ZA VRIJEME prošle recesije oko 140.000 zaposlenih u privatnom sektoru izgubilo je posao, dok su u državnom sektoru gubili posao samo u državnim firmama, a u javnom i državnom sektoru je došlo i do povećanja broja zaposlenih (vidi tablicu ispod).

Zar su djeca zaposlenih u privatnom sektoru manje vrijedna od djece javnosektoraša?

Službeno, recesija još nije ni počela, a deseci tisuće ljudi u privatnom sektoru već ne rade. To su ljudi koji imaju obitelji te hrane i školuju svoju djecu. Koliko puta sam čuo komentar da bi bilo suludo otpuštati zaposlene u javnom sektoru jer, prvo, oni imaju djecu i, drugo, dobri su potrošači. Pa jesu li djeca zaposlenih u privatnom sektoru manje vrijedna ili su možda bezvrijedna?

Ovaj drugi komentar još je luđi i možete ga čuti samo u Hrvatskoj: Šteta je otpuštati nekorisne u javnom sektoru jer su dobri potrošači. Pa i rimski car je bio dobar potrošač, kao i svi kraljevi i velikaši u srednjem vijeku. Jesmo li zato trebali sačuvati feudalni sustav? Po nekima da. Više je nego jasno kako su u Hrvatskoj ljudi i njihova djeca u javnom i državnom sektoru vrjedniji od ljudi i njihove djece u privatnom sektoru, što je nečuvena segregacija koju sramotno potiču i desnica i ljevica.

Milanović i Horvat se skrivaju iza liječnika, policajaca i vojnika

Tako je predsjednik Milanović, bivši SDP-ov lider, posjetivši KB Dubravu i šatore koje je vojska podignula na početku pandemije, izjavio da smanjenje plaća u javnom sektoru ne bi bila dobra ideja. “Meni možete smanjiti plaću, ali smanjiti minimalac u javnom sektoru je smrt sustava, onaj koji je to predložio nije velike pameti”, rekao je predsjednik.

>> Milanović: Možete smanjiti plaću meni i Plenkoviću, ali javnom sektoru ne

Milanović je pokazao očito nerazumijevanje hrvatskog društva izjednačivši cijeli javni sektor s onima koje je vidio tog dana, a vidio je medicinsko osoblje, vojnike i policiju. Slično je reagirao i HDZ-ov ministar gospodarstva Darko Horvat. "Kome biste vi danas rezali? Vojsci, policiji, civilnoj zaštiti i svim drugim vrijednim djelatnicima", rekao je Horvat. 

Tko su uhljebi, a tko nisu?

Među tim drugim “vrijednim” djelatnicima o kojima govori ministar Horvat ima i podosta takozvanih uhljeba koji se vole kriti iza najboljeg dijela državnog aparata, upravo onih koje su istakli i Milanović i Horvat. Dakle, tko su uhljebi, a tko nisu? Uhljeb je osoba koju je zaposlila ili njegova stranka ili ćaća i rodijaci, najčešće na izmišljenom radnom mjestu. Stoga, kad uhljeb štrajka, to nitko ni ne primijeti. Dapače, uhljeb je najkorisniji za društvo kad štrajka, jer tada barem ne može nanositi štetu. No uhljebi ne vole štrajkati jer kad štrajkaju - nema mita. Suprotno od uhljeba, kad liječnici i sestre štrajkaju, ljudi umiru. Kad policija štrajka, lopovi vam češće posjećuju domove. Učitelji u osnovnim i srednjim školama - premda ne svi jednako dobro - i manji dio visokoškolskih profesora i sudstva također rade koristan posao. Upravo su oni najvrjedniji dio našeg državnog i javnog sektora. 

Nije pametno svima jednako povećavati plaće, a još je gluplje svima jednako smanjivati

Stoga, prema udjelu uhljeba, naše institucije u javnom i državnom sektoru možemo podijeliti na korisne, manje korisne i izrazito nekorisne - uhljeb institucije, a te podjele postanemo svjesni za velikih šokova; recesija i pandemija. Zašto moramo znati tu podjelu? Pa kad vam je društvo idealno, kao možda švicarsko, održavate ga kako ne biste narušili ravnotežu, zato u dobrim godinama svima linearno i povećavate plaće da održite tu ravnotežu. Naprotiv, u Hrvatskoj ne samo da nije pametno svima jednako povećavati plaće u dobrim godinama nego je još gluplje svima jednako smanjivati plaće u kriznim vremenima. Dakle, za razliku od gomile zaposlenika javnog i državnog sektora koji pandemiju prate iz topline domova, liječnici, sestre i medicinsko tehničko osoblje spašavaju nam živote, policajci održavaju red, a vojnici čuvaju naše granice. 

