kako ga ostali zovu, ima 68 godina i jedan je od najboljih u Hrvatskoj u svojoj kategoriji. Sijedi Tomo razvaljuje dvostruko mlađu konkurenciju od sebe. I ostali su višestruki prvaci, ali Tomo je poseban. Em zbog svojih godina, em zbog zaraznog entuzijazma, em zbog djetinje iskrenosti. 

Pokazao nam je jeziv ožiljak koji mu se provlači preko cijelog trbušnog zida. Uspomena na granatu zbog koje je proveo neko vrijeme u bolnici. Kaže kako mu je to jedini period u životu kad se nije aktivno bavio sportom. Uz rat, naravno. 

"Kad čovjek ima previše slobodnog vremena, onda se vrte ružne misli po glavi. Ovdje, kad dođemo na trening: Luk, strijela, ja i meta. Ništa više", kaže nam Zoran, bivši pripadnik specijalne policije koji se borio od Vukovara do Zadra.

Njegove riječi najbolje razumije stari Tomo. Ima problema s PTSP-om, nekoliko puta je zbog toga završio u bolnici. Ali ovo mu pomaže.

Kako kaže Zoran: "Luk, strijela, ja i meta."

Prvaci bez predznanja i tehnike

Počeli su kao malena ekipa koja je odbila zasjesti ispred dućana. Nijedan od njih nije imao pojma o streličarstvu. Nisu nikad nategli luk. Početna fascinacija vesternima i potreba za zaposlenošću pretvorile su se u uspješan sportski klub koji trenira djecu i predstavlja cijeli grad. Ta djeca, male Kune, prate stope odraslih i rasturaju na natjecanjima. Veterani su ponosni na njih, ponovili su nam nekoliko puta.

Smiju se dok pričaju kako profesionalni streličari iz svih krajeva svijeta zabezeknuto gledaju u Tomu dok ih pobjeđuje bez ikakvog predznanja ili tehnike. Kažu kako se na europskim natjecanjima mogu boriti sa svima, sve do finala. E tu dolazi do izražaja ona razlika u kojoj pobjedu ipak odnose ljudi koji od djetinjstva minuciozno uvježbavaju streličarsku tehniku.

Poklonjeno vrijeme

Međutim, pobjede na natjecanjima ovim ratnim invalidima nisu važne. One dođu usput, kao bonus nakon druženja, vježbanja, koncentracije i mira. Ovaj period života, nakon rata i nakon stradanja, smatraju poklonjenim vremenom.

"Imali smo sreću da preživimo. Naša zadaća je da sa svojim pozitivnim primjerom pokazujemo drugima da se i u sredinama koje su stradale u ratu može ispričati lijepa priča", jednostavno razmišlja Zoran dok prevrće luk po rukama. 

Ovakvo razmišljanje ne začuđuje gradonačelnicu Anamariju Blažević. 

Izvan okvira rata

Kad smo je kontaktirali, HDZ-ovka se odmah složila s nama. I njoj je dosta krutog ratnog okvira kroz koji javnost promatra Pakrac. Istina, grad je imao značajnu ulogu u Domovinskom ratu. Istina, nikad se ne smiju zaboraviti žrtva i stradanje koje je grad podnio. 

Ali isto tako, gradonačelnica tvrdi kako danas, nakon toliko godina od devedesetih, imaju puno više za ponuditi. Zadovoljno ističe poduzetnički duh grada. Pohvalila nam se kako je Pakrac iskoristio sve pretpristupne fondove iz EU-a koji se tiču poduzetničke infrastrukture. 

Maleni grad u zapadnoj Slavoniji, izvan ruke svakom vitalnijem prometnom pravcu, na vrijeme je povukao što je više novca mogao iz Europe i uložio ga u poduzetništvo. Izgradili su veliki poduzetnički centar, prvi u županiji i jedan od najstarijih u Hrvatskoj. 

Grad u kojem je počeo rat stvara neočekivanu budućnost:

Centar za ljude s idejama

Ovdje, u poduzetnički centar, dolaze ljudi s idejama. Ako želite pokrenuti posao, možete doći po savjet. Ako nemate ideju, a želite započeti nekakav posao, također možete doći po savjet. 

Ako imate posao, a nemate prostor, ovdje ga možete zakupiti. U centru se nalaze dva poduzetnička inkubatora koji će vam omogućiti da u onim prvim, najzeznutijim godinama, postavite posao na noge. 

Inkubator funkcionira na sljedeći način: Prve tri godine vam je omogućen subvencionirani zakup prostora. Na raspolaganju su vam, između ostalog, informatička učionica i konferencijska dvorana, besplatan internet, oglašavanje, savjetovanje, testiranje ideje, porezno savjetovanje, informacije o kreditiranju i korištenju sredstava iz fondova. 

Kasnije, kad i ako uspijete, napuštate inkubator i prepuštate mjesto sljedećem entuzijastu. 

Grof iz Pakraca

Jedan od poduzetnika koji je u Pakracu odlučio testirati svoju volju, upornost i sreću je Marko Barčan. 

Vlasnik pivovare Slavonica dočekao nas je u obiteljskoj kući, čije je prizemlje preuredio u proizvodni pogon. Nasmiješeni mladi momak u majici s logom svoje firme mahao nam je iz dvorišta. 

Uveo nas je u prostoriju koju su njegovi roditelji vjerojatno nekad zamišljali kao budući dnevni boravak. Sad je krcata inoxovim bačvama, kotlovima, termometrima i bocama. Stotinama i stotinama boca. Tu se proizvodi Grof, craft pivo nastalo po Markovom receptu. Odmah nam je pokazao platnenu vreću u koju je nagurao šest boca. 

"To je za vas", rekao nam je, a mi ga nismo slušali sljedećih nekoliko minuta. 

Dok je Marko pričao o razlikama između lagera i aleova, mi smo samo razmišljali o Grofu. Za one koji se razumiju, Markovo pivo je amber ale. 

Mi se ne razumijemo u pivo. Mi smo cijeli dan landrali po Pakracu i samo smo htjeli otvoriti prokletu bocu i isprati prašinu iz grla.

Izgledalo je odlično. Gusto, crvenkasto, pjenasto. Kasnije, nakon nekoliko beskonačnih minuta, natjerali smo Marka za šank. Uskoro se začuo dobro poznati zvuk otvaranja boce, a Grof se ravnomjerno razlijevao u tri čaše. 

Sjajno pivo, ako je vjerovati našim laičkim nepcima. 

Od piva na štednjaku do pivovare u kući

Marko je pivovaru pokrenuo prošle godine, nakon što je kušao pivo koje je skuhala prijateljica iz Zadra. Inženjer elektrotehnike, koji se dotad bavio novinarstvom i skitanjem po svijetu, zacrtao je sebi u glavu da će početi proizvoditi pivo. 

Tvrdoglavo je provodio dane i noći na internetu, educirajući se o novoj vještini, sve dok mu nije pošlo od ruke da skuha svoje prvo pivo. Na kućnom štednjaku, u loncu od pedeset litara.

Tada je već sve bilo gotovo. Već tad je znao da je to početak poslovne avanture koja se izrodila u ovo što ima danas. Potrošio je stotine tisuća kuna na opremanje i pokretanje posla. Otvorio je vrata buduće kušaonice i pokazao nam razrovano dvorište koje će uskoro postati prošireni dio Markovog proizvodnog pogona. 

Uložio je preko šesto tisuća kuna u pivovaru. Kaže kako se vjerojatno ne bi uopće počeo baviti ovim da je znao da će u startu potrošiti toliko novca.

Srećom, nije odustao. Danas praktički nema kafića i restorana na području Pakraca u kojemu se ne toči Grof. 

