Plenkoviću su trebala 34 dana da se počne baviti najvećim problemom u zemlji
PREMIJER Andrej Plenković je 10. listopada izjavio da je štrajk koji je tog dana počeo u osnovnim i srednjim školama "apsurdan i nepotreban" te je apelirao na sindikate da budu razumni i vrate se dijalogu.
"Razgovarali smo sa sindikatima, provedeno je mirenje. Ponudili smo im 2 posto povećanje plaća u ovoj i isto toliko u idućoj godini. Iz nekog nedokučivog razloga sindikati to nisu prihvatili", rekao je Plenković na početku sjednice vlade. Umjesto da prihvate ponudu vlade, ustrajali su u zahtjevu za promjenom koeficijenata učitelja i nastavnika, što se regulira uredbom koju donosi vlada.
Štrajk se pretvorio u jednu od najvećih kriza Plenkovićevog mandata
Bio je to prvi dan štrajka u osnovnim i srednjim školama, koji u međuvremenu traje 34 radna dana. Čak štoviše, štrajk prosvjetara proizveo je i jedan od najvećih prosvjeda koji su se proteklih godina održali u Hrvatskoj te općenito postao tema broj jedan u Hrvatskoj. Veći dio javnosti je na strani učitelja te svakako nije na strani Plenkovićeve vlade, a vladajući si nisu učinili nikakve usluge posve diletantskom reakcijom na ovaj izazov koji su sami pretvorili u jednu od najvećih kriza Plenkovićevog mandata.
Plenković se čak 34 radna dana odbijao sastati sa sindikatima i pregovarati te im je slao svoje posvađane ministre Blaženku Divjak i Josipa Aladrovića, ponekad i potpredsjednika vlade Zdravka Marića. Također je ignorirao zahtjev za povećanjem koeficijenta u načinu obračuna plaća prosvjetara, nudeći za saborskom govornicom ili preko svojih ministara povećanje osnovice.
Reakcija javnosti na Kongres EPP-a u Zagrebu
Najviše mu je ipak naštetilo ponavljanje da on ne razumije zašto uopće štrajkaju te samohvala vlastite vlade. Plenković se ponaša kao da od štrajkaša i građana uopće očekuje da mu čestitaju, da ga slave, a kada to izostane onda krene u dociranje s visine, obraćajući se Hrvatima kao da su mala djeca. Tako se nije zamjerio samo sindikalnim liderima i učiteljima, nego i cijeloj javnosti koja je s vremenom sve snažnije počela simpatizirati štrajk i koju je sve više počela živcirati Plenkovićeva bahatost.
Coup de grace je bio Kongres Europske pučke stranke u Zagrebu. Plenković je mislio da je doveo Ligu prvaka, da je riječ o političkom trijumfu, a Hrvati su se većinom pitali zašto su strani političari važniji premijeru RH od konkretnog i akutnog problema u državi, najdužeg učiteljskog štrajka u povijesti RH.
Premijer kao da je tek tada shvatio da se javnost okrenula protiv njega i da bi se sa štrajkom prosvjetara mogla pokrenuti lavina nezadovoljstva. Počelo se prosvjedovati zbog izgubljenog dostojanstva, a to je apstraktna kategorija koja nema veze s Plenkovićevim recitiranjem brojki.
Poniženje na Markovom trgu
Dodatno poniženje si je sam priredio kada se na dan tihog štrajka konačno odlučio osobno komunicirati s prosvjetarima te prišao njihovom prosvjedu na Markovom trgu i održao mali govor o tome kako je njegova vlada “prijatelj radnika” i općenito fantastična. Zauzvrat je dobio to da su štrajkaši dignuli transparent koji su držali u rukama, na kojem je pisalo “96% je reklo NE”, te se ogradili od premijera i potpuno ga ponizili.
Ni to nije potaknulo Plenkovića da se konačno počne baviti svojim poslom da direktno pregovara sa sindikatima pa je imenovao svojeg predstojnika Ureda predsjednika vlade Zvonimira Frku Petešića da vodi pregovore, a u miks je ubacio i akademika Zvonka Kusića koji je postao Plenkovićeva "Katica za sve" u situacijama kad premijer ne želi sam donijeti odluku.
Pregovori bez rezultata dok se nije uključio Plenković
Nimalo iznenađujuće, pregovori su i dalje bili bez konkretnih rezultata iako se počelo govoriti da bi se moglo doći do dogovora. I to se i dogodilo sinoć kasno, ali tek nakon što se Plenković glavom i bradom pojavio na pregovorima koji su se održavali u Banskim dvorima.
Plenkovićev glasnogovornik Marko Milić je novinarima objavio da je premijer “preuzeo vođenje pregovora”. Trebalo je sedam sati da se dođe do kompromisnog prijedloga o kojem će štrajkaši glasati i odlučiti hoće li ga prihvatiti.
Zašto smo čekali od 10. listopada?
To je dobra vijest jer se proces rješavanja problema ipak pokrenuo, no loša je vijest da smo dobili potvrdu kako je Plenković dopustio da nešto traje 34 dana što je moglo biti završeno nakon šest sati pregovora. Plenković je zbog svojeg povrijeđenog ega odbijao raditi premijerski posao, a sinoć je pokazao kako izgleda kad taj posao radi.
Zašto mu je trebalo 34 dana? Zašto ovo što je učinio 26. studenog nije učinio odmah 10. listopada?