Veće plaće liječnicima, sestrama i medicinskim tehničarima

Po meni, država bi danas morala selektivno utjecati na plaće i prvo staviti kolektivne ugovore izvan snage. Prvo, liječnicima, sestrama i medicinskim tehničarima bi trebalo povećati plaće do 30%, ne samo zato što su oni danas supermeni i superžene nego i da ih ne izgubimo kad sve ovo prođe. Policajcima, vojnicima i učiteljicama ostaviti istu plaću. Ostali su manje korisni (u koje i sam spadam) ili nekorisni dio javnog i državnog sektora. Neka se svatko u javnom i državnom sektoru upita - koliko je on sam koristan? 

Ovo su kandidati za smanjenja plaća bazirana na podacima s Indeksa (MB) uz neke dodatke: 

- 180.000 ljudi koji primaju povlaštene mirovine (smanjenje do 5%)

- U Hrvatskoj gospodarskoj komori je 500 ljudi (smanjiti plaće 20%)

- U Hrvatskoj obrtničkoj komori (smanjiti plaće 20%)

- U Fini radi 3100 ljudi (smanjiti plaće 10%)

- U Državnom zavodu za statistiku radi 400 ljudi (smanjiti plaće 10% svima, osim statističarima)

- U županijama, općinama i gradovima radi 14.500 ljudi (svima smanjiti plaće 20%)

- Na HRT-u radi 2800 ljudi (smanjiti plaće 15%)

- U ministarstvima radi 17.315 ljudi (smanjiti plaće 5%, osim informatičarima)

- U državnim upravnim agencijama radi 2200 ljudi (smanjiti plaće 10%, osim informatičarima)

- U središnjim državnim uredima radi 1800 ljudi (smanjiti plaće 10%, osim informatičarima)

- U pravosuđu radi 10.000 ljudi (smanjiti plaće 5%, osim sucima)

- U MUP-u radi 5300 ljudi koji nisu policajci (smanjiti plaće 5%, osim informatičarima)

- smanjiti plaće na većini znanstvenih instituta od 5 do 15%.

Jasno, ne moramo se mijenjati, ali po Vuku Vukoviću i ekonomistima okupljenima oko Glasa poduzetnika, mogao bi nas čekati pravi pomor privatnog sektora, a on hrani i javni sektor i umirovljenike. Upitajte se: Da nema privatnog sektora, tko bi osim malog broja fakulteta, kao što su FER, tehnički i medicinski fakulteti, mogao sam zarađivati na tržištu? Ne zaboravimo kako će ove godine prihodi od turizma vjerojatno biti mizerni.

Drugi razlog zašto se moraju raditi reforme u smjeru pogodovanja privatnom sektoru jest to što je privatni sektor efikasniji od javnog, a to je i razlog zašto se provode privatizacije diljem svijeta. Socijalizam nije propao toliko zbog nedostatka ljudskih sloboda, koliko zbog manjka ekonomske efikasnosti.

Ako ne napravimo prave poteze, grčki scenarij je neminovan

Ako ne napravimo prave poteze u smjeru poticanja poduzetništva i inovativnosti, grčki scenarij je neminovan, a kod njih su, zanimljivo, nakon propasti 2008. i privatni i javni sektor izgubili jednako, više od 20% zaposlenih (tablica dolje). Dakle, ako nećemo mi, EU će nas rezati i to će raditi neselektivno.

Usput, kad režemo javni i državni sektor kako bi ostao samo zdravi dio javnog sektora, jasno je da na kratke staze dobijemo pad potrošnje (kao i kad ubijete cara ili kralja), ali srednjoročno i dugoročno imamo koristi, kao što se vidi na primjeru baltičkih zemalja koje su nas sve prešle. U Tablici 2 se vidi kako se pad zaposlenih u grčkom javnom sektoru nije dogodio odmah, već je s nekim odmakom slijedio porast zaposlenih u privatnom sektoru. Slično je i kad dobijete rak, idete na operaciju i kemoterapiju, ali to radite da biste živjeli kvalitetno i što duže.

Ili ćemo, dakle, sami raditi promjene ili će nam EU poslati stečajnog upravitelja, kao što su napravili i Grčkoj. U dijalogu vlade i Glasa poduzetnika primjećujemo kako ove godine nema turizma, a doznake iz inozemstva zbog koronavirusa bit će znatno tanje. Stoga se privatni sektor i zdravi dio javnog sektora moraju povezati kako bi stvorili Švicarsku u Hrvatskoj, a ne da šaljemo Hrvate u Švicarsku.

*Autor teksta, prof. dr. Boris Podobnik, prodekan je za znanost i šef Business Analyticsa na ZSEM-u te ujedno jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika. Profesor je i fizike i matematike na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Ekspert za interdisciplinarnu znanost, teoriju mreža, teoriju igara, migracije i korupciju.