NEDAVNI krvavi obračun Filipa Zavadlava sa splitskim dilerima još je jedna u nizu potvrda onoga što je danas uglavnom jasno većini političara u razvijenom svijetu - da je rat protiv droga nemoguća misija i pogrešan pristup problemu koji je star više od stoljeća.

Kada kažemo u razvijenom svijetu, to naravno ne uključuje Hrvatsku, njezine vlasti ili premijera. Naime, Andrej Plenković je prije par dana u Splitu najavio upravo suprotno onome što je jasno zdravorazumskoj većini - intenziviranje rata protiv droga.

"Ojačat ćemo aktivnosti iz područja pravne sigurnosti. Mijenjat ćemo zakone ako treba, postrožiti borbu protiv onih koji raspačavaju drogu, koji se bave organiziranim kriminalom, koji mlade navode sa zdravog puta na delinkventna i devijantna ponašanja", rekao je na svečanosti obilježavanja 30. obljetnice osnutka HDZ-a. 

Od neuspješne prohibicije do neuspješnog rata protiv droga

U prilog tezi o neuspjehu rata protiv droga govore iskustva brojnih država širom svijeta kao i brojna istraživanja.

Najpoznatiji primjer debakla u ratovima protiv droga svakako je SAD. Ta je zemlja svoj puritanizam prvo od 1920. do 1933. pokušala neuspješno provoditi kroz rat protiv alkohola. No, već nakon nekoliko godina prohibicija je u SAD-u propala, baš što je propala u Norveškoj, Finskoj, Islandu i brojnim drugim zemljama koje su je pokušale provesti. U SAD-u je distribuciju alkohola preuzeo organizirani kriminal, dok su destilerije u Kanadi, Meksiku i u karipskim zemljama procvjetale. Koliko je neuspješna bila prohibicija, među ostalim, pokazuje činjenica da je ona tek vrlo kratkotrajno smanjila konzumaciju alkohola. Pokušaj ograničavanja ponude nije smanjio potražnju.

Nakon što su izgubile u prohibiciji, američke su vlasti iste resurse - specijalizirane policijske snage, pravosuđe, zatvore i sl. - preusmjerile u borbu protiv proizvođača, krijumčara i preprodavača droge, osobito nakon službene objave rata drogama Richarda Nixona 1971.

No, rat protiv droga prošao je slično bezuspješno kao i prohibicija. Primjerice, podaci organizacije Drug Policy Alliance, koja se zalaže za obustavu rata protiv droga, pokazuju da je SAD za razne mjere poput policije, zatvora, sudskih procesa i sl. godišnje trošio oko 51 milijardu dolara. Unatoč tome, broj predoziranja u toj zemlji kontinuirano je rastao (grafikon dolje), kao što je rastao broj zatvorenika, osobito od 1980-ih. Sličan obrazac zabilježen je u brojnim zemljama svijeta.

Upozorenja brojnih studija i iskustava

Na neuspjeh rata protiv droga ukazuju brojna istraživanja. Primjerice, 1986. godine američko ministarstvo obrane financiralo je dvogodišnju studiju RAND Corporation koja je pokazala da bi angažiranje vojnih snaga za sprječavanje šverca kokaina u SAD imalo malen ili nikakav efekt, dok bi s druge strane moglo povećati profite proizvođača, krijumčara i preprodavača.

Jedna druga studija RAND-a, provedena sredinom 1990-ih za Clintonovu administraciju, pokazala je pak da bi američke vlasti postigle puno bolji efekt u smanjenju ovisnosti kada bi 3 milijarde dolara od troškova na rat protiv droga preusmjerile u liječenje ovisnosti. Štoviše, to izvješće utvrdilo je da je ulaganje u liječenje čak 23 puta efikasnije od ulaganja u rat protiv droga.

Podaci također pokazuju da kriminalizacija droga ne smanjuje njihovu dostupnost. Anketa provedena 2005. otkrila je da je, unatoč milijardama koje SAD godišnje troši na hapšenja, suđenja i zatvaranja oko 800.000 ljudi zbog prekršaja s marihuanom, u 2005. godini čak 85% srednjoškolaca smatralo da je ta droga lako dostupna. Taj postotak ostao je isti posljednja tri desetljeća i nikada nije pao ispod 82,7%.

Richard Davenport-Hines, u svojoj knjizi 'The Pursuit of Oblivion', kritizirao je učinkovitost rata protiv droga, među ostalim, ukazujući na činjenicu da policija uspijeva otkriti tek 10 do 15% krijumčarenog heroina te oko 30% kokaina. Ističe da bi taj postotak morao porasti na 75% da bi profit krijumčarskog biznisa bio ozbiljnije ugrožen.

Istraživanja su također pokazala da je američki rat protiv uzgoja i krijumčarenja kokaina iz Kolumbije, težak oko 4,7 milijardi dolara, slično neuspješan. Proizvođači su svoje plantaže preselili dublje u nedostupne planine, a također je skočila proizvodnja u susjednim zemljama, Peruu i Boliviji. Pritom je SAD uzrokovao protuzakonite i neetične štete okolišu i farmerima u Kolumbiji svojim programom uništavanja plantaža prskanjem herbicidima iz aviona.

Alberto Fujimori, predsjednik Perua od 1990. do 2000., upozorio je da takvi programi nemaju nikakav efekt:

"Već 10 godina peruanske i američke vlasti ulažu velike iznose u borbu protiv uzgoja kokaina, međutim, to nije dovelo do smanjenja opskrbe. Naprotiv, od 1980. do 1990. ona se udeseterostručila".

Ekonomisti: Rat protiv droga šteti naciji, a koristi kriminalu

Više od 500 ekonomista, uključujući nobelovce Miltona Friedmana, Georgea Akerlofa i Vernona L. Smitha, u otvorenom pismu Georgeu W. Bushu istaknulo je da smanjenje opskrbe marihuanom bez smanjenja potražnje samo povećava cijene, a time i profite uzgajivača, krijumčara i preprodavača. Porast profita potiče pak proizvođače da proizvode još više, unatoč povećanim rizicima.

"Pozivamo ... državu da započne otvorenu i iskrenu raspravu o zabrani marihuane ... U najmanju ruku, ta će rasprava prisiliti zagovornike trenutne politike da pokažu da od zabrane ima dovoljno koristi da se opravdaju troškovi poreznih obveznika, da vlasti odustanu od poreznih prihoda koje bi mogle ubirati te da se opravdaju brojne druge posljedice koje proizlaze iz zabrane marihuane", poručili su ekonomisti Bushu.

Naime, dva su osnovna principa borbe protiv droge - ograničavanje dostupnosti i smanjenje potražnje. Prvi princip se utjelovljuje u prohibiciji i ratu protiv droge, dok se drugi manifestira u ranom prepoznavanju krhkih i podložnih osoba (većina mjera poduzima se još u osnovnoj školi i u obiteljima), učenju socijalnih vještina, ali i osmišljavanju slobodnog vremena te nultoj toleranciji na mobbing, bullying i općenito nasilje. Island je svjetski šampion u takvom smanjivanju potražnje. Razumna politika je kombinacija oba principa s tim da se smanjenju potražnje daje prednost.

Prema studiji koju je 2008. godine objavio harvardski ekonomist Jeffrey A. Miron, godišnja ušteda na troškovima policijskih i pravosudnih progona te zatvorskih kazni od legalizacije droga iznosila bi otprilike 41,3 milijarde dolara. Miron je nadalje procijenio da bi SAD legalizacijom ostvario najmanje 46,7 milijardi američkih dolara poreznih prihoda s poreznim stopama usporedivim s onima na duhan i alkohol (8,7 milijardi dolara od marihuane, 32,6 milijardi dolara od kokaina i heroina, a ostatak od drugih droga). Samo savezna država Colorado od legalizacije marihuane 2014. uprihodila je više od milijarde dolara poreza.

Velika promjena u javnom mnijenju

Posljednjih desetljeća sve više ljudi u svijetu, osobito u SAD-u, shvaća da je rat protiv droge izgubljen, da je čak štetan i ekonomski i društveno te da od njega koristi imaju samo kriminalci i državne strukture koje su umrežene s njima.

Istraživanje Pew Research Centra provedeno u 2014. pokazalo je da oko šest desetina Amerikanaca smatra da je odustajanje saveznih država od zatvorskih kazni za prekršaje vezane uz droge dobro, a samo tri od 10 da je to loše.

Još novija anketa Rasmussen Report iz 2018. pokazala je da manje od 10 posto Amerikanaca misli da su vlasti uspješne u ratu protiv droga.

Alkohol i duhan štetniji su od marihuane, a ipak su legalni

U prilog besmislenosti rata protiv droga, među ostalim, govori i činjenica da su neke od najopasnijih droga legalne dok su neke druge, manje opasne, zabranjene.

Neovisna organizacija The Global Commission on Drug Policy, čiji su članovi mnogi poznati znanstvenici i bivši državnici, zaključila je kako je dosadašnja klasifikacija psihoaktivnih supstanci krivo posložena te da je kao takva pridonijela, a ne odmogla svjetskom problemu s drogama.

Naime, ocjenjujući štetnost određenih supstanci ne samo za pojedince koji ih uživaju, već i za njihove obitelji i društvo, ta je organizacija zaključila da bi lista droga prema opasnosti trebala izgledati ovako:

1. alkohol

2. heroin

3. crack kokain

4. metamfetamin

5. kokain

6. duhan

7. amfetamin

8. kanabis

9. benzodiazepin

10. ketamin

11. metadon

12. ecstasy

13. LSD

14. Gljive

Pozitivna iskustva dekriminalizacije

S druge strane postoje brojni pozitivni primjeri zemalja koje su u određenom trenutku shvatile promašenost rata protiv droga pa su ih dekriminalizirale i provele različite programe ublažavanja štete, edukacije, demarginalizacije, socijalizacije, zapošljavanja i druge slične mjere koje su se pokazale neusporedivo boljima. Poznati primjeri koji se u tom kontekstu često navode su, među ostalim, Portugal, Nizozemska, Švicarska i u novije vrijeme neke američke savezne države.

Primjerice, jedno novo istraživanje objavljeno u uglednom američkom medicinskom časopisu JAMA Pediatrics pokazalo je da je u saveznim državama u kojima je legalizirana rekreativna konzumacija marihuane broj srednjoškolaca koji je koriste pao za oko 9%, dok je u ostatku SAD-a istovremeno rastao.

Podaci također pokazuju da je broj sudskih uhićenja i sudskih procesa povezanih s marihuanom u saveznim državama u kojima je legalizirana pao oko 90%. Sigurnost na njihovim cestama nije se smanjila, a broj vozača s povišenim razinama THC-a u krvi se smanjio. Studija Drug Policy Alliance pokazala je da se broj uhićenja zbog marihuane kao i trošak za tu svrhu smanjio. Istovremeno se povećao broj riješenih slučajeva nasilnih zločina i krađa. Legalizacija je smanjila i broj predoziranja i smrti uzrokovanih opojnim drogama. Colorado Division of Criminal Justice utvrdio je da se broj srednjoškolaca koji konzumiraju marihuanu nakon legalizacije nije povećao, već se smanjio, a školski uspjeh se također povećao. Slične rezultate pokazalo je i istraživanje tinejdžera u državama koje su legalizirale marihuanu.

Iskustva, među ostalim, pokazuju da izmjene zakona o drogama mogu smanjiti upotrebu teških droga, što je potvrđeno u nekim zemljama poput Nizozemske. Prema godišnjem izvješću Europskog centra za praćenje droga i ovisnosti iz 2009. godine, Nizozemci su bili među posljednjima po konzumaciji marihuane u Europi, usprkos tome što je nizozemska politika prema lakim drogama jedna od najliberalnijih u Europi - prodaja marihuane već je desetljećima dopuštena u tzv. coffee shopovima, baš kao i posjedovanje količina do 5 grama.

Slični statistički podaci britanskog istraživanja o kriminalu pokazali su da se udio mladih u dobi od 16 do 24 godine koji konzumiraju marihuanu smanjio s 28% prije deset godina na 21%, a pad njezine popularnosti ubrzao se nakon što je u siječnju 2004. objavljena odluka o njezinu uvrštavanju u nižu kategoriju C.

Portugal kao uspješna priča

Jedan od najzanimljivijih primjera pozitivnog zaokreta svakako je Portugal koji je 2001. dekriminalizirao osobnu konzumaciju svih droga. Prije toga ta je zemlja bila na samom dnu po mnogim parametrima povezanim sa zloupotrebom droga - od zaraznih bolesti kao što su HIV, AIDS, tuberkuloza i hepatitis B i C, do broja ovisnika i predoziranja.

Stručnjaci u toj zemlji konačno su postigli konsenzus da brojne mjere kriminalizacije i marginalizacije koje su se provodile u sklopu rata protiv droga ne funkcioniraju te da je potreban radikalan zaokret. Golema sredstva koja su se do tada ulagala u policiju, sudske procese i zatvore preusmjerena su u programe prevencije, liječenja, smanjenje štete i društvene integracije.

Uvjerljivi argumenti u prilog dekriminalizacije mogli bi se nizati u nedogled. No malo je vjerojatno da bi ikakva količina njih mogla bilo što promijeniti u Hrvatskoj.

*Index koristi third party aplikacije za realizaciju anketa kako bismo smanjili mogućnost manipulacije anketom od strane korisnika, ali i potpuno odagnali mogućnost vlastitih manipulacija rezultatima. Svejedno, online ankete ne mogu se smatrati znanstveno utemeljenima niti vjerodostojno predstavljaju većinu hrvatske populacije. Index, naime, relativno rijetko posjećuju potpuni idioti, koji pak u ukupnoj hrvatskoj populaciji imaju značajan udio.