NA POČETKU teksta o srpskoj seriji Porodica, prikazanoj prošlog tjedna na tamošnjoj javnoj televiziji, zabilježit ćemo da je zasad izazvala barem jedan nesumnjivo pozitivan društveni učinak: u masi bića uznemirenih njezinim prikazom povijesnih događaja, a radnja prati zadnjih 48 sati boravka na slobodi bivšeg srpskog predsjednika Slobodana Miloševića, našao se dobar broj onih koji zaslužuju uznemirenost, i to uvijek i bilo čime. Od kćeri Marije Milošević, koja je u tatinoj tiraniji imala status povlaštene poduzetnice, preko vrtnih patuljaka Miloševićeva režima, poput aktualnog predsjednika srpske Skupštine Ivice Dačića i kazališnog režisera Ljubiše Ristića, do Aleksandra Vučića koji bi zbog svojedobnog obećanja da će za jednog ubijenog Srbina likvidirati stotinu muslimana u normalnijem društvu bio barem ambulantno liječen, dok je u Srbiji predsjednik države s enormnim ovlastima, niz većih ili manjih Miloševićevih fanova i poštovatelja njegovih zlodjela našao se uvrijeđenim onim što je vidio na ekranima.

Serija je iznervirala krvnikove pobornike

Miloševićeva kći je, primjerice, nekom nesretniku s kojim komunicira rekla da seriju nije trebalo raditi bez pristanka obitelji, Dačić je mrmljao o "tragediji jedne porodice", Ristić je s redateljskim autoritetom posvjedočio kako je serija "glupost, a gluma jedna bruka i sramota", Vučiću smeta izostanak "istorijsko-političkog konteksta", nije mu se dopalo ni to što "Srbija nije poštovala sebe i što ljudi na vlasti nisu poštovali svoju riječ" jer su Miloševiću obećali "da neće ići u Haag, a isporučili su ga na Vidovdan". Uglavnom, sve da je najgora na svijetu, serija koja je iznervirala krvnikove poklonike uzrokovala je nešto dobro.

Istina, kritike na račun Porodice mnogo su šire od politikantskih primjedbi likova iz Miloševićeve blizine. Nezadovoljnika ima među ljudima koji ne okreću glavu od zločinačke bilance Miloševićeve strahovlade, pa jedni smatraju da scenarist i redatelj Bojan Vuletić previše humanizira bivšeg srpskog predsjednika, drugi vjeruju da je trebalo otvorenije govoriti o ratnim pohodima, treći objašnjavaju da nije baš bilo onako kako je prikazano, nego drugačije i gore... Primjedbe četvrtih, petih, šestih i tkoznakojih možete tražiti na društvenim mrežama, barem se o Porodici ovih dana živahno debatira.

48 zadnjih sati na kakvoj-takvoj slobodi

A Porodica je gledljiva i dinamična miniserija od pet epizoda tek malo kraćih od 50 minuta. Radnja prati zadnjih 48 sati koje je Milošević proveo u beogradskoj vili, okružen familijom i suradnicima, prije nego što se predao policiji i ima nekoliko lako pratljivih tokova: u glavnom pratimo pokušaje tadašnjeg srpskog premijera Zorana Đinđića i suradnika - ponajprije Čedomira Jovanovića - da primoraju Miloševića na mirni odlazak u istražni zatvor te Miloševićeve odnose s familijom - nestabilnom suprugom Mirom Marković i rastrojenom kćeri Marijom. Sporedni slijede dramu mlade Miloševićeve sluškinje Ane, izbjeglice iz Krajine, zatim događaje na javnoj televiziji gdje Miloševiću odani urednik doživljava postepenu konvertitsku preobrazbu i iskazuje spremnost za služenje novoj vlasti, ali i Miloševićem zaluđenu baku koja u protestima protiv diktatorova hapšenja pred njegovom vilom izgubi unuka.

