Foto: Davor Pongračić / Cropix

U DRŽAVNOJ službi vrijede dva pravila: nesposobni su uvijek preplaćeni, sposobni su uvijek potplaćeni. Sredine gotovo da nema.

O tome se svojedobno raspravljalo u povodu smanjenja plaća saborskim zastupnicima, a sada se polemika prenijela i na Ured predsjednika Republike. Index je otkrio koliko su plaćeni neki od najbližih suradnika i savjetnika Ive Josipovića. Pa se tako vidi da predstojnik Ureda Joško Klisović prima 19.966 kuna, pročelnica kabineta Danica Juričić 18 tisuća, savjetnica Zrinka Vrabec Mojzeš 17.500 kuna, jednako koliko prima i savjetnik za obranu Zlatko Gareljić, a što je opet za tisuću kuna više od plaća koje primaju Saša Perković i Siniša Tatalović, savjetnici za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku.

Garantira li plaća kvalitetu?

I tako, ponovno smo zatrpani lavinom uvijek istih pitanja. Jesu li oni zaslužili zarađivati isto ili čak i više od ministara u Vladi? Jesu li opseg njihova posla, odgovornost i kvalifikacije u skladu s plaćama koje se čine prilično visokima, naročito ako se ima na umu da je predsjednik Josipović obećavao smanjenje troškova Ureda predsjednika? Ukratko, garantira li plaća kvalitetu? I kolika bi nas plaća predsjednikovih savjetnika, ministara i saborskih zastupnika, pa sve do dna piramide, uopće zadovoljila?

U normalnom svijetu, nitko ne ulazi u državnu službu s namjerom da dobro zaradi. U Hrvatskoj to baš nije slučaj. U normalnom svijetu, nitko ne traži posao u državnoj službi samo zato što ga ne može naći nigdje drugdje. U Hrvatskoj ni to baš nije slučaj. I koji je rezultat?

Nije bitno koliko su plaćeni ako su plaću zaslužili

Na državnoj plaći imamo stranačke ljude, prijatelje, rodbinu, kumove, otpadnike, ljude bez karijere, bez kvaliteta i bez kvalifikacija. Koliku god plaću takvi ljudi primali, prevelika je. Zbog takve kadrovske selekcije oni sposobni nisu motivirani ni cijenjeni, ne mogu se nametnuti ni raditi ono zbog čega su uopće došli na taj posao. I koliku god plaću primali, ona je ipak premala.

Tako je i s Josipovićevim ljudima. Nije bitno koliko su plaćeni ako su tu plaću zaradili. Pravo je pitanje zaslužuju li uopće biti na Pantovčaku, na odgovornim i zahtjevnim mjestima, u okruženju čovjeka koji se zaklinje u izvrsnost, visoke kriterije, profesionalizam i odgovornost. A tek onda možemo govoriti o (pre)visokoj plaći, koju - usput - određuje Vlada, a ne Ured predsjednika.

Koliku plaću zaslužuju savjetnici, a koliku ministri?

Joško Klisović navodno je iskusan i kvalitetan čovjek, osim što je kum Zoranu Milanoviću (ili je ovaj njemu, svejedno). Ostavio je visoko mjesto u Atlantic grupi, vjerojatno i veću plaću, službeni automobil i karticu. Zlobnici bi sad mogli prigovoriti da je prešao na lagodniji posao, da je pobjegao od okrutnog i neizvjesnog privatnog sektora, baš kao što to čine i tisuće drugih. Ali ako se pokaže dobrim izborom na Pantovčaku, onda bi ta odluka mogla biti korisna za sve: za samog Klisovića, za Josipovića i njegove birače, kao i za one koji Klisoviću daju plaću. Isto će vrijediti i za Danicu Juričić, novinarku koja je s burze ušla u predsjedničku kampanju, kao i Zrinku Vrabec Mojzeš koja je na Pantovčak pobjegla (ili je otjerana) s tonućeg Radija 101.

Međutim, slična pitanja mogu se postaviti i ministrima u Vladi. Koliko bi oni trebali biti plaćeni? Koliku plaću zaslužuju Branko Vukelić i Tomislav Ivić, Davorin Mlakar i Marina Matulović Dropulić? Ili do jučer Bianca Matković. Ili, još bolje, Ivan Šuker?

Klisović protiv Šukera

Ministar financija jedan je od najomraženijih i najnapadanijih ljudi u Vladi. Njegova plaća jednaka je plaći Joška Klisovića, s time da je odgovornost debelo na njegovoj strani. No, je li i kvaliteta? Šukeru nije lako, vruća mu je fotelja, velika je odgovornost, ogroman pritisak, znoji se, trga, trudi, zadužuje, mulja, pokriva, opravdava... Vrijedi li sva ta muka 20 tisuća kuna?

A opet, državne financije su u kolapsu, proračun se jedva krpa nakon što je godinama neopravdano bujao, računi dolaze na naplatu, svi traže rezanja, dok ministar financija plaća populizam premijera, stranačku vojsku, mulja, pokriva, opravdava... Zaslužuje li on uopće biti na tako odgovornom mjestu, primati uopće plaću, bez obzira kolika bila? Konkretnije, je li tih 20 tisuća kuna previše ili premalo za ono što radi u Vladi, treba li njegova plaća biti opravdanje (za fušeraj) ili nagrada (za dobar rad, požrtvovnost, zalaganje, pa i fušeraj)?

Tko ih je tjerao u Vladu?

Ljudi koji ulaze u politiku, odnosno u javnu službu, imaju (ili bi trebali imati) druge motive, a ne zaradu. Šukera nitko nije tjerao da uđe u HDZ i da se gura kao HDZ-ov financijski guru. Ako se osjeća potplaćeno, može slobodno napustiti Vladu, nećemo mu zamjeriti.

Isto je i s Jadrankom Kosor. Napadaju je, kritiziraju, pritišću, pljuju, vrijeđaju, zahtijevaju (ne)moguće, ona jadna plače, kuka, ljuti se, mijesi tijesto kako bi iskalila bijes. I pored svega toga, još je i malo plaćena. Ako je potplaćena, neka slobodno ode iz Vlade. Nitko joj neće zamjeriti. Dapače.

Plaća kao alibi

Plaća u državnoj službi često se koristi kao alibi: ne samo za odlazak, nego i za ostanak. U prvom redu zato što ta plaća uopće dolazi. A potom i zato što se njome, pogotovo ako je mala, opravdava aljkavost. Jadranka Kosor i njezini ministri možda jesu loši, ali što bismo mi htjeli za taj novac? Ali opet, s druge strane, ni mnogi Josipovićevi ljudi nisu bogznašto, pa iz takve perspektive njihove plaće izgledaju astronomske. Očito je stvar perspektive.

No, kako god okrenuli, sve se na kraju svodi na kvalitetu. I na zaključak da su nesposobni uvijek preplaćeni, a sposobni potplaćeni. Nažalost, kvaliteta još nije i dugo neće biti glavni kriterij angažiranja i zapošljavanja ljudi u državnoj službi. Što dovoljno govori o državi, službi, ljudima i kriterijima.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje