PRIJE 60 godina svijet je vidio lice zla. Prije 60 godina, milijuni ljudi diljem svijeta gledali su kako čovjek - istinsko čudovište, unatoč svom ljudskom obliku i blagoj pojavi - sjedi u sudnici u novonastaloj izraelskoj naciji. Optuženik: zloglasni nacist Adolf Eichmann, nadaleko poznat kao "arhitekt holokausta", optužen je za nezamislive zločine protiv čovječnosti - ubojstvo milijuna ljudi, piše CNN.

Titula koja ne otkriva užas koji stoji iza nje

Eichmannov suhoparna, tehnička titula, otprilike prevedena kao glavni nacistički "logistički koordinator", odaje njegov mehanički pristup poslu, ali ne otkriva užas koji se skriva iza toga. "Logistika" kojom je Eichmann "koordinirao" bilo je sustavno okupljanje i deportacija milijuna Židova i drugih u smrt u nacističkim koncentracijskim logorima.

Američke su snage uhvatile Eichmanna krajem Drugoga svjetskog rata, ali 1946. godine pobjegao je iz zarobljeničkog logora. Ostao se skrivati za vrijeme međunarodne potrage. Nekoliko godina nakon Eichmannova bijega, izraelski obavještajci pronašli su ga i oteli u dramatičnoj operaciji u Argentini 1960. Ova akcija opisana je u nekoliko knjiga i filmova, uključujući filmove Kuća u ulici Garibaldi 1975. i Operacija Finale 2018. Izraelski obavještajci su Eichmanna prokrijumčarili iz Argentine i prebacili ga u Jeruzalem na suđenje.

Suđenje je počelo u travnju 1961. Nekoliko mjeseci svijet je na televiziji gledao kako izraelski tužitelji i istražitelji metodično izlažu dokaze Eichmannovih zločina. Tijekom suđenja, Eichmann je sjedio u neprobojnoj staklenoj kutiji, kao moćni organizator genocida koji je prisiljen suočiti se s vlastitim zlim postupcima.

Na kraju suđenja, tročlano sudsko vijeće proglasilo je Eichmanna krivim za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i druga djela te ga osudilo na smrt. Žalio se Vrhovnom sudu Izraela koji je potvrdio presudu i kaznu. Eichmann je pogubljen vješanjem 1. lipnja 1962. godine.

Lekcije koje i danas snažno odjekuju

Iako je suđenje Eichmannu neosporni dio svjetske povijesti, lekcije i danas odjekuju. Mržnja na temelju rase, religije, spola, seksualne orijentacije i etničke pripadnosti, nažalost, ostaje snažna i rastuća prijetnja u mnogim dijelovima svijeta. Moramo pamtiti suđenje Eichmannu po onome što nas može naučiti o našoj kolektivnoj prošlosti i budućnosti, ističe CNN.

Dvojica muškaraca koji su izveli Eichmanna pred sud, živi su i danas: tužitelj Gabriel Bach i istražitelj Michael Goldmann-Gilead. Obojica žive u Izraelu, duboko su zagazili u svoje 90. godine, okruženi toplinom obitelji. Šezdeset godina nakon suđenja Eichmannu, govore za CNN o svojoj ulozi u jednom od monumentalnih kaznenih predmeta u svjetskoj povijesti.

Bach, koji danas ima 94 godine, prisjeća se djetinjstva provedenog u neprestanom bijegu pred nacistima. Prisustvovao je Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu i sjedio dovoljno blizu Adolfa Hitlera da ga vidi kako se s gnušanjem okreće nakon što je američki sprinter Jesse Owens osvojio zlatnu medalju. Bachova obitelj napustila je Njemačku 1938. i preselila se u Nizozemsku, samo nekoliko tjedana prije Kristallnachta - zloglasne noći u kojoj su nacisti ubili desetke njemačkih Židova, uhitili oko 30.000 muškaraca, uništili tisuće židovskih trgovina i radnji i spalili ili na drugi način oštetili više od 1000 sinagoga.

Pobjegao kao tinejdžer pred invazijom nacista, kasnije je bio tužitelj na suđenju Eichmannu

Njegova je obitelj pobjegla iz Nizozemske mjesec dana prije nego što su nacisti izvršili invaziju 1940. godine. Tinejdžer Bach i njegova obitelj nastanili su se na teritoriju koji će kasnije postati Izrael. Tijekom tog putovanja imao je svoj bar mitzvah (obred zrelosti kod Židova), dok se nalazio na brodu Patria, koji je na njegovom sljedećem putovanju potopila bomba i odnijela živote više od 250 ljudi. Kako je Bach rekao, on i njegova obitelj "uvijek su bili samo jedan korak ispred".

Bach je na kraju postao odvjetnik u Izraelu te je izabran za jednog od trojice tužitelja odgovornih za suđenje Eichmannu na međunarodnoj sceni. Bach će kasnije postati sudac izraelskog Vrhovnog suda. Unatoč desetljećima koja su prošla od tada, Bachova sjećanja na suđenje i dalje su živa. On se jasno sjeća svjedočenja jednog od preživjelih Židova, Martina Foldija, koji je sa ženom, sinom i kćeri 1944. godine prevezen stočnim vagonom iz Mađarske u Auschwitz. Po dolasku, nacistički je čuvar signalizirao Foldiju da ide desno, te naložio njegovoj ženi, sinu i kćeri da idu lijevo.

Kad je Foldi podigao pogled neposredno nakon što se odvojio od obitelji, više nije mogao vidjeti svoju ženu ili sina koji su se u daljini kretali naprijed u koloni. No, prisjeća se Bach, Foldi je posvjedočio da je nedugo prije deportacije svojoj kćeri, koja je tada imala dvije i pol godine, kupio jarkocrveni kaput.

"Gledao sam kako ta mala crvena točka postaje sve manja. Tako je moja obitelj nestala iz mog života", rekao je Foldi tijekom svjedočenja.

Svjedočenje o crvenom kaputu

Iako je svjedočanstava o nezamislivim strahotama bilo mnogo, Bach je rekao kako je svjedočenje o crvenom kaputu bila "jedina minuta suđenja tijekom koje je zanijemio". Svjestan da suci čekaju da nastavi, pretvarao se da pretražuje papire na svom stolu kako bi sebi priuštio trenutak da se pribere.

Bach odbacuje nastojanja da se ublaži stvarnost oko stravičnih zločina koje je počinio Eichmann. Eichmann i njegov odvjetnik, kojeg mu je dodijelio sud, tvrdili su tijekom suđenja da je samo slijedio naredbe svojih nadređenih. Hannah Arendt, koja je pratila suđenje za The New Yorker, u svojoj je knjizi "Eichmann u Jeruzalemu" napisala da je Eichmann utjelovio "banalnost zla". Arendt je tvrdila: "Eichmann nije bio Jago, a ni Macbeth. Osim iznimne marljivosti u potrazi za svojim osobnim probitkom, nije imao nikakvih motiva... On, jednostavno, kolokvijalno rečeno, nikada nije shvatio što radi".

Rekao da žali što nije učinio više na ubijanju Židova

Bach je zaključak Hannah Arendt odbacio kao besmislicu. U metodičnoj maniri vještog tužitelja, Bach objašnjava da je nakon holokausta (ali prije suđenja) Eichmann rekao da žali što nije učinio više na ubijanju Židova. On navodi brojne primjere u kojima je Eichmann poduzeo afirmativne korake kako bi spriječio da bilo koji Židov bude pošteđen ili pomilovan.

Bach s ponosom primjećuje da je, unatoč intenzivnim emocijama i publicitetu koji je okruživao slučaj, Eichmannu suđeno u skladu s vladavinom prava i načelima pravičnosti. Sa svojim velikim iskustvom tužitelja, branitelja i suca, s ponosom se prisjeća da je "ovaj slučaj vođen kao što se vodio svaki drugi slučaj". Bach je shvatio da je "zbog povijesti bilo važno da se slijedi svaka točka pravnih načela".

Potresna svjedočanstva o nacističkim logorima

Za razliku od Bacha, Goldmann-Gilead nije uspio pobjeći od nacista koji su 30-ih i 40-ih godina širili svoju kontrolu nad Europom. Kad je Goldmann-Gilead bio tinejdžer 1942. godine, njegovu su majku i sestru nacisti ukrcali u vagon i poslali u logor za istrebljenje u Belzecu. Nikad ih više nije vidio.

Goldmann-Gilead proživio je ultimativne strahote. Kao tinejdžer je uhvaćen u pokušaju skrivanja knjiga o izgradnji željeznica. Jedan oficir SS-a pozvao je Goldmanna-Gileada na javni trg i potom ga pred očima njegovih prijatelja i susjeda udario više od 80 puta. Goldmann-Gilead se onesvijestio tijekom brutalnog premlaćivanja i tek je kasnije saznao broj udaraca od svojih prijatelja koji su stajali i užasnuti brojali.

Nakon toga, Goldmann-Gilead je preživio više koncentracijskih logora, uključujući i najzloglasniji od svih - Auschwitz. Nacisti su Goldmann-Gileadovu podlakticu označili njegovim zatvoreničkim brojem: 161135. On i danas nosi svoju tetovažu, s nekom vrstom prkosa. Na poznatoj slici Goldmann-Gilead se godinama kasnije vidi kako sjedi za tužiteljskim stolom tijekom suđenja Eichmannu, s podignutim rukavima košulje kako bi otkrio mišićavu podlakticu s tetovažom koju su mu nacisti ostavili prije mnogo godina.

Šezdeset godina nakon suđenja, Goldmann-Gilead kaže da se dobro sjeća svog ispitivanja licem u lice pred nacističkim glavnim arhitektom smrti i uništenja. "Kad je otvorio svoja usta, ne mogu to zaboraviti, kad je otvorio usta, vidio sam kako se otvaraju vrata krematorija", kaže Goldmann-Gilead za CNN.

U jednom trenutku tijekom suđenja, tužiteljski tim pokušavao je autentificirati dokument za koji se činilo da predstavlja transport židovskih zatvorenika u nacističke logore za istrebljenje. Goldmann-Gilead shvatio je da je među navedenim brojevima i njegov vlastiti broj zatvorenika, koji mu je trajno žigosan na ruci.

Eichmannov pepeo rasut po moru

Nakon što je izraelski sud proglasio Eichmanna krivim i osudio ga na smrt, Goldmann-Gilead bio je jedna od rijetkih izabranih osoba koje su svjedočile Eichmannovom pogubljenju. Eichmannovo tijelo je kremirano, a pepeo je predan Goldmannu-Gileadu, koji je dobio upute da ga raspe po moru. Goldmann-Gilead se sjeća kako je primijetio koliko je mala količina pepela od jedne osobe u usporedbi s planinom ljudskog pepela koju je, prije mnogo godina, morao lopatom razgrtati izvan krematorija u koncentracijskom logoru Birkenau.

Goldmann-Gilead i nekoliko drugih osoba ukrcali su se na brod u Sredozemnom moru. Zatim je uzeo posudu s Eichmannovim pepelom i ispraznio je u more. Goldmann-Gilead se prisjetio da je poslije "mirno stajao na rubu čamca i tiho razmišljao o svojim roditeljima, svojoj obitelji i onima koji nisu imali privilegiju vidjeti jednog od najvećih ubojica izvedenog pred lice pravde".

Marš smrti

U nastavku CNN-ova teksta autor Elie Honig prisjeća se svoga djeda, Lazara Nuchema Honiga, poljskog Židova rođenog 1911. Lazar je preživio holokaust, dijelom i zato što je bio u najboljim godinama, dovoljno star da može raditi, ali dovoljno mlad da izdrži, te zato što je bio koristan. Po struci je bio krznar i mogao je izraditi tople kape koje su nacisti cijenili. Savezničke snage oslobodile su ga iz koncentracijskog logora Sachsenhausen 1945. godine. Autorova obitelj još uvijek ima neku vrstu improvizirane izbjegličke putovnice koju je njegov djed dobio nakon rata. S druge strane, odmah iznad njegove fotografije, nalazi se pečat na kojem piše "oslobodili ga saveznici".

Kao i mnogi Židovi koji su preživjeli holokaust, autorov se djed nije imao čemu vratiti. Većina njegove obitelji bila je ubijena, nije imao nikakvog doma, niti formalnog obrazovanja, pa postao izbjeglica u Europi. Na kraju je emigrirao u Švedsku, gdje je upoznao svoju suprugu Gustu Zagorski. I ona je preživjela koncentracijske logore te također izgubila gotovo cijelu svoju obitelj u nacističkom genocidu. Pred kraj rata preživjela je zloglasni "Marš smrti" u unutrašnjost Njemačke, a oslobođena je iz Bergen-Belsena, drugog zloglasnog nacističkog koncentracijskog logora.

"Jednom sam to proživjela, zašto bih to ponovila?"

Lazar Honig umro je od raka 1960. Autor teksta nikada ga nije sreo, a čak i njegova oca, koji je tada imao 10 godina, vežu uglavnom prolazna sjećanja. No, njegova je baka živjela do 2008. godine i nju je dobro poznavao. U lipnju prošle godine navršila bi 100 godina. Bila je vatrena, briljantna, tvrdoglava, otvorena, zabavna, teška i duboko traumatizirana.

Mnogi koji su preživjeli holokaust dirljivo su govorili ili pisali o svojim iskustvima. Ne i Gusta Zagorski. Nikad o tome nije govorila. Nekoliko puta kad su je članovi obitelji pokušali nagovoriti da priča o tome, odgovorila bi im odmahnuvši rukom u stilu: "Jednom sam to proživjela, zašto bih to ponovila?".

Imala je svoju veliku grupnu fotografiju sa širom obitelji, snimljenu kad je imala oko 12 ili 13 godina u Poljskoj. Jednom je autor teksta zamolio svoju baku da mu kaže što se dogodilo s ljudima na fotografiji. Za početak je rekla: "Većina njih je ubijena". Zatim je pokazala na određene ljude na slici: "Ovaj je mrtav. Ovaj je mrtav. Ne znam što se dogodilo s ovim. Ovaj je ubijen".

Jednom je CNN-ov novinar proveo cijeli ljetni dan vozeći je od njenog doma u South Jerseyju do djedovog groba, za što je u oba smjera trebalo oko četiri sata. Opet je pokušao zaviriti u njezina sjećanja na holokaust. Rekla je samo da se sve doima kao noćna mora, nije htjela to ponovno proživjeti, ali sjetila se da su je na kraju oslobodili ljudi koji su nosili crvene križeve na jaknama.

Isporučivanje pravde jednom od najvećih masovnih ubojica ikad

Njegovi djed i baka imali su dva sina, devetero unučadi (uključujući njegova dva brata i njega) i (zasad) sedam praunuka. Njegova je baka dobro poznavala svoje unuke, a jednog od praunuka, autorova sina, srela je nekoliko puta. On se prisjeća kako je gladila njegovu bucmastu ruku i jako pazila na njega kako bi ga zaštitila. Nekoliko dana prije nego što Gusta Zagorski preminula, kad je svima već bilo jasno što slijedi, upoznala je još jedno praunuče, autorovu kćer, koja je u to vrijeme bila još beba. U baki više nije bilo snage, jedva je otvorila oči, ali uspjela se probuditi da primi svoju prvu praunuku. Autor teksta piše kako vjeruje da je njegova baka u tih posljednjih nekoliko trenutaka prenijela djelić svog vatrenog duha na njegovu kćer.

Bach i Goldmann-Gilead shvatili su 1961. godine da snose ogromnu, možda i nemoguću odgovornost - isporučiti pravdu jednom od najvećih masovnih ubojica u povijesti. U šest desetljeća nakon toga nasljeđe suđenja Eichmannu, te rad Bacha i Goldmann-Gileada i mnogih drugih koji su od tada preminulih, samo je postajalo sve veće. Slike sa suđenja su neizbrisive: Eichmann u staklenoj kutiji, Goldmann-Gilead tiho, ali prkosno prikazuje tetovažu sa zatvoreničkim brojem iz Auschwitza na podlaktici, Bachovo ispitivanje čovjeka koji je svoju kćer posljednji put vidio kao crvenu točku na horizontu.

Bach i Goldmann-Gilead su u određenom smislu samo radili svoj posao, u najplemenitijoj tradiciji bilo kojeg tužitelja ili pravosudnog dužnosnika. Njihov svakodnevni rad u sudnici autora teksta podsjeća u mnogim aspektima na posao kojeg je i sam obavljao kao tužitelj, mnogo desetljeća kasnije: ispitivanje svjedoka, priprema dokumenata, raspravljanje dokaznih točaka na sudu, iznošenje uvodnih i završnih riječi.

Poruke iz suđenja odjekuju i danas

No, Bach i Goldmann-Gilead također su prije šest desetljeća znali da se bore za pravdu za milijune ljudi. Neki od tih ljudi, samo mali dio, bili su članovi autorove obitelji - njegovi djedovi i bake koji su čudom preživjeli, ali i mnogi drugi članovi obitelji koji nisu uspjeli preživjeti.

Pouke iz suđenja Eichmannu odjekuju i danas. Rasistički napadač ubio je 2017. godine devet vjernika u crkvi u Charlestonu u Južnoj Karolini. Bijeli supremacisti uzvikivali su "Židovi nas neće zamijeniti" i pokazivali rasističke simbole i slogane u Charlottesvilleu 2017. godine. Naoružani napadač ubio je 11 židovskih vjernika 2018. u sinagogi Tree of Life u Pittsburghu. Tijekom pobune na Kapitolu 6. siječnja izgrednici su nosili neonacističke simbole, poput majice s natpisom "Camp Auschwitz". U posljednjih nekoliko mjeseci, jedan član Kongresa nesmotreno je iznio besmislene i neupućene javne primjedbe koje banaliziraju i pogrešno karakteriziraju istinski užas holokausta. Prošlog su tjedna zgrade u Auschwitzu nagrđene antisemitskim grafitima i sloganima koji negiraju holokaust.

"Ubilačka ideologija nacionalsocijalizma nije nestala s Eichmannovom smrću"

"S Eichmannovom smrću, ubilačka ideologija nacionalsocijalizma nije bila nestala. Ona još uvijek postoji u obliku mržnje, opasne mržnje. I moramo biti na oprezu kako bismo spriječili da se katastrofe ne ponove", rekao je Goldmann-Gilead za CNN.

"Moramo naučiti novu generaciju da ne mrzi i da izbjegne takvu mržnju. U protivnom, naša će borba protiv takvog zla biti uzaludna", zaključio je.