BITKA za Artjomovsk (ruski naziv za Bahmut) bliži se kraju - glavna je teza svih ruskih i proruskih blogera. I pritom na karti Bahmuta prikazuju kako Wagner nevjerojatnom brzinom osvaja po desetak velikih zgrada dnevno.

Krajnje neugodnu činjenicu da su ukrajinske snage krenule u za sada vrlo uspješnu protuofenzivu sjeverno i južno od Bahmuta, te da su ne samo otvorile putove prema gradu nego ga i počele okruživati, tumače na vrlo neuvjerljiv način - Ukrajinci su krenuli u napad kako bi osigurali povlačenje svojih snaga iz grada.

Taktički gledano, ovo objašnjenje bi moglo imati osnova. Međutim, ako su ukrajinski generali (zasigurno nisu) krenuli u protunapade sjeverno i južno od Bahmuta kako bi osigurali sigurno povlačenje, nakon početnih uspjeha to više ne planiraju. Ne bi im to dozvolio ni predsjednik Zelenski, čija je umiješanost u bitku za Bahmut već odavno vrlo osobna.

Ovo nije protuofenziva, ali jest uvertira

Ukrajinska protuofenziva za Bahmut nije dio dugo najavljivane proljetne (protu)ofenzive, ali jest njezina uvertira. Pokrenuta je doslovno u posljednji trenutak, ali još uvijek na vrijeme. Zasigurno bi bila pokrenuta i ranije da vrijeme u Bahmutu nije bilo toliko kišovito.

S druge strane, ovako kasni početak doveo je ruske generale u dodatno težak položaj. Očekujući početak prave ofenzive sad moraju odlučiti koliko rezervnih snaga mogu žrtvovati za spas Bahmuta. I odakle ih uzeti.

Da se pita Valerija Gerasimova (načelnika glavnog stožera) i Sergeja Šojgua (ministra obrane), ruske snage bi se povukle iz okoline Bahmuta i prepustile da Ukrajinci jednom zauvijek unište Wagner. Međutim, nešto se pita i Putina, koji još uvijek ne želi uništenje Wagnera i likvidaciju Jevgenija Prigožina.

Pitanje života i smrti za Prigožina

Upravo je Prigožinu osvajanje Bahmuta pitanje života i smrti. On je ovu besmislenu bitku pokrenuo u trenutku kad su ruske snage doživjele dva ogromna poraza (Harkivska i Hersonska ofenziva). Prigožin je u osvajanju Bahmuta vidio priliku da od Wagnera, a to znači od sebe, načini heroje i po svemu sudeći poploči put sve do Kremlja. U ludoj Prigožinovoj glavi vjerojatno su se rojili planovi kako će naslijediti samog Putina.

Međutim, što je Prigožin više isticao važnost Bahmuta to je on postajao važniji za Ukrajince. Ne toliko za vojni vrh koliko za predsjednika Zelenskog. I on je tu bitku shvatio osobno te je zapovjedio da se Bahmut mora odlučno braniti.

Usprkos svim primjedbama, savjetima, pa čak i zahtjevima zapadnih saveznika da odustane od bitke koja troši enormno puno ljudi, tehnike i streljiva, Zelenski je ostao nepokolebljiv.

Nije se predomislio ni kad je Prigožin dobio dozvolu da unovači više od 50 tisuća najgorih ruskih kriminalaca koje je skupio po ruskim kazamatima. Tako je Prigožin trošio ruski šljam dok su Ukrajinci gubili najbolje vojnike.

U međuvremenu se Prigožin, ponesen uvjerenjem o sve većoj važnosti, uspio zakrviti s ruskim vojnim vrhom, koji samo čeka priliku da ga se riješi. Zbog toga Prigožina i njegov Wagner od potpunog nestanka čuva još samo Putin.

Nezgodni tajni dokumenti

Prigožinu zasigurno neće pomoći ni objava tajnih američkih dokumenata da je pokušao s Ukrajincima trgovati informacijama o ruskim položajima u zamjenu za prepuštanje Bahmuta. U Rusiji, gdje ljudi u zatvoru završe zbog dječjeg antiratnog crteža, ovo bi bilo više nego dovoljno da Prigožin zauvijek nestane.

Objava tajnih dokumenata u Washington Postu dovela je Putina u krajnje težak položaj jer sad Šojgu i Gerasimov imaju još jedan veliki argument više da se Prigožin eliminira. Po svemu sudeći, to je sada samo pitanje trenutka. Ali se to sigurno neće dogoditi dok traju teške bitke za Bahmut.

