Foto: Goran Perešin

VEĆ KULTNA ZKM-ova predstava "Ovo bi mogla biti moja ulica" Jelene Kovačić i Anice Tomić na Nagradama hrvatskog glumišta nagrađena je za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst, a glumica iz te predstave Jadranka Đokić primila je i nagradu za najbolje žensko glumačko ostvarenje u lutkarskoj predstavi ili predstavi za mlade.

"Ovo bi mogla biti moja ulica" prva je predstava koja progovara o nasilju među mladima u Hrvatskoj, a posvećena je zagrebačkom maturantu Luki Ritzu, te svim mladićima i djevojkama koji su stradali na ulicama hrvatskih gradova. Ova potresna predstava, koja je izmamila suze svima koji su je gledali, spada u najuspješnije ZKM-ove predstave; ulaznice su i godinu dana nakon premijere rasprodane mjesecima unaprijed.

Donosimo vam nekoliko ulomaka iz nagrađene predstave Jelene Kovačić i Anice Tomić:

1. ZA BOLJU BUDUĆNOST – PRVI DIO – OBITELJ NAPADAČA

Svi sjede za stolom. Radio je upaljen. Baka / Susjeda s prozora  prevrće stanice. Zatim.
Majka dva sina donese šalicu s kavom.

RADIO: Policija još uvijek traga za ubojicama šesnaestogodišnjaka iz novozagrebačkog naselja. Prema posljednjim informacijama...
OTAC DVA SINA: Ugasi to!
RADIO: ... u premlaćivanju mladića sudjelovale su četiri maloljetne osobe...
OTAC DVA SINA: Ugasi to!
RADIO: ... čiji identitet za sada još nije poznat.

Otac gasi radio.

BAKA / SUSJEDA S PROZORA: Šta ti je? Oću čut!

Baka ponovno upali radio.

RADIO: Mole se svi građani koji imaju bilo kakvu informaciju...

Otac ponovno ugasi radio.

OTAC DVA SINA: Rekao sam ti da ugasiš!
BAKA: O, Bože mili, siđi pa vidi.
Baka se diže.
OTAC DVA SINA: Kamo ćeš ti?
BAKA: Idem nać nešto crno. Danas je sprovod.
OTAC DVA SINA: Pa šta onda?
BAKA: Moramo ići. Mali je bio naš susjed.
OTAC DVA SINA: Ništa mi ne moramo. Sjedi za stol.
MAJKA DVA SINA: Ja ću ići.
BRAT MLADIĆA U PLAVOJ MAJCI: I ja ću ići.
BAKA: Trebali bismo ići svi zajedno. Kao obitelj.
OTAC DVA SINA: A ručak?
MAJKA DVA SINA: Ručat ćemo kad se vratimo.
OTAC DVA SINA: Ne. Svi ostajemo ovdje, za stolom. Mi smo obitelj i sjedit ćemo za stolom. Čekat ćemo da napraviš ručak, a onda ćemo svi skupa jesti za stolom.
MAJKA DVA SINA: Netko mora ići.
OTAC DVA SINA: Jel ti mene čuješ? Zašto me ne slušaš? Sjedni za stol.

Povuče ju za stol.

BRAT MLADIĆA U PLAVOJ MAJCI: Pusti ju.
OTAC DVA SINA: Ti šuti. Tebe nitko ništa nije pitao.
MAJKA DVA SINA: Ja moram ići.
OTAC DVA SINA: Ne moraš ti ništa. Ostat ćeš s nama, gdje ti je i mjesto, jebem ti...

Svi sjede za stolom.
Zvoni telefon.

BAKA: Halo.
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: Halo?
BAKA: Tko je to.
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: Oprostite, pogriješila sam, krivi broj.
BAKA: Halo?
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: Halo, pogriješila sam.
BAKA: Ma pogriješila! Šta se praviš glupa, bezobraznice jedna. Tako zajebavati starije!
Otac baki istrgne slušalicu iz ruke.
Mladić u plavoj majci istrči iz stana

OTAC DVA SINA: Gdje će on? Šta je? Šta me gledaš? Svi za stol! Ajmo! Svi za stol!  


