EHABA sam upoznao na satovima engleskog jezika. Bilo mu je jako stalo položiti ispit s dobrom ocjenom kako bi se mogao upisati na fakultet u Malmöu. Sjedili smo u istoj klupi, a zbližila nas je nogometna utakmica. Jednog jutra, naime, spomenuo sam mu kako mi je baš žao što je večer prije njegova Sirija tijesno izgubila od Australije u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2018.

Njegov me odgovor iznenadio i zaintrigirao: "Svim srcem navijao sam za Australiju. Slavio sam pred televizorom nakon što je utakmica završila. To nije reprezentacija Sirije, nego onog diktatora".

Pokazalo se da je Ehab Alhousari svoju domovinu napustio kao izbjeglica i postao jedan od oko 160.000 Sirijaca koji trenutačno žive u Švedskoj. Strahovao je za svoj život jer se u Sirijsku revoluciju uključio kao protivnik sirijskog predsjednika Bašara al-Asada.

"Imao sam sretno djetinjstvo"

"Rođen sam 1990. u Damasku, glavnom gradu Sirije. Imao sam sretno djetinjstvo, bio sam dobar učenik i obožavao sam nogomet. Lopta i knjige su bili moj život sve do polaska na fakultet. Kad sam započeo studij prava u Damasku, počela je i Sirijska revolucija. Kao i mnogi drugi Sirijci, nadao sam se da će revolucija srušiti Al-Asadov diktatorski režim. Tada sam se uključio u demonstracije protiv diktature i postao politički aktivist", započeo je Ehab svoju životnu priču za Index.

Zbog njegovih aktivnosti, za koje tvrdi da su bile isključivo političke i građanske, za njega se zainteresirala režimska policija. Ubrzo je završio u zatvoru, u kojem bi i skončao da mu roditelji nisu priskočili u pomoć i potkupili njegove tamničare.

"Uhićen sam i zatvoren u podzemnu ćeliju u tajnom zatvoru Al-Asadove tajne sigurnosne službe. Tukli su me i maltretirali na razne načine. Nakon mjesec dana torture bio sam u strašnom stanju, pa je moja obitelj skupila novac i platila režimskim policajcima da me puste na slobodu. Da sam ostao u zatvoru koji tjedan dulje, vjerojatno bih umro. Po izlasku iz zatvora, nastavio sam s proturežimskim aktivnostima i ponovno se našao u opasnosti. Mnogi su moji prijatelji uhićeni i ubijeni nakon mučenja zbog svojih ideja i borbe za slobodu i demokraciju. Ubrzo sam saznao da se policija raspituje za moga prijatelja A. B. i mene. Nekoliko dana kasnije A. B. je zatvoren i ubijen u zatvoru. Shvatio sam da i mene čeka isto i 2015. odlučio potražiti utočište u inozemstvu. Osjećaji mojih roditelja bili su dvojaki. Bilo im je drago da odlazim u sigurnost, ali rastanak je svima bio bolan", priča dalje.

Krenuo je prema sirijsko-turskoj granici, kao i stotine tisuća njegovih sunarodnjaka koji su zbog eskalacije građanskog rata u Siriji nakon 2011. godine morali napustiti svoje domove.

Ehab se namjeravao skrasiti u Švedskoj. Imao je prijatelja koji već dulje vrijeme živi u toj zemlji. Nije želio biti potpuno sam u nepoznatom okruženju. Osim toga, Švedsku je smatrao zemljom visokih demokratskih standarda i poštivanja ljudskih prava, sasvim obrnuto od onoga što je ostavio u domovini.

"Siriju sam napustio ilegalno, jer bi me policija uhitila na redovnom graničnom prijelazu. Otišao sam u Tursku i potom gumenim čamcem u Grčku. Uslijedilo je putovanje preko Makedonije, Srbije, Hrvatske, Mađarske, Austrije, Njemačke i Danske, sve do Švedske. Bilo je vrlo iscrpljujuće i opasno. U stalnom strahu od policije i graničara, umoran i gladan nekoliko puta sam pomišljao odustati. Najteže mi je bilo jedne kišne noći u Tovarniku", pričao je Ehab dok sam se pitao zašto bi jedan mladi Sirijac zapamtio ovaj srijemski gradić.

Hrvatska mu nije ostala u lijepom sjećanju

Hrvatska mu nije ostala u lijepom sjećanju. Iako naglašava da ga nitko nije tukao, očekivao je humaniji tretman hrvatske policije prema tisućama uglavnom sirijskih izbjeglica koji su tih dana preko naše zemlje tražile prolaz prema zapadnoj Europi.

