BROĐANKA Petra Šakota je najosjetljivije godine razvoja provela u sustavu socijalne skrbi, u koji je ušla sa 17 godina. Od svojih najranijih godina Petra nije imala skladnu obitelj. Njen život je priča o gubitku, borbi i trajnoj potrazi za pripadanjem.

Kada je imala samo tri godine, roditelji su joj se rastali, a otac je završio u zatvoru. Rijetko ih je posjećivao, a alimentaciju nije uplaćivao. O njoj i bratu brinula se majka, koja im nije mogla pružiti sigurnost jer je zbog psihičkih problema završila na bolničkom liječenju.

Od udomiteljske obitelji do dječjeg doma

Tada je, priča nam Petra, krenula putem koji je bio sve samo ne lak: od udomiteljske obitelji, preko traženja svog mjesta u domovima pa sve do samostalnog studentskog života na drugom kraju države.

"Jedan dan mi je mama samo rekla da više ne želi imati ništa sa mnom i otišla je od kuće. Taj dan sam imala i prvi susret sa socijalnom radnicom. Sutradan smo moj mlađi brat i ja bili u udomiteljskoj obitelji. Život ti se promijeni u nekoliko sati.

Mislila sam da nas je napustila, ali ona je odlutala i završila na psihijatriji. I dalje je bila dio mog života, u kojem su stalno bili prisutni problemi i svađe. Shvatila sam da udomiteljska obitelj nije za mene i nakon nekoliko dana sam otišla u dom za nezbrinutu djecu Kuća sretnih ciglica", prisjeća se Petra.

Taj period je za nju bio velik šok. Suočavala se sa sustavom socijalne skrbi, što je bilo izazovno i često frustrirajuće. Međutim, nikada nije dala da je taj sustav definira.

"Boravak u domu za nezbrinutu djecu je imao svoje prednosti i mane. Prednost je bila što nikada nisam bila potpuno sama, barem formalno. No mane su često nadmašivale prednosti. S obzirom na životne okolnosti rano sam morala odrasti. A onda sam u domu izgubila privatnost i osjećaj pripadnosti.

Život u domu je težak. U sobi sam bila s curom koja je imala svoje probleme. Kad bih joj se našla na putu, jednom me čak gađala lampom. Poslije škole nisam mogla ući u sobu jer je ona na vrata dogurala ormar. Jednom sam i pobjegla iz doma jer tada nisam znala kako se nositi sa svime.

Hrane nije uvijek bilo dovoljno. Ponekad, kada ne bih stigla u vrijeme ručka, druga djeca bi mi ga pojela pa bih ostala bez obroka. Na svu sreću, uvijek sam imala podršku bake Kaje, koja bi mi donijela hranu. Uz mene je bila i susjeda Mirjana koja me uvijek podržavala i pomagala koliko je god mogla. Za to ću im vječno biti zahvalna."

Dok je mogla, majka se brinula o njima, ali Petra nikada nije osjetila pravu majčinsku ljubav. Taj osjećaj pokušale su joj nadomjestiti baka Kaja i Mirjana. Deset godina je trenirala košarku pa joj je, smatra, sport pomogao da izgradi upornost i stav.

Studentski život i novi izazovi

Htjela je studirati radiologiju, no zvijezde joj se ponovno nisu poklopile, pa je umjesto toga otišla na sezonu u Poreč kao sobarica. To joj je bilo, kaže, najgore iskustvo jer je za mjesec dana rada dobila plaću od samo 2000 kuna. No, Petra nam je pokazala da svaka nesretna priča ne mora takva i ostati.

"Dok sam radila na sezoni, dobila sam poziv s Visoke škole za menadžment i dizajn Aspire. Planirala sam pauzirati godinu, ali kad su mi ponudili sufinancirati fakultet u suradnji s Radio Dalmacijom, odlučila sam prihvatiti i doći u Split.

Iskreno, prvo sam mislila da se šale jer tko ti danas nudi takvu priliku. No, još uvijek postoje dobri ljudi i to je ono što me čini sretnom i zahvalnom. I tako sam se iz Slavonskog Broda preselila u Split.

Taj period je bio pun uspona i padova. S 18 godina sam došla u grad koji nisam poznavala. Bila sam tužna jer nisam imala nikog svog i trebalo mi je osam mjeseci da se prilagodim. U Dječjem domu Maestral sam boravila godinu dana, nakon čega sam prešla u studentski dom.

Bilo je i tu izazova. Svako ljeto studenti moraju iseliti do 15. srpnja. Ali, kao netko tko ima pravo boraviti tijekom cijele godine, često sam se suočavala s lošim uvjetima, posebno ovog ljeta, kada nisam imala ni gdje jesti jer sam učila matematiku za završetak prijediplomskog studija, pa nisam mogla ni raditi", govori nam Petra.

Danas, s 21 godinom, ostvarila je pravo na smještaj u objektu Četiri palme koji je u vlasništvu Grada Splita. Garsonijera od 20-ak kvadrata njezin je novi dom za koji mjesečno izdvaja 100 eura. Uz studiranje radi i nekoliko poslova kako bi si mogla priuštiti osnovne stvari. 

"Nikad ne odustajte od sebe"

Novi dom pružio joj je i novi početak, a kako on ne bi bio popraćen problemima, morala je prekinuti kontakt s jednim dijelom svoje obitelji.

"Nije bilo lako donijeti tu odluku, ali sam morala kako bih mogla normalno živjeti i ne potonuti s njihovim problemima. U kontaktu sam jedino s bakom jer mi je ona kroz cijeli život bila oslonac. Zajedno ćemo provesti Božić i baš se jako veselim tome.

Ovdje sam stekla prijatelje za cijeli život. Tu je moja bivša cimerica Lorena, koja mi je danas kao sestra. Puno mi je pomogla tijekom ovih godina da ostanem na pravom putu. Tu su i moji prijatelji iz Udruge MoSt. Bilo mi je teško, ali danas se imam na koga osloniti."

Kao netko tko izlazi iz sustava socijalne skrbi, susretala se s raznim problemima poput smještaja, financija i nedostatka podrške, a često nije bila ni dovoljno informirana o svojim pravima i mogućnostima. No, to ju nije obeshrabrilo, pa je svima onima koji koračaju njezinim putem poručila:

"Nikad ne odustajte od sebe bez obzira na prepreke. Uvijek će se naći netko tko će prepoznati vaš trud i pružiti vam priliku. Važno je biti hrabar, vjerovati u bolje sutra i ne sramiti se tražiti pomoć. Svaka borba nosi lekciju, a svaki uspjeh - koliko god malen bio - zaslužuje slavlje."