2. MONOLOG MLADOG REVOLUCIONARA I DJEVOJKE KOJA ŽELI OTIĆI
Napomena: Ova scena  nastala je na temelju teksta Luke Ritza "O ovome želim pisati".  U monologu se koriste dijelovi tog Lukinog teksta.

MLADI REVOLUCIONAR: Gotovo ništa materijalnog i institucionalnog o čemu su me učili da je trajno i vitalno, nije se održalo. Sve što sam vjerovao da je nemoguće ili su mi govorili da je nemoguće, dogodilo se.
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: Sve što sam vjerovala da je nemoguće ili su mi govorili da je nemoguće dogodilo se. Što se dogodilo? Jesmo li se preokrenuli,  predomislili? Ili zaboravili? Zažmirili smo, zar ne? U mraku se ništa ne vidi.
MLADI REVOLUCIONAR: U mraku je lakše povjerovati da se ništa ne događa. U našem gradu pogibaju dječaci, oni isti dječaci koji su nas do jučer pristojno pozdravljali iako su imali duge kose i slušali su sumnjivu muziku.  I koga je briga za to?
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: Iste one ljude koji se zabrinjavaju zbog devastiranja Varšavske, zbog povećanja broja nezaposlenih, zbog zatvaranja dobrih klubova. Gomilu pikzibnera koje ostatak «kulturnog» građanstva marginalizira u tolikoj mjeri da čak ni prosvjedi i peticije ne pomažu.
MLADI REVOLUCIONAR: Naravno, prosvjedovat ćemo mi. Šake će nam ponosno prijetiti nevidljivom neprijatelju ispred (i pomalo iznad) nas...
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI:  Izvikivat ćemo parole, nositi teške transparente.
MLADI REVOLUCIONAR: Krv će nam uzavrijeti za par minuta, ali za sat – dva svi ćemo se pobrati doma i na Dnevniku gledati one kojima smo dali pravo da odlučuju u naše ime.
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: A izabrani mozgovi promišljaju, tvrde da raspravljaju, da razmatraju.
MLADI REVOLUCIONAR:  Uvjeravaju nas da su sposobni riješiti problem.
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: Kažu: treba nam vremena, ništa se ne događa preko noći. MLADI REVOLUCIONAR: Osim što neki dječaci preko noći pogibaju, dok izabrani mozgovi spavaju.
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI:  A mi završimo s pivom na klupici i kukamo jedni drugima o tome kako je država trula.
MLADI REVOLUCIONAR: A malo kasnije planiramo novu revoluciju. Glazbenu, političku, nikoga ne zanima kakvu.
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI:  Bitno da mi možemo izvikivati parole. Zato ljudi i ispadaju tolike ovce.
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: Ne preostaje nam ništa drugo nego nadati se dolasku nekog novog mesije......
MLADI REVOLUCIONAR: ... Koji će doći nikad pa čak ni tad, a u međuvremenu....
ZAJEDNO: I dalje ćemo izvikivati parole, pisati bolesne tekstove i klati se po parkićima u pravedničkom velikohrvatskom bijesu.

3. O UPOTREBI ORUŽJA

DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: Jesi li ti ikada pucala?
POLICAJKA KOJA NIKADA NIJE UPOTRIJEBILA PIŠTOLJ: Ne.
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: Bi li  pucala da je nečiji život ugrožen?
POLICAJKA KOJA NIKADA NIJE UPOTRIJEBILA PIŠTOLJ: Ne znam.
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: A da je moj život ugrožen?
POLICAJKA KOJA NIKADA NIJE UPOTRIJEBILA PIŠTOLJ: Tvoj život nije ugrožen, na sigurnom si i ništa ti se neće dogoditi.
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: To je i on mislio pa su ga svejedno ubili.
POLICAJAKA KOJA NIKADA NIJE UPOTRIJEBILA PIŠTOLJ: Tebi se neće ništa dogoditi.
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: Jel' bi ti pucala da si bila tamo? Da si vidjela kako ga tuku?
POLICAJKA KOJA NIKADA NIJE UPOTRIJEBILA PIŠTOLJ: Zašto me to sad ispituješ?
DJEVOJKA KOJA ŽELI OTIĆI: Zanima me. Bi li pucala?
POLICAJKA KOJA NIKADA NIJE UPOTRIJEBILA PIŠTOJ: Ne znam. Nisam bila tamo. Ne znam.