"Policija nas je držala na kiši i uvjeravala da vlakovi i autobusi samo što nisu stigli po nas. A znali su vrlo dobro da do jutra više nema organiziranog prijevoza. Nisu nam dopuštali da napustimo željezničku stanicu u Tovarniku i u okolnim trgovinama za vlastiti novac kupimo hranu i piće. Hrvatski policajci ponekad su bili nasilni i nisu nas tretirali kao ljude. Samo su bez pogovora i obzira slijedili svoje zapovjedi te pritom čak i razdvajali obitelji. Zato smo u Tovarniku proveli cijelu noć na kiši i spavali na vlažnoj zemlji. I mi odrasli i djeca", opisuje.

Left At Tovarnik from Jasmine H Wilkes on Vimeo.

Ehab tvrdi da mu nijedna organizacija ili ustanova nije pomagala putem do Švedske. Bilo je, doduše, usput mjesta na kojima su sirijske izbjeglice od volontera dobile piće ili nešto hrane, a u Hrvatskoj je Crveni križ nekima od nas dao kišne kabanice. Pravu pomoć i status izbjeglice dobio je tek po dolasku u Skandinaviju. Za tri godine prihvatio je Švedsku kao svoju drugu domovinu i danas za sebe kaže da se smatra Šveđaninom.

"Švedske vrijednosti su i moje vrijednosti"

"Vjerujem da sam se dobro i brzo integrirao u švedsko društvo. Sviđaju mi švedske vrijednosti, tradicija i način života. Mislim da danas gotovo mogu reći da su to i moje vrijednosti. Stekao sam mnoge švedske prijatelje i ne osjećam se drukčiji od njih. Što se mene tiče, poštovanje i tolerancija su najveće vrline švedskog društva. Naučio sam švedski jezik za samo osam mjeseci i odmah našao posao kao asistent u nastavi. Trenutačno studiram međunarodne migracije i etičke odnose na sveučilištu u Malmöu, a kao i mnogi moji kolege, živim od stipendije švedske države.

"Ne osjećam se sasvim ugodno"

Pitanje imigranata i njihove integracije u švedsko društvo bilo je vjerojatno ključno za mnoge Šveđane tijekom rujanskih parlamentarnih izbora. Zbog relativnog neuspjeha tradicionalnih stranaka lijevog i desnog centra te uspona ekstremno desnih Švedskih demokrata (17,53%), koji se žestoko protive dosadašnjoj politici „otvorenih vrata“, Švedska još uvijek traži novog premijera. Iako vjerojatno neće dobiti priliku sudjelovati u sastavljanju vlade, Švedski demokrati ipak utječu na ozračje u švedskoj javnosti i percepciju useljenika. 

"Iako sam 2015. dobro prihvaćen u Švedskoj, ne osjećam se sasvim ugodno i opušteno, jer mi se čini da se zbog politike Švedskih demokrata u posljednje vrijeme širi anti-imigrantska klima, diskriminacija i ksenofobija. Mislim da Švedskoj trebaju imigranti, ponajprije iz ekonomskih razloga. A mislim da Švedska osjeća i moralnu odgovornost kad su u pitanju ljudi u nevolji. Imigranti generalno nisu prijetnja Švedskoj", smatra Ehab.

Ne zaboravlja domovinu

Tri godina nakon odlaska iz Damaska, Ehabu je i dalje teško artikulirati svoje osjećaje prema Siriji. Ne zaboravlja svoju domovinu, ali ne može jednostavno prihvatiti u što se ona pretvorila.

"Ponekad osjećam nostalgiju, a ponekad tugu jer sam u Siriji izgubio mnoge drage prijatelje. Sirijsko je društvo uništeno, nema slobode, nema demokracije. Trenutačno je moj povratak u Siriju nemoguć, niti ja to želim. No, tko zna što donosi sutra. Zasad sam u Švedskoj i tu gradim svoju budućnost. Namjeravam diplomirati, a potom možda i doktorirati na međunarodnim odnosima. U svakom slučaju želim raditi u nekoj švedskoj ili međunarodnoj organizaciji koja se bavi izbjeglicama", kaže.

Pitao sam Ehaba na kraju priželjkuje li rušenje Al-Asadova režima u Siriji.

"Bio bi to najsretniji dan moga života"