ROĐEN u centralnoj Španjolskoj krajem 15. stoljeća, Francisco Pizzaro proveo je djetinjstvo kao siromašan dječak ne sluteći da će jednog dana ući u povijesne anale. Otac mu je bio vojnik, a majka seljanka. Nije imao ništa za naslijediti pa je kao mladić odlučio postati moreplovac te je putovao s raznim važnim ličnostima. Danas ga pamtimo po osvajanjima u Novom Svijetu i rušenju Carstva Inka.

Španjolska u Novom Svijetu

Kada se 1528. Cortez vratio iz Meksika, pričao je kralju da je to zemlja bogata zlatom, robovima i nekim novim biljkama poput kukuruza ili krumpira koje bi možda mogle biti korisne. Španjolska je zadnjih 30 godina financirala ekspedicije u Novi Svijet te polako osnivala prve baze za moreplovce. Vijest o otkriću nove zemlje bila je odlična za plemiće u Španjolskoj. Tamo su mogli proširiti svoj utjecaj i dobro zaraditi, a sve pod krinkom širenja katoličke vjere.

Katolička crkva imala je ogroman utjecaj na politiku Španjolske u 15. i 16. stoljeću. Ne samo da je to vrijeme kada religija inače ima jak utjecaj u politici, već je bitno napomenuti da su tadašnji Španjolci bili isti oni koji su protjerali sve muslimane iz zemlje.

Pizzaro je putem svojih utjecaja dobio audijenciju s kraljem te ga nagovorio da ga proglasi guvernerom Perua kako bi otišao tamo po zlato i ostala bogatstva. U to vrijeme već je bio poznati moreplovac koji je više puta posjetio Novi Svijet.

Kralj je pristao na njegovu ideju te je Pizzaro počeo okupljati konkvistadore i volontere u Španjolskoj. Pridružila su mu se njegova braća, kao i mnogi drugi iz njegovog rodnog grada, te su se zaputili u Panamu iz koje će krenuti u Peru.

Tragedija Atahualpe

1532. godine u Peruu se događao građanski rat. Nakon što je stanovništvo zahvatila epidemija malih boginja, carstvo je bilo u rasulu: car je umro, sinovi su se borili za prijestolje, a cijelom državom vladao je strah od bolesti te su ekonomske veze bile uništene zbog velikog broja iznenadnih smrti. Inke je ubila bolest u puno većoj mjeri nego što će to učiniti španjolski arkebuzi.

Peruanski car Atahualpa napokon pobjeđuje u ratu protiv svog brata. Četiri godine ratovanja dodatno su destabilizirale njegovu državu pa se trebalo baciti na posao. Međutim, tada mu stiže pismo od nekog Pizzara sa sjevera. Njegovi savjetnici su mu rekli da se radi o strancima koji jašu velike ljame i govore nekim čudnim jezikom, a bilo ih je tek nešto preko stotinu.

Atahualpa odlučuje razgovarati s Pizzarom i upoznati ga u gradu Cajamarca. Stiže na središnji trg u gradu sa svojih 6000 vojnika gdje ga dočekuje Vincente de Valverde, dominikanski svećenik.

Vincente ga poziva da prigrli Katoličku crkvu, odbaci stara vjerovanja i prizna vrhovnost katoličkog boga. Ako neće, protiv njega će Španjolci povesti sveti rat u kojem se niti jedan vojnik neće bojati smrti jer trči u bitku uz božje odobrenje. Nakon dramatičnog govora, pružao mu je Bibliju, koju je Atahualpa bacio sa strane i odbio.

Ono što je slijedilo bio je kompletan masakr. Španjolci sakriveni u okolnim građevinama odjednom su izašli i počeli pucati po domorodačkoj vojsci. Bolja oprema i vatreno oružje osigurali su da malobrojni španjolski konkvistadori natjeraju Inke na bijeg. Atahualpa je zarobljen i za njegovu zamjenu Španjolcima je u Cajamarcu doneseno mnoštvo zlata i srebra. Kada su konkvistadori dobili što su htjeli, nisu pustili Atahualpu već mu sudili i ubili ga.

Pizzaro je oženio Atahualpovu sestru koja mu je rodila dva sina. Nastavio je ratovati protiv Inka pod krinkom širenja vjere i u idućih 10 godina kompletno uništio cijelo carstvo. Međutim, bio je u lošim odnosima s drugim guvernerom Nove Španjolske.

On 26. lipnja 1541. šalje bandu od 20 ljudi koji upadaju u Pizzorov šator i ubijaju ga. Inke njegovom smrću ne uspijevaju izboriti bolji položaj te nastavljaju umirati od gladi i bolesti. Uskoro nestaje njihova država, a preživjeli bježe u visoke planine, daleko od Europljana i njihovih bolesti, bilo pravih ili onih idejnih.