No kada bi Ukrajinci uspjeli pobijediti u toj bitki, recimo tako da okruže grad i prisile Wagner na povlačenje ili predaju, e to bi onda bilo nešto sasvim drugo.

Zelenski na europskoj turneji

Predsjednik Zelenski obavio je veliku europsku turneju posjetivši Rim, Berlin, Pariz i London. U svim tim prijestolnicama tražio je još oružja i streljiva, s naglaskom na isporuku višenamjenskih borbenih aviona.

Kijev posljednjih mjeseci inzistira na isporuci aviona (najviše bi voljeli F-16) tvrdeći da bez njih neće moći izvoditi velike ofenzivne operacije i izbaciti Ruse iz Ukrajine. To bi bilo točno kad bi udio ruskog ratnog zrakoplovstva u borbama bio velik.

Međutim, on je vrlo malen. Ako izuzmemo djelovanje ruskih bombardera koji lansiraju krstareće projektile, utjecaj ostatka zrakoplovstva na bitke u Ukrajini je zanemariv. Naročito u usporedbi s artiljerijom.

Rusi u jednom danu ostali bez četiri letjelice

Prošle subote rusko ratno zrakoplovstvo uspjelo je u jednom danu izgubiti čak četiri zrakoplova - dva helikoptera Mi-8 i po jedan Su-34 i Su-35. I to sve duboko unutar vlastitog zračnog prostora, 50 kilometara od granice s Ukrajinom.

Nisu Rusi ostali bez bilo kakvih helikoptera, nego bez dva vrlo vrijedna Mi-8MTPR-a namijenjena za elektronsko djelovanje protiv protuzračnih sustava, prije svega ometanja radara. Gubitak tako velikog broja zrakoplova u nekoliko sati značajan je događaj. A obaranje u dubini ruskog zračnog prostora vrlo je čudno.

Četiri teorije o rušenju letjelica

Stoga ne čudi da su se odmah pojavile razne teorije, od kojih su neke krajnje nevjerojatne. Prva je bila da su Ukrajinci postavili svojevrsnu zasjedu ruskim zrakoplovima tako što su na samu granicu dovezli svoje najveće blago - zapadne protuzračne raketne sustave. One iste koji svakodnevno brane najveće gradove od masovnih napada ruskih balističkih i krstarećih projektila te dronova kamikaza.

Na taj način Ukrajinci ne bi samo smanjili razinu zaštićenosti gradova nego bi doveli svoje PZO sustave na domet ruskoj artiljeriji. I sve samo zbog toga da obore dva helikoptera i dva aviona.

Druga teorija tvrdi da su obaranja izveli ukrajinski komandosi i/ili ruski partizani. To je zasigurno vjerojatnije. Jedini je problem što se obaranja nisu dogodila istovremeno, nego u razmacima od nekoliko sati.

Ni ruske sigurnosne službe nisu toliko nesposobne da ne bi pokrenule veliku operaciju traganja za komandosima/partizanima. S obzirom na to da nikakvih vijesti ni snimaka takve operacije nema, najvjerojatnije se nije ni dogodila.

Treća teorija kaže da su svi ruski zrakoplovi oboreni kombinacijom aviona MiG-29 i projektila AMRAAM. Ona tvrdi da su Ukrajinci od Poljaka dobili MiG-ove koji su toliko modernizirani da mogu nositi američke projektile zrak-zrak AIM-120 AMRAAM. Zna se da su MiG-ovi 29 nedavno isporučeni Ukrajini iz Slovačke i Poljske prije desetak godina modernizirani uz pomoć Izraelaca te da mogu nositi zapadno naoružanje.

Ali mogućnost nošenja AMRAAM-a nije nikad spominjana. To ne znači da nije istinita. Ako jest, onda ukrajinsko ratno zrakoplovstvo ima avione koji se mogu nositi sa svim ruskima osim sa Su-57, koji je formalno pete generacije.

I na kraju, četvrta teorija tvrdi da je sve ruske zrakoplove oborio ruski PZO. Ma kako bila nevjerojatna, ukrajinsko ministarstvo obrane uporno tvrdi da nema ništa s obaranjem helikoptera i aviona 13. svibnja niti su ti zrakoplovi uvršteni u njegove dnevne izvještaje o ruskim gubicima.

Teoriju o ruskom obaranju ruskih aviona podržao je Prigožin. Ne bi bilo prvi put da ruski PZO obori vlastiti zrakoplov. No nikad nije uspio u jednom danu oboriti četiri.