Foto: Luka Šangulin/Index

IZLEŽAVAO sam se na sunčanom Jarunu sa ženom i kćeri kad me nazvao urednik. Uživajući u slobodnim, prazničkim danima, nemarno sam ignorirao aktualnosti s naslovnica. Cijelo jučerašnje prijepodne nisam imao pojma što se događa u Hrvatskoj ni svijetu i to mi je, usudim se priznati, savršeno odgovaralo.

Međutim, iz plandovanja me trgnula zvonjava mobitela. Vibrirajući telefon pokazivao je ime urednika na ekranu. Sluteći najgore, a nastojeći zvučati agilno i zainteresirano, javio sam se, a urednik je, nakon kratkog pozdrava, brzorečicom počeo pričati nešto o nekom tipu koji nosi križ od Rijeke do Zagreba. Zapjenjeno mi je pojašnjavao nešto o bolesnoj djeci i avionima, a ja sam besramno lagao u slušalicu kako znam o čemu se radi.

Reportaža o privatnom križnom putu?

Poziv u gluho doba sunčanog Uskrsnog ponedjeljka završio je molbom za kratkim izvještajem s privatnog križnog puta. Rekao sam uredniku da ću mu se javiti za par minuta, samo da provjerim nešto. Poklopivši slušalicu, manijakalno sam proskrolao vijesti da vidim o kojem vragu on uopće priča. Pogledao sam molećivo namrštenu suprugu koja je osluškivala moje previjanje na telefonu, te, nakon njenog kratkog potvrdnog kimanja glavom, okrenuo urednikov broj. Potvrdio sam da preuzimam reportažu, odvezao ženu i malu kući, pokupio fotografa Luku i zaputio se prema Gorskom kotaru.

Nakon otprilike sat vremena vožnje, zašli smo među nazupčani krajolik prošaran jelama. Ostaci bljuzgavog snijega protezali su se uz cestu, između napuštenih kuća i preko krovova psećih kućica. Putem smo nazvali Sašu Pavlića, čovjeka s križem koji je cijelo prijepodne šetao preko naslovnica medija, a za kojeg do prije sat vremena nisam ni znao. Rekao nam je da nema pojma gdje je točno, negdje između sela Dokmanovići i Vučinići.

Usporili smo, mileći među gorskim okukama. Iza jedne krivine, negdje na pola puta između ta dva sela, na blagoj uzbrdici, primijetili smo četvero ljudi kako se prepiru na rubu ceste. Uz njih je ležao ogromni križ. Pokušavajući skloniti auto što više s ceste, popeli smo se nekome na livadu i parkirali. Dok je Luka petljao nešto oko svog arsenala objektiva, fleševa, stativa i čega sve ne, pretrčao sam cestu i prišao četvorci kraj križa.

"Idem sa Sašom u Zagreb"

Saša je pričao na mobitel, dok se kraj njega sijedi muškarac u naočalama prepirao s mlađom ženom.

“Gotovo je, odlučio sam. Idem sa Sašom u Zagreb”, tvrdio je čovjek i natovario križ na rame. Na šljunku uz cestu ležao je rastvoreni ruksak prepun sitnih potrepština. Saša je poklopio slušalicu i pružio mi lopatastu ruku.

“Saša, drago mi je”, nasmijano mi je rekao bradati muškarac kojeg sam do maloprije iskreno mrzio jer me na praznik odvukao sa sunčanog Jaruna u Gorski kotar. Upoznao sam i drugoga, onoga koji se upravo natezao sa ženom zbog ad hoc odluke o sudjelovanju u improviziranom križnom putu.

“Marin, drago mi je”, predstavio se Sašin novi suputnik, dok je njegova supruga iza njega nervozno vrtjela glavom. Marin je maloprije naletio na Sašu, nakon što je, kako kaže, proveo četiri sata tražeći ga po staroj cesti Rijeka - Zagreb. Dotrčao je i Luka, klepetajući ruksakom krcatim opremom. Nakon kratkog upoznavanja, 67-godišnji Marin uprtio je križ kojeg je Saša, već treći dan, nosio iz Rijeke. Originalni nositelj ozlijedio je nogu. Vidno šepajući, pristao je na javljanje uživo. Ponovio je još jednom, ovaj put u Lukinu kameru, razlog zbog kojeg se odlučio na put.

