POSTOJE bitke prekretnice, bitke važnije od drugih, nakon čijih je ishoda povijest krenula nekim drugim smjerom i tako nepovratno promijenila budućnost.

Neke su još žive u kolektivnom sjećanju čovječanstva zato jer su se, povijesno gledano, dogodile nedavno. Tako je bitka za Staljingrad zaustavila njemački prodor na istok u Drugom svjetskom ratu, a sovjetska protuofenziva početkom 1943. godine bila je početak kraja Hitlerove Njemačke na istoku. Isto je tako iskrcavanje u Normandiji bila prekretnica i jasan početak kraja Hitlerove Njemačke svugdje. Baš kako što je bitka kod Midwaya značila japanski poraz na Pacifiku. Poraz do kojeg tek treba doći, ali ova bitka bila je jasan znak da Japan nema snage ponovo rat okrenuti u svoju korist.

To su samo tri bitke za koje možemo kazati da su više ili manje promijenile sadašnjost i preusmjerile budućnost.

Postoji cijeli niz takvih važnih povijesnih događaja, a većina njih je odavno zaboravljena.

Takva je sudbina bitke u Teutoburškoj šumi koja se dogodila baš ovih rujanskih dana pradavne 9. godine nove ere. Odnosno, to je manje bila bitka, a više pokolj rimskih legija.

Poraz je to koji će duboko potresti Rim, a nakon kojeg će malo što biti isto. Odluke koje će donijeti Rim bit će velike i dugoročne te će izravno utjecati na budućnost carstva, a time i na budućnost Europe. Posljedice tih odluka donesenih na samom početku nove ere sveprisutne su i danas.

Što se dogodilo?

No vratimo se na početak, u devetu godinu nove ere, u doba ogromne moći tada mladog Rimskog Carstva (Rimsko Carstvo osnovano je 28. godine prije nove ere). Vratimo se zapravo još malo ranije, u doba Gaja Julija Cezara koji je sredinom prvog stoljeća prije nove ere pokorio Galiju. Rimske legije tih su godina izbile na rijeku Rajnu i nisu imale namjeru tu se zaustaviti.

U zimu 17. godine p.n.e. jedna od legija izgubila je svog orla. Svaka legija nosila je zaštitni znak u bitku, a gubljenje toga bilo je poput gubitka zastave - velika sramota. Car August odlučio je pod svoju vlast staviti germanska plemena koja su ga ukrala. Jasno, povratak komada drva i metala nije bio jedini razlog zašto su Rimljani željeli podčiniti germanska plemena. Oni su zauzimali velike teritorije i bili stalni izvor nesigurnosti za stanovnike carstva.

Sljedećih nekoliko godina August će provesti u velikim pripremama, a osnovane su posebne legije za područje preko Rajne.

12 godine p.n.e. nekoliko rimskih legija krenulo je preko Rajne u borbu protiv nekoliko germanskih plemena. Imali su velikih uspjeha. Sljedećih nekoliko godina rimske su legije izbile sve do rijeke Elbe u današnjoj istočnoj Njemačkoj. Slijedilo je teško razdoblje uspostave vlasti, ali Rimljanima je to relativno dobro išlo. Većina germanskih plemena bila je poražena, regija je bila mirna. Dapače, početkom novog prvog stoljeća nove ere Rimljani su krenuli do kraja podčiniti germanska plemena kako bi jednog dana ogromni osvojeni teritoriji mogli postati dio rimskog carstva.

A do toga je bio dalek put. Velike teritorije sjeverno i istočno od Rajne kontrolirao je Publius Quinctilius Varus. Pod sobom je imao tri legije: 17., 18. i 19. legiju. Po naredbi cara Augusta krenuo je sa skupljanjem poreza od germanskih plemena. No još uvijek nepodčinjena germanska plemena počela su pružati sve veći otpor.

Devete godine nove ere čovjek zvan Arminus promijenio je stranu. Podrijetlom German, Arminus je dugo bio saveznik Rima. Primio je državljanstvo, imao brojne povlastice, a za uzvrat je služio kao spona između rimske vlasti i germanskih plemenskih lidera. On je Varusa upozorio na jednu pobunu, a Varus mu je, iako je bio upozoren da je Arminus počinio izdaju, povjerovao.

Legije su krenule, a odmah prvog dana marša Arminus je pitao da mu se dopusti da napusti vojsku kako bi saveznike Germane pripremio na dolazak Rimljana. Njegovoj se želji udovoljilo.

Pokolj u blatnjavoj šumi

Što se točno dogodilo u šumi, ni danas nije do kraja poznato. Bitka je, po svemu sudeći, trajala nekoliko dana. Rimljani su uhvaćeni potpuno nespremni, u ogromnoj koloni. Kolona je sadržavala 20.000 ljudi, a bila je duga preko 10 kilometara. Kiša koja je tih dana padala učinila je ionako nepristupačnu šumu još težom za hodanje. Pobunjena germanska plemena, koje je Arminus dobro pripremio, znala su što rade - poredali su se duž puta na uzvisini, a imali su gomilu improviziranih fortifikacija. Vatrenim strijelama su osuli paljbu po iznenađenim i nespremnim rimskim legijama, a onda su se s brda zaletjeli na njih. Onda bi se vraćali nazad pa sjurili ponovo.

Detalj iz Teutoburške šume danas

Potpuno nespremni i iznenađeni te uhvaćeni na uskom terenu, rimski legionari nisu uspjeli složiti svoje čuvene formacije. Već prvog dana bitke većina je rimskih legija bila razbijena, a dobar dio ih se dao u bijeg. No ni oni nisu daleko stigli. Pobunjeni Germani odlučili su do kraja odraditi posao te su i njih sljedećih dana pohvatali u šumi. S druge strane, kad su vidjeli što se događa, germanskim plemenima pridružilo se još germanskih plemena pa su svakim danom bili sve jači.

Četvrtog dana pokolja Varus je ostatke ostataka izveo iz šume. No Germani su išli za njima. Da bi izbjegli zarobljeništvo, Varus i njegovi vojskovođe bacili su se na vlastite mačeve. Samoubojstvo su počinili i brojni obični legionari, mnogi su zarobljeni, a samo maleni broj vojnika uspio se spasiti bijegom.

Summa summarum, pobijeno je oko 20.000 rimskih vojnika. Germanski gubici bili su minimalni. Bio je to četverodnevni pokolj moćnih rimskih legija, nešto do tada neviđeno u povijesti Republike i Carstva.

Epitaf Marcusu Caeliusu, centurionu 18. legije koji je "pao u Varusovom ratu". "Macusu Caeliusus, sinu Titusa, iz Bologne, prvom centurionu 18. legije. 53 i pol godine starom. Pao je u Varusovom ratu", stoji na epitafu koji je podigao njegov brat Publius Caelius.

Što se dogodilo poslije

Nakon pokolja tri moćne legije Rim je bio potresen. Svi uspjesi i pobjede nad germanskim plemenima, koji su se mukotrpno gradili još od doba Cezara, preko noći su pali u vodu. Rim je shvatio da Germani nisu skupina bezumnih i necentraliziranih plemena, nego moćan i ozbiljan protivnik kojeg neće biti lako podčiniti. Štoviše, kojeg neće podčiniti uopće.

Rimski povjesničar Gaius Suetonius Tranquillus, koji je rođen nekoliko desetljeća nakon ovog događaja, pisao je kako je car August mjesecima hodao neošišan i neobrijan te često ponavljao "Varuse, vrati mi moje legije".

Bila bi laž kazati da Rimljani više nikad nisu prešli rijeku Rajnu. Već 14. godine organizirana je ogromna osvetnička ekspedicija preko Rajne. Rimski vojskovođa Germanicus proveo je vrlo uspješnu akciju i ponovo podčinio dobar broj germanskih plemena. U rat je poslano preko 50.000 rimskih legionara koji su u više većih i manjih bitaka do nogu potukli pobunjena germanska plemena. Arminus, koji je nakon pokolja u šumi postao velika opasnost za Rim, potpuno je poražen, a čak mu je zarobljena i žena. Poraz u Teutoburškoj šumi nije obezglavio Rimljane. Sljedećih će desetljeća i stoljeća Rimljani itekako sudjelovati u životu germanskih plemena: neka će privremeno privesti svojoj vlasti, a često će na njihov život utjecati postavljanjem lojalnih vladara.

No Rim u kasnijim stoljećima nije imao ambicije da germanska plemena učini dijelom Rimskog Carstva. Njihove ekspedicije sad su bile u prvom redu preventivne naravi - da kontroliraju i u strahu drže germanska plemena. Ta plemena i sljedećih će stoljeća ostati više-manje slobodna od Rima, a postat će jednim od glavnih uzroka njegova pada.

Bitka u Teutoburškoj šumi sve je promijenila. Do tada su Rimljani itekako bili uspješni u podvrgavanju velikih područja današnje Njemačke. Trebala je to biti još jedna njihova provincija, a što bi imalo ogromne posljedice za budućnost Europe. Ovako, to je zaustavljeno, a budućnost Europe krenula je jednim potpuno drugim smjerom. Ne nužno boljim ili lošijim, naprosto drugim smjerom.

Germanska plemena ostala su izvan vlasti Rima, a to će se u sljedećim stoljećima pokazati kobnim po Carstvo. Cijeli srednji vijek zapravo je priča o ostacima carstva te o područjima koji nikad nisu bili dio istog. Ta se crta može pratiti sve do današnjih dana. Europa i svijet bi sasvim sigurno izgledali bitno drugačije da su Rimljani uspjeli podčiniti germanska plemena i od srednje Europe napraviti još jednu provinciju.

No te su težnje utopljene u krvi i blatu Teutoburške šume.