DANAS se Hrvatskom proširila nevjerojatna priča o 38-godišnjem Poljaku koji se, iako jedva vidi, iz Poljske biciklom zaputio u Hrvatsku, sve kako bi prvi put vidio more.

Jedva vidi, a prešao je 700 kilometara na biciklu kako bi vidio Jadransko more

Njegovo ime je Marcin Žarnecki. U dva tjedna prešao je gotovo 700 kilometara sa samo jednim ciljem - da vidi Jadransko more. 

Za njegov podvig vjerojatno se nikada ne bi saznalo da ga jučer na zagrebačkom Glavnom kolodvora nije ugledao Lukasz Lisowski, također Poljak. On je bio u posjetu obitelji koja živi u Hrvatskoj, a tog se dana s kćeri vlakom vraćao u Zagreb.

Na Glavnom kolodvoru vidio je čovjeka na biciklu na kojem je zakačena poljska zastavica. Lukasz je po tome zaključio da se radi o njegovom sunarodnjaku i odlučio mu pristupiti i pitati treba li pomoć. No nije mogao ni zamisliti što će mu sve ispričati čovjek na biciklu, Marcin Žarnecki.

Lukaszova šogorica Anamarija Tomašković, koja je zajedno sa suprugom smjestila Marcina u svom stanu, na Facebooku je podijelila njegovu nevjerojatnu priču. Za Index je ispričala kako je Marcin zauvijek ušao u njihova srca. 

"Mislila sam da je lažno"

"Kada je moj šogor prišao Marcinu, rekao je da je krenuo prije dva tjedna iz Poljske prema Hrvatskoj, da jako slabo vidi i da se kreće samo sporednim putovima. Rekao mu je da će ubrzo oslijepiti i da prije toga želi vidjeti Jadransko more jer je vidio Hrvatsku na YouTubeu i da mu je prekrasna. Ispričao je da je krenuo biciklom jer nema novca za autobus ili neko drugo prijevozno sredstvo. Molio je pomoć s rutama jer je proučavajući kartu shvatio da je najbliža točka za dolazak na more oko Novog Vinodolskog i Karlobaga. Našao je i neku sporednu cestu kojom bi preko Josipdola mogao doći do Plitvičkih jezera koje također jako želi vidjeti", ispričala je Anamarija.

Anamarijin šogor odveo je Marcina u kafić u Tkalčićevoj. Kaže da su je nazvali dok je bila na poslu. 

"Rekli su mi da je u Tkalčićevoj, nema novaca za smještaj i da bi već ujutro želio krenuti dalje prema Karlobagu i Novom Vinodolskom i bi li mu mi mogli nekako pomoći. Otišli smo tamo i odveli smo ga u obližnji hostel i tamo mu platili smještaj. Onda smo ga odveli doma. On je biciklom vozio za nama do našeg stana. Ja sam prvo muža pitala je li siguran da ovo nije lažno, mislila sam da je nemoguće da slijep čovjek biciklom dođe iz Poljske. Preko mobitela sam napisala kratki post na Facebooku i tako je sve krenulo, javilo se jako puno ljudi koji žele pomoći." 

Samouki svirač gajdi i crtač

Marcin, kako nam je ispričala Anamarija, boluje od retinopatije. On joj je sam prepričao da se prerano rodio i bio inkubatoru te da je to uzrok svemu, a da su ga liječnici pogrešno liječili.

Samouki je svirač gajdi i samouki slikar. Uzdržava se od invalidnine koja u Poljskoj iznosi oko 145 eura. Kada ga je Anamarijina obitelj pronašla u džepu je imao samo 50 eura. More je, priča Anamarija, vidio samo kao malo dijete i toga se ne sjeća. 

"Kada upoznate Marcina i kada čujete kako on razmišlja, kada vidite njegov hendikep i sljepoću i taj njegov duh, to je nevjerojatno. Stvarno je vrijedan divljenja i stvarno je vrijedan toga da ga netko upozna. I vrijedan je svake pomoći. Pitali smo ga, nitko mu nikada nije pomogao i nikada nikoga u životu nije tražio da mu pomogne. Ovo je prvi puta da je naletio na nekoga tko se sam ponudio da mu pomogne i to mu je bio apsolutni šok. On je čudo", priča Anamarija. 

U njene riječi o Poljaku koji je prešao gotovo 700 kilometara na biciklu uvjerili smo se i sami. Marcin je došao u posjet našoj redakciji. Dovezli su ga Anamarija i Alen. Bicikl je na sigurnom, u garaži.

"Vidim samo obrise, skoro sam pao u suncokrete jer me muče boje"

Govori samo poljski, pa smo se sporazumijevali i rukama i nogama, a Anamarija i njezin suprug Alen prevodili su koliko su mogli. 

Tako nam je ispričao kako je uspio biciklom doći iz Poljske do Hrvatske. Vozio je u sandalama, sporednim, često makadamskim putevima jer zbog slabog vida glavnim cestama i ne bi mogao doći. 

"U daljini vidim samo obrise, zato idem sporednim cestama. Kada vidim prometni znak zaustavim se blizu njega da ga vidim. Skoro sam pao u polje suncokreta. Muče me boje", smije se Marcin. Njegov je duh doista nevjerojatan unatoč svim poteškoćama s kojima se susreće. 

"Sve što sada vidim služi mi da bih to mogao zapamtiti i naslikati"

"Imam okular kojim si pomažem. Tako bar malo bolje vidim neke boje. Sve što sada vidim, služi mi da bih to mogao zapamtiti i da bih to mogao naslikati. Crtati sam naučio sam, ali pomogao mi je i tečaj koji sam dvije godine pohađao na likovnoj akademiji u Krakovu. Moji su radovi prikazani u Munchenu na zgradi gradskog poglevarstva i u Likovnoj akademiji", rekao nam je Marcin na poljskom.

U dva tjedna putovanja spavao je u šatoru, a jeo je, priča, samo peciva. Tek si je ponekad priuštio i hot-dog "da pojede nešto mesno".

Kaže da se u Poljsku mora vratiti najkasnije 29. srpnja jer će tada održati koncert. Glazba je također važan dio njegova života.

"Najsretniji bih bio da održim koncert u Hrvatskoj"

"Od djetinjstva sviram instrumente. Volim glazbu jer glazba je zrcalo istinskog mene. Najviše bih volio da održim koncert u Hrvatskoj", kaže Marcin. 

Na kraju nam je nacrtao predivan crtež, običnom kemijskom olovkom. Nevjerojatno je kako crta. Potpuno se nagne nad papir da bi mogao vidjeti. Onda okreće papir i malo po malo nastaje pravo malo remek-djelo. Najsretniji je kada nekome nacrta i pokloni crtež.

"Htio bih vidjeti Split i Dioklecijanovu palaču, Zadar, Rijeku. To sam vidio na YouTubeu i prekrasno je. Jako bih želio vidjeti i Dubrovnik, ali on je jako daleko", kaže Marcin.

Marcinov san počinje se ostvarivati

Anamarija i Alen su ga danas odveli na Plešivički vinski put. Anamarija nam je ispričala da se vlasnik restorana u koji su stali rasplakao kada je čuo njegovu priču. Počastio ga je ručkom. Doista malo tko može ostati imun na Marcinovu priču. 

Njegov se san počinje ostvarivati sutra kada u organizaciji jedne turističke agencije ide na Plitvička jezera.

A što se tiče njegove životne želje da vidi more, Index će mu je omogućiti. Jer, uvjerili smo se i sami u riječi njegove dobročiniteljice Anamarije, vrijedan je svake pomoći i divljenja.