Fabula nije opterećena digresijama, ne morate ulagati nadljudske napore da pohvatate radnju, reklo bi se da je prilagođena manjkavoj koncentraciji i površnosti modernog gledatelja. Nije to djelo bez mana: glavni glumac Bojan Isaković maksimalno se trudio oponašati Miloševićevo držanje i mimiku, u čemu je zastrašujuće uspio, ali mu lik svih pet epizoda ima isti izraz lica - Milan Marić, recimo, uvjerljivo "skida" Čedu Jovanovića premda ga oponaša manje nego Isaković Miloševića - Mirjana Karanović kao Mira Marković ispočetka se čini preglumljenom, no kako serija odmiče, postaje sve uvjerljivija. Uliks Fehmiu kao Đinđić i Svetozar Cvetković kao Koštunica ne briljiraju - istina, scenarist je Đinđićev lik opteretio političkim frazama, stalno izgovara nešto što treba zvučati veliko i principijelno - no serija ima niz dobrih strana. Loše uloge gotovo da nema - izdvojit ćemo odličnu Svetlanu Bojković kao baku, Ljubomira Bandovića kao prilagodljivog urednika i Radovana Vujovića kao nametljivog Đinđićeva suradnika Vladimira Bebu Popovića. Uz to, kamera povremeno stvara tvinpikovski dojam jeze, epizode počinju s Crvom, jednom od zadnjih pjesama Milana Mladenovića, a sve osim zadnje završavaju s reprezentativnim primjercima trasha s regionalne dance scene devedesetih - na kraju prve je, primjerice, Tek je 12 sati, hit zagrebačkog benda E.T.

Imaju li krvnici ljudsku stranu?

U ozbiljnijim i vitalnijim kulturama od hrvatske vode se ozbiljne debate imaju li umjetnici pravo prikazivati ljudsku stranu krvnika, diktatora, treba li gledatelja opterećivati ljudskim dilemama neljudi. I oko Porodice se povela slična rasprava, no nama se čini kako Vuletić nije humanizirao Miloševića. Dapače, dok prikazuje kako razvlašteni tiranin polako shvaća da nije izgubio samo kontrolu nad državom nego i nad svojom sudbinom, on kao da se pita kako je moguće da netko takav, rubno povezan sa zbiljom, opterećen slikom o sebi i svojom mračnom porodicom, ispliva na čelo jednog naroda i vodi ga duže od desetljeća iz rata u rat, iz poraza u poraz, iz stratišta u stratište.

Autor koristi i dokumentarne materijale, ubacuje snimke Miloševićevih govora, podsjeća na upozoravajuće istupe Ivana Stambolića, nekadašnjeg diktatorova prijatelja i jedne od njegovih žrtava. Vuletić prikazuje razaranja po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Svatko ima pravo na utisak: potpisniku ovoga teksta ne čini se da je Vuletić imao namjeru bilo što relativizirati ili umanjivati. Kroz priču o onome što mu se kao autoru činilo poticajnim, a to su Miloševićevi zadnji sati na kakvoj-takvoj slobodi, govorio je o cijeloj epohi. Pritom ne vrijeđa gledateljevu informiranost i inteligenciju, nije banalan. Treba li snimiti seriju o Miloševićevoj vezi s agresijom na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu? Sigurno, ali to ne mora uraditi Vuletić niti jedna serija nužno mora prikazati sva djela i zlodjela glavnoga lika. Ona mora samo vjerno slijediti svoju priču, biti dobra i uvjerljiva. Porodica to uglavnom uspijeva.

Nezamisliva je slična serija o Vučiću

Porodicu treba pogledati jer govori o osobi čija je vladavina obilježila živote svih ljudi na prostoru koji se nekad zvao Jugoslavija. Da živimo u normalnijim okolnostima, Hrvatska radiotelevizija bi je otkupila. No živimo u Hrvatskoj na čijoj javnoj televiziji nije moguće zamisliti kritički intoniranu seriju o Miloševićevu poslovnom suradniku iz Hrvatske Franji Tuđmanu. Ipak, iz toga ne treba izvlačiti dalekosežne zaključke o srpskoj demokraciji i hrvatskoj nedemokraciji. Tamo se u dominantnoj nacionalističkoj struji dogodila promjena, Miloševićeva je partija nešto manje utjecajna, a poziciju svevlasti preuzela je Vučićeva Srpska napredna stranka. Stoga je ovakva serija o Miloševiću dopuštena. Nešto slično o Vučićevoj ulozi u devedesetima bilo bi nezamislivo.

Srpska javna televizija prikazala je Porodicu na dvadesetu godišnjicu Miloševićeve predaje. Podudarilo se da se ovih dana navršavaju još neke teške obljetnice povezane s njegovom vlašću: 29 godina od početka opsade Sarajeva i 22 godine otkako je u srpskom dijelu Dunava pronađena hladnjača s leševima 86 Albanaca pobijenih po Miloševićevoj naredbi. Vuletićeva serija nudi jedan od mogućih pogleda na ključnog kreatora zla među južnim Slavenima. Može se direktnije i o Miloševićevoj vezi s ratovima i opsadama, ali ima, valjda, još pisaca i redatelja raspoloženih za bavljenje tim temama.