U HRVATSKOJ, čini se, mnogi, čak i školovani ljudi imaju problema s osnovama ekonomije. Na društvenim mrežama, naime, pojavilo se pitanje tko plaća porez i tko uopće plaća javni sektor. Oni iz realnog sektora tvrde da samo oni plaćaju poreze, a ovi iz javne uprave viču kako i oni plaćaju porez na dohodak, PDV i druge poreze. Izmiješali su financiranje i društvenu korist neke djelatnosti.

Privreda, naime, jedina plaća porez. Gospodarska aktivnost (firme, restorani, najam apartmana, vađenje nafte, prodaja namještaja ili softvera, uzgoj krumpira…) jedini su koji stvarno pune proračun i omogućavaju plaće prosvjeti, upravi, vojsci… Postoje i neki izuzeci, primjerice kada televizija proda dobru seriju na tržištu ili država stavi u zakup državne vile, ali uglavnom nema plaće učitelja, profesora, vojnika ili medicinske sestre ako nema privrede koja puni proračun. To što svi oni također plaćaju PDV i druge poreze ne mijenja temeljnu činjenicu da njihovi prihodi dolaze iz poreza privredi. Negiranje te činjenice je potpuno iracionalno. 

Bez privrede nema za javne službe

Uzmimo jednostavan primjer - nerazvijeno afričko selo sa stotinjak stanovnika. U takvom selu svi rade, uglavnom u poljoprivredi, imaju još kovača te par drugih obrtnika i ukupno mogu izdvojiti hrane i resursa za tri činovnika: poglavicu, vojnika i učitelja. Ako seljak u tom selu ne ubere povrće za učitelja, a obrtnik mu ne napravi odjeću – učitelj će biti gladan i bit će mu hladno. Pri tome ne mijenja na stvari ako od četiri glavice kupusa učitelj jednu vrati seljaku (plati PDV) – i dalje je seljak zadužen za ručak učitelja određenog dana morao dati četiri glavice kupusa. To što je dobio jednu natrag samo smanjuje porezno opterećenje, ali ono je i dalje tu.

Svi u selu će se složiti da učitelj bitno pridonosi razvoju – ne samo što podučava djecu već i pomaže u napretku sela. Međutim, ako seljaci i obrtnici nemaju dovoljno za odvojiti za učitelja, on može biti i najbolji na svijetu, ali neće se moći baviti podučavanjem, već će i on morati u poljoprivrednike.

Zamislimo sada da u takvo selo dovedemo cijelo moderno sveučilište, sa svim dobrobitima i blagodatima i doprinosima koje ono može dati - to selo ne da neće imati za plaće nastavnika nego ni za struju za zgradu. Svi ti super uspješni i kvalitetni učitelji, nastavnici, liječnici, ostali - morali bi na kraju uzeti motiku da si priušte osnovnu hranu.

Jednostavno, selo od 100 ljudi gdje se radi ručno ne može si priuštiti više od jednog učitelja. No kada seljaci nauče bolje obrađivati zemlju ili uzmu kredit i kupe traktor, onda će se i broj raspoloživih glavica kupusa povećati pa će moći platiti i dva učitelja te dovesti prvog liječnika u selo. Dva učitelja će puno bolje raditi, liječnik će omogućiti puno zdraviji život seljana, ali sve to ne bi bilo moguće da gospodarstvo sela nije toliko napredovalo da ih može platiti. 

Vrijednost učitelja i liječnika u selu je neprocjenjiva – ali oni nisu ti koji proizvode kupus, pšenicu i džempere, oni su ti koje plaća privreda sela. I to je cijela priča. Možete imati najbolje učitelje, profesore, liječnike, ali ako nema privrede koja će ih platiti, svi oni bi na kraju završili u šumi tražeći gljive i bobice kako bi mogli nešto pojesti. U tome je osnovni hrvatski problem – naravno da je javni sektor važan, ali ako nestaje privreda, javni sektor ne može očekivati neki dobar život! Nema ga tko platiti ma koliko bio važan!

Koliki javni sektor Hrvatska uopće može podnijeti?

Naravno, kako jača privreda, tako sva ta nadogradnja može biti bolja, pa zato bogata Švicarska ima i bolje vrtiće, škole, bolnice, pa i vojsku od relativno siromašnije Hrvatske. Da biste imali nešto vrhunsko, morate imati i privredu koja to može platiti. Da u Hrvatsku dovedete jedno od top 10 sveučilišta, koliko god ono moglo pomoći razvoju privrede – mi ga jednostavno ne bismo mogli platiti. Jedan odjel takvog sveučilišta troši koliko i kompletna hrvatska znanost!

Cijela priča je jednostavna – koliko god bili važni mnogi među onima čije se plaće izdvajaju iz proračuna ili od doprinosa – liječnici, znanstvenici, učitelji, vatrogasci i drugi – oni žive od privrede. To su dvije odvojene kategorije. Liječnik koji spašava živote živi od poreza koji plaća privreda i tu nema ništa ni čudno ni ponižavajuće. To se zove podjela rada. I on sam, naravno, plati neke poreze – ali da nema privrede koja ga može platiti, morao bi otići ili se baviti nečim drugim kako bi preživio. To i jest razlog što siromašna društva imaju slabe škole, loše zdravstvo i tako dalje, nije da oni ne bi htjeli imati dobro, već njihova gospodarska aktivnost to ne može priuštiti.

Upravo je u gospodarskoj aktivnosti problem – Hrvatska je izgubila 300.000 ljudi u najboljim godinama, onih koji su trebali ovdje raditi, privređivati i uplaćivati u proračun. S druge strane, ionako velik javni sektor postajao je zadnjih godina još veći. Dodatno, gospodarstvo se uvelike temelji na sitnom turizmu, djelatnosti koja je osjetljiva i na vrijeme, a kamoli na krize i recesije. Hrvatska jednostavno ne može podnijeti ovako velik javni sektor, a da svi u njemu imaju dovoljno. Zato su i pojedinačne plaće relativno niske – od nastavničkih preko plaća policije do plaća u zdravstvu i općenito u upravi.

I dalje nema stvarnih reformi

Danas kada cijela bajka o životu na račun beskonačnog državnog novca pomalo puca, nije teško predvidjeti budućnost. Hrvatska umjesto da napreduje, velikim koracima grabi unatrag. Pomalo ćemo postati najsiromašnija država EU-a. Bit će dovoljna jedna loša turistička sezona kako bi se postavilo pitanje ne koliko će rasti plaće, nego koliko će se one smanjivati u javnom sektoru. Današnja priča oko koeficijenata bit će samo dio sretne i bogate prošlosti.

Za onaj drugi put, racionalizaciju javnog sektora, državnih firmi i lokalne samouprave te uvođenje kvalitete rada kao ključnog elementa za povećanje plaće, nitko, čini se, nije spreman. Pitajte vlast, pitajte sindikate, pitajte građane – većina bi htjela da sve ostane isto, ali, eto, da njima konkretno bude samo malo bolje. A to ne ide.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala