Foto: Neja Markičević / Cropix

KARAVANA prolazi, a psi laju. Tako bi se mogao opisati prosvjed koji je krenuo iz Varšavske, a završit će tko zna gdje i tko zna kad. I tko zna kako.

Prosvjednici su u četvrtak sjeli pred gradilište. U petak su krenuli na SDP, pa na HDZ, pa opet pred gradilište. U subotu su zazidali Ministarstvo graditeljstva i okoliša. U nedjelju su uzeli slobodno. U ponedjeljak kreću na Milana Bandića. A nakon toga, tko zna što slijedi: Državno odvjetništvo, Hrvatska televizija, Todorićev dvorac, Sanaderova vila, sudovi po redu, maksimirski stadion... Popisu nema kraja.

U samo četiri dana prosvjednici su se uspjeli sukobiti s policijom, raskrinkati vezu tajkuna i gradskog šerifa, zatražiti ostavke ministra Tomislava Karamarka i Marine Matulović Dropulić, izvrijeđati Zorana Milanovića, ponovili to pred Središnjicom, a glavnu metu, na gradonačelnika Zagreba, staviti za kasnije.

Od tri stabla i garaže do rušenja establišmenta

Kako je krenulo, moglo bi se dogoditi da karavana uskoro ponudi svoje usluge svima koji imaju problema. "Prosvjedujemo po kućama, cijena po dogovoru", moglo bi stajati u oglasu. Ili: "Tisuću obrazovanih i osviještenih građana prosvjeduje u vašem kvartu bez naknade. Upit na broj".

Jer, ono što je počelo kao pokret za zaštitu "tri stabla i garaže", polako se pretvara u široki bunt protiv političkog establišmenta, tajkuna i njihovih pokrovitelja, protiv gradskih i državnih institucija, protiv policije i pravosuđa. Krenulo je od zaštite kulturne jezgre Zagreba, onda se proširilo na zaštitu institucija i zakona, pa preraslo u obranu javnog interesa, da bi na kraju sve to preraslo u bujicu koja obuhvaća sve - i ne rješava ništa.

Useknuti se iz sve snage i pljunuti prema Bandiću

Popis adresa koje prosvjednici moraju obići u vezi Varšavske ilustrira svu kompleksnost ovog pitanja: tu su i vladajuća i oporbena stranka, i gradska i državna vlast, i policija i mediji. Impresivno koliko i zatrašujuće. Transparentno koliko i nerazmrsivo.

Pljunuli su policiju, pljunuli tajkune, pljunuli licemjere iz SDP-a, pljunuli štetočine iz HDZ-a, pljunuli Karamarka i Dropulićku, pljucnuli Šprajca i Hloverku, a sada će se useknuti iz sve snage i pljunuti prema Bandiću. Mnogi bi potpisali takav itinerer. Ali svejedno, sve to polako počinje ličiti na bezglavo bauljanje. Kao da organizatori osjećaju da im curi vrijeme, pa se panično trude održati naboj demonstracija, prije nego što "institucije obave svoj posao", a prosvjednici krenu vlakom prema jugu.

Kad su krivi svi, kriv nije nitko

Nažalost, ovim demonstracijama, kao i mnogim prethodnim, ne smiješi se pozitivan ishod. Radovi u Varšavskoj neće biti prekinuti. Karamarko neće biti smijenjen, Dropulićka neće dati ostavku. Još manje će to učiniti nesretni Bandić. HDZ-u je ovo jednako ubodu komarca u slonovu stražnjicu, a napad na SDP konačno je s njihove grbače skinuo teret glavnog negativca. Milanović je jedini postigao ono što se činilo nemogućim: biti u oporbi i biti kriv za sve.

Danas smo u situaciji kad su krivi svi, a kriv nije nitko. Svi oni koji su okrznuti ovim demonstracijama peru ruke i prebacuju krivnju. HDZ optužuje SDP, SDP okrivljuje Milana Bandića, Bandić šuti, baš ako što šuti i Mladen Bajić, a Karamarko optužuje mirne prosvjednike i naziva ih "vigilantima koji uzimaju pravdu u ruke". A znamo da kad nitko nije kriv - kao sada - onda su krivi svi. Baš kao sada.

"Ti si novi ovdje? Onda šaraj malo"

Ovo nije država u kojoj je lako upirati prstom u krivce. Slično kao u onom prastarom vicu, kad se dijeli krivnja, onda je potrebno "malo šarati": od onih koji donose propise, preko onih koji ih (ne)provode, do onih koji svojim pravorijekom daju pokriće takvoj samovolji.

Možda je to razlog zbog čega Hrvati tako rijetko izlaze na ulicu: zapravo ne znaju odakle bi počeli i gdje bi završili. Osim u marici. U većini slučajeva koji izazivaju gnjev kod građana ispostavi se da je riječ o takvoj papazjaniji da prosvjednici ubrzo - a taj trenutak bliži se i sada - postaju smiješni sebi i drugima, neuspješno obijajući pragove onih na koje žele svaliti porciju krivnje. Što im onda preostaje? Samo malodušje.

Upravo zato ovaj prosvjed za Varšavsku sve više počinje ličiti na svadbu, samo bez barjaka i ružmarina. Lupa se i zviždi, pjeva i viče, da bi na kraju sudionici, onako mamurni i izmučeni, zaključili: "Šteta tako dobre zabave".

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje