PRIJE točno godinu dana, 29. studenoga 2017. godine, u haškoj je sudnici Slobodan Praljak počinio samoubojstvo ispijanjem otrova u televizijskom prijenosu uživo jer je i drugostupanjski potvrđena presuda po kojoj je on ratni zločinac.

Praljak je bio jedan od osuđenika u procesu tzv. hercegovačkoj šestorci, važnim civilnim i vojnim funkcionerima tzv. Herceg-Bosne koja je u tom procesu de facto proglašena za udruženi zločinački pothvat proveden u suradnji s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.

Praljak, koji je sebe vidio kao velikog heroja za hrvatsku stvar, nije mogao podnijeti da bude osuđen za ratne zločine koji su se počinili pod njegovom komandom HVO-a, a koje nije negirao, pa je usred sudnice strusio otrov u usta uz povik: “Slobodan Praljak nije ratni zločinac!” Bio je to neprijeporno šokantan i nevjerojatan trenutak, tim traumatičniji jer se dogodio u televizijskom prijenosu koji su tisuće ljudi pratile uživo.

Diplomirani režiser Praljak koji nije baš imao neku zapaženu režisersku karijeru na filmu i u kazalištu, iako je kao sin udbaša za to barem imao političke reference u socijalističkoj Jugoslaviji, uspio je maestralno režirati svoje posljednje trenutke na ovom svijetu te izazvati željeni efekt kod onih koje je smatrao vjernom publikom.

Hrvatski nacionalisti su Praljka proglasili herojem

I doista, hrvatski nacionalisti iz Hrvatske i BiH Praljka su odmah proglasili neupitnim herojem i veličinom, ljudinom i uzorom, iako baš nitko od njih nije odlučio krenuti njegovim stopama i unatoč tome što se u BiH pokazao posve nekompetentnim vojnim liderom kojemu je kriminalac Mladen Naletilić Tuta gurnuo cijev pištolja u usta i ponizio ga pred svima, dok se Praljak prethodno danima šepurio kao načelnik glavnog stožera HVO-a.

Zato su se podivljali hrvatski nacionalisti okomili u zastrašujućem izljevu bijesa na sve one koji su Praljka zahvaljujući njegovim djelima i riječima i pravomoćnoj presudi Haškog suda smatrali ratnim zločincem te počeli masovno prijetiti smrću.

Praljkovi poklonici masovno prijetili novinarima smrću

Hrvatska i zapadna Hercegovina tih dana živjele su u stanju nacionalističke psihoze. Svakoga tko nije pristajao uz kanonizaciju Praljka smatralo se i proglašavalo veleizdajnikom i prijetnjom hrvatskom narodu, na koji se istovremeno pokušavala prebaciti Praljkova ratno-zločinačka krivica. Ideja je bila, uz standardnu retoriku o tome kako smo “svi mi Praljak”, sve Hrvate pretvoriti u ratne zločince, čemu su se mnogi na sreću opirali, uključujući i redakciju Indexa kojoj se u danima nakon Praljkova suicida stalno prijetilo na sve moguće načine.



Na kraju ta podla rabota nije uspjela što se tiče Hrvata iz Hrvatske, ali je nažalost uspjela u slučaju Hrvata iz zapadne Hercegovine koji su i zbog kratkovidnosti lidera iz HDZ BiH i lokalnih portala pristali biti baštinici Praljka i UZP-a, umjesto da se jednom zauvijek oslobode tog ratno-zločinačkog naslijeđa i pokopaju ga s Praljkom.

Minuta šutnje u saboru za zločinca Praljka

Vladajući političari iz HDZ su reagirali očekivano: Praljka su manje ili više egzaltirano opravdavali, sudjelujući u podgrijavanju najnižih nacionalističkih strasti, ali su ubrzo i promijenili ploču, nakon što je postalo jasno da se ostatak svijeta pita kakva je to članica EU-a u kojoj vlada i predsjednica slave osuđenog ratnog zločinca.

Bilo je dovoljno da Guardian napiše kako Hrvatska ima premijera Andreja Plenkovića koji opravdava ratnog zločinca, da ovaj posve promijeni retoriku i završi cijelu priču oko Praljka. Ipak, imali smo u Zagrebu u Lisinskom komemoraciju u Praljkovu čast, svojevrsni HDZ-ov bal vampira, na kojem se degutantno oplakivalo jednog ratnog zločinca, u čemu su sudjelovali i neki Plenkovićevi ministri. Čak je i sabor u režiji predsjednika Njonje održao minutu šutnje za suicidalnog zločinca, na svoju vječnu sramotu.

Sličnu je transformaciju u vezi haške presude hercegovačkoj šestorci prošla i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović - od prve pomalo nabrijane reakcije do mlakog govora u UN-u kojeg se danas više nitko ne sjeća jer je bio isprazno naklapanje i ispunjavanje besmislene forme.

Praljak je u Haagu izgubio jer je svojevoljno branio Tuđmanovu politiku prema BiH

Ubrzo nakon presude, hrvatske vlasti najavljivale su da će povući razne dalekosežne poteze u vezi presude Praljku i spominjanja Tuđmana u kontekstu UZP-a. Iako su pravni stručnjaci odmah upozorili da od toga nema ništa, s vremenom je sve to zaboravljeno. Republika Hrvatska i danas priznaje presudu hercegovačkoj šestorci i u njoj kvalificirani UZP. 

Stoga je i pomalo dirljivo prisjetiti se da je nakon Praljkova samoubojstva u Zagrebu bio i organiziran prosvjed mladih hrvatskih nacionalista, većinom iz BiH, koji su marširali s transparentima na kojoj su vladi RH poručivali da ne prihvaćaju njezino podaništvo, a u međuvremenu su ga očito prihvatili. Pojeo vuk magare, reklo bi se u narodu. Isto tako je prošla spomenuta komemoracija u Lisinskom - najavljivalo se događanje naroda, a u Zagrebu se pojavilo par pokislih tisuća koji su izgledali patetično, sa škrgutanjem zubima kao vrhuncem protesta.

Kako je u jednoj izjavi za medije istaknula Praljkova odvjetnica Nika Pinter, on je svoju obranu u Haagu koncipirao tako da ona bude obrana hrvatske, odnosno Tuđmanove politike prema BiH iz prve polovice devedesetih godina prošlog stoljeća. U toj konstataciji sadržano je i objašnjenje zašto je Praljak skončao kao osuđeni ratni zločinac - ta politika je neobranjiva.

Vrijedi primijetiti i da je Praljak svojim samoubojstvom dostigao apoteozu toksične muškosti i mačističkog etosa koji mu je imponirao, nesposoban suočiti se s realnošću i prihvati je, nego je pokušavao presudu za ratne zločine pretvoriti u plemenito-tragični kraj jednog herojskog života koji to nije bio.

Improvizirani hram ratnom zločincu

Iza Praljka su najduže ostale dvije stvari. Prva je improvizirani hram tom osuđenom ratnom zločincu na Trgu bana Jelačića koji je sklonjen tek nakon nekoliko tjedana i sinoć opet podignut na istoj lokaciji. Druga je Praljkovo nemalo bogatstvo koje je kao tipičan Tuđmanov general stekao devedesetih godina.

Nema sumnje da će se i u povodu godišnjice Praljkova šokantnog samoubojstva opet naricati par dana o tom “hrvatskom heroju”, u čiju čast su već ispjevane i gange. Sve to je razina nacionalističkog folklora koja postoji kao jedan od mnogo primjera bolesti nacionalizma koji razara hrvatsko društvo, ali istovremeno i nevažan detalj u sagledavanju veće slike hrvatskih problema. Zločinac Praljak je već danas sveden na svoju pravu ljudsku mjeru, on je trivijalni kuriozitet za pitanje na pub kvizovima diljem svijeta koje može primjerice glasiti: “Kako se zove hrvatski general koji se poput Hermana Göringa ubio nakon što je osuđen za ratne zločine?”

Ne zaboravimo na Praljkove žrtve i njihove obitelji

Najgora stvar koju je ratni zločinac Praljak barem donekle postigao svojim reality show samoubojstvom je ta što je uspio u drugi plan gurnuti sve one zločine za koje je osuđen s ostalima iz vrha tzv. Herceg-Bosne, odnosno sve one ljudske živote koje je doslovno i u prenesenom značenju uništila nacionalistička ratna politika kojoj je Praljak oduševljeno služio. Njemu je rat bio avantura, njima je bio strašna tragedija. 

Stoga tekst o godišnjici samoubojstva ratnog zločinca treba završiti žrtvama tog osuđenog udruženog zločinačkog pothvata, napominjući da je presudom hercegovačkoj šestorci kako-tako i na tipično nespretan haški način ipak donekle zadovoljena pravda koju su ti ljudi desetljećima čekali.