Pivski gerila marketing

Uspjeh nije došao preko noći, iako je Marko upravo preko noći pokušavao progurati svoj proizvod. Obilazio bi kuće u sitne sate i na vratima sugrađana ostavljao pakete s pivom. Ostavljao je i poruke, za slučaj da ih pronađu djeca, a na njima je pisalo da Grofa proslijede roditeljima.

Pitamo ga zašto je pivo nazvao po plemićkoj tituli. Marko lokalpatriotski odgovara kako njegovo pivo nosi ime po pakračkom grofu Juliju Jankoviću. Ističe kako je etiketu naslikala akademska slikarica te dodaje kako do Božića na tržište namjerava izbaciti i Groficu, pivo koje će nositi ime po Jankovićevoj supruzi.

Život na sjeveru u zapadnoj Slavoniji

Što smo više vremena provodili u Pakracu, grad i njegovi stanovnici su nam se činili neobičnijima.

To misli i Dean Nagy, domar u Planinarskom domu Omanovac za koji kaže da ima vjerojatno jedan od najljepših pogleda u Hrvatskoj. 

Austro-Ugarska u malom

On ovaj kraj naziva Austro-Ugarskom u malom. Kaže ako je Pakrac posebno mjesto u kojem živi veliki broj ljudi raznih nacionalnosti. 

"Upravo taj miks različitih nacija Pakračanima daje specifičan humor i otvorenost. Takvi ljudi su me privukli da ostanem ovdje živjeti. Možda bih ti najbolje opisao Pakrac kao onu seriju 'Život na sjeveru', samo što nema radiostanice i sobova po putu. Ostalo je sve tu. Unikatni ljudi, svaki sa svojom pričom. I dobra, dobra zafrkancija", kaže Dean.

Spominje Lipik, gradić koji je praktički sijamski spojen s Pakracom. Ističe kako je Lipiku Austro-Ugarska dala prelijepe zgrade i infrastrukturu za turizam, dok je Pakrac dobio obrte i industriju. 

Kao da su doma

Međutim, Dean otkriva i probleme grada. 

"Od devedesetak pripadnika generacije gimnazijalaca iz 89. do 92. godine, samo ih se pet ili šest vratilo u Pakrac. I to se jako osjeti. Grad i mentalitet se počinju mijenjati. To ti je i odgovor zašto živimo na brdu. A to ti je i odgovor isplati li se u Pakracu baviti turizmom. Jako je teško. Preko tjedna, pogotovo kad je ružno vrijeme, nema nikog, nema ljudi", kaže čovjek koji vodi planinarski dom Omanovac.

Ipak, vikendom je situacija dijametralno suprotna.

"Vikendom smo bukirani s grupama. Dolaze nam grupe mladih iz cijele Hrvatske, a sve češće  je tu i veliki broj posjetitelja iz Europe. Nastojimo im prenijeti i pokazati gostoljubivost i srdačnost koja me je i ostavila u ovom kraju. I upravo takav odnos s posjetiteljima nema cijenu. Već nakon nekoliko sati svi se osjećaju kao da su doma", tvrdi Dean.

Samo im nedostaju sobovi na putu

Bio je mrak kad smo sjeli u jedan kafić u centru. Naručili smo piće i pretresali dojmove o Pakracu. Komentirali smo kako se i inače u ovim manjim gradovima svi međusobno poznaju. Praktički je nemoguće išta sakriti od ikoga, baš kao u ''Životu na sjeveru''. 

Dok smo gledali kako tama guta krovove na napuklim, izrešetanim kućicama u centru, pred terasom je zakočio auto. Iz njega se izvukao mlađi muškarac i otrčao prema prtljažniku. Izvukao je veću kutiju u kojoj je zveckalo nešto stakleno i požurio prema kafiću. Kad ga je obasjalo svjetlo, prepoznali smo Marka iz pivovare, dostavljao je pošiljku Grofova. 

Pozdravio nas je ovlaš, uz osmijeh, kao da se na ovoj terasi viđamo svaki dan. 

Zbilja, samo im nedostaju sobovi po putu.