"Nisam mogao prijeći preko toga"

“Otvorio sam jedne dnevne novine i vidio da na jednoj stranici piše da država nema novca za lijekove za bolesnu djecu. Na drugoj stranici bila je vijest o tri milijarde kuna koje će država dati za polovne avione. Nisam u svojoj glavi mogao zatvoriti novine, prijeći preko toga i otići raditi. Ne mogu nikoga osuđivati ni govoriti im što rade, već samo zamoliti ljude da poslušaju svoju savjest. Nosim poruku da ovo nije u redu. Doći ću do Zagreba, prenijet ću poruku", pomalo zadihano nam je ispričao.

I Saša i Marin nastavili su naizmjenično govoriti u Indexov mikrofon. Polako hodajući kroz Gorski kotar, dok su auti hujali uz nas, dvojica muškaraca s dvometarskim križem vedro su u prijenosu uživo prepričavali razloge koji su ih natjerali na ovaj potez.

>> VIDEO Riječanin koji danima nosi križ zbog bolesne djece se ozlijedio, prijatelj križ sad nosi umjesto njega

Nakon što smo ugasili kameru, Saša je zastao pokraj jedne kuće. Zavrnuo je nogavicu i utrljao šaku snijega u ozlijeđeni zglob. Namršteno se nasmijavši, kimnuo je glavom prema naprijed, dajući do znanja da može dalje.

"Zamisli što bi bilo da sam krenuo iz Splita ili Dubrovnika", dobacuje mi kroz smijeh.



Inspektorski prst prašine

Pridružili smo se dvojici sugrađana koji se do prije pola sata nisu poznavali, a sad se, usred ničega, penju s ogromnim križem prema Zagrebu.

Preuzeo sam platnenu vrećicu na kojoj je pisalo "Ja volim Dublin" od Saše i nastavili smo koračati dalje.

“Kako posao?” iz vedra neba me nasmijano upitao šepajući Riječanin.

Nasmijavši se, upitao sam ga kako njegov posao. Kratko nam je prepričao čime se bavi, zamolivši da to ne objavljujemo jer je "on samo čovjek koji hoda, a njegov posao nije bitan".

Dobar izum

Opet se zaustavlja, podižući nogu na hrpu pijeska prekrivenu smrznutim snijegom pred nekom kućom. Vadi vodootpornu rukavicu iz džepa i trpa snijeg u nju. Improviziranim oblogom prekriva ozlijeđeni zglob i nasmijano doziva Marina koji je s križem odmakao nekoliko desetaka metara. Marin se vraća, a Saša izvlači izolir traku iz ruksaka. Pridržavam mu mokru rukavicu krcatu snijegom uz oteklu nogu, a on izolirkom kruži oko nje.

“Eto ga, jel tako da je dobar izum? Nemoj ovo snimat, šta ti je”, podvikne čovjek sa slijepljenom nogom Luki koji je do tada okinuo valjda 20 fotografija Sašina izuma.

Dižemo se i idemo dalje. Dok vjetar povija jele, Saša priča. Zanima nas je li ga bilo strah spavati sam u Gorskom kotaru, zaštićen samo platnom šatora.

“Mogu ti reći da mi nije svejedno. Prvu večer sam svuda čuo šuškanje. Ali preumoran budeš pa te više i nije toliko briga”, nasmijano priča dok mu mobitel uporno zvoni. Ima onu debelu kantu od mobitela kojoj ne bi bilo ništa ni da bager prijeđe preko nje.



Sukob interesa

“Ma šuti, smrznuo sam se prvu večer. Znaš koja je temperatura ujutro? Minus pet. Ej, minus pet, ne treba ti budilica ujutro. A jednom sam tako, na jednom izletu, isto spavao u šatoru i čuo ptice kako su ujutro sve počele pjevati u jedan glas, u isto vrijeme. Zamisli. U četiri ujutro čuješ samo jedan inicijalni cvrkut, a onda, kao zbor, stotine drugih se pridružuju i cvrkuću. Divota”, priča Saša kroz smijeh dok automobili zaobilaze našu malu križnu karavanu.

Svakih nekoliko stotina metara vidjeli bismo ljude kako poviruju kroz prozore i balkone rijetkih raštrkanih kuća. S neskrivenom znatiželjom gledali su u Sašu i Marina. Neki od njih bi izašli i zamolili za fotografiju, a dvojac bi ih zagrlio, pričekao škljocaj kamere i nastavio put.

“Ma došao mi je jedan specijalac na motoru. Iz vojske tip, duplo veći od mene. Stao kraj mene, zapričali se. Kaže mi kako me podržava, ali ne smije ništa javno reći ni napraviti jer bi bio u sukobu interesa”, hohoće Saša kroz Gorski kotar.

Pitamo ga je li u kondiciji, a Saša rastvara jaknu i pokazuje svoj mlohavi trbuh.

“Je li tebi ovo izgleda kao kondicija?” pita me i pljesne se po trbuhu koji se nastavio talasati sljedećih par sekundi.



Čemu ovo sve?

Nisam ga htio pitati ništa u vezi križa, ni pred kamerom niti iza nje. Nisam htio razgovor skrenuti u smjeru religije ni vjerskih simbola. Učinilo mi se da ni on to nije htio. Pričali smo o njegovu cilju, o ideji iza ovog višednevnog marša. Saša se činio iskrenim. Dok sam pokušavao uhvatiti korak sa šepajućim Riječaninom, razmišljao sam o njegovim motivima. Otac dvoje djece, poduzetnik u četrdesetima, jednog jutra je preklopio novine, otišao na posao i ponio križ u Zagreb jer nije mogao podnijeti ideju da bolesna djeca nemaju za lijekove dok vlada kupuje rashodovane borbene avione.

I to je to.

Nema skrivenog motiva. Nema ga. Odnosno, nisam ga mogao nanjušiti. Koliko god da sam pokušavao proniknuti u neki dublji, kompliciraniji ili privatniji motiv ovog pothvata, nisam ga mogao pronaći. Naviknut na realnu svakodnevicu u kojoj očekujem figu iza svačijih leđa i nesposoban za pojmiti impulzivnu, instinktivnu i primitivnu hrabrost iza jednostavnog refleksa građanina kojemu je prekipjelo, pokvareno sam pokušavao proniknuti u agendu iza Sašina performansa.

Nisam je našao iz jednostavnog razloga jer je nema.



Bilo mu je dosta

Saši je bilo dosta i kao što obično naprave ljudi kojima je nečega dosta, napravio je ono što mu je prvo palo na pamet. Često to bude bizarna, neproduktivna glupost koja služi otpuštanju viška pare. Na prvi pogled, prizor čovjeka koji hodočasti s križem kroz planine do glavnog grada izgleda točno tako. Čak smo se Luka i ja zajebavali putem, govoreći zašto nije jednostavno stavio kotačiće na križ ili zašto nije uzeo jednog manjeg i stavio ga u tačke.

Međutim, ono što je isprva bila pomalo neurotična i komična ideja, pretvorila se u podvig koji vjerojatno nikoga u Hrvatskoj nije ostavio ravnodušnim. Saša, zajedno s Marinom, ozbiljno je naumio dovući tu križinu do Zagreba, makar mu ta šepajuća noga otpala putem. Želi doći do Zagreba, prenijeti svoju poruku, a onda… Onda ne zna što će dalje.

“Vratit ću se u Rijeku”, jednostavno sliježe ramenima na moje pitanje.



Poziv na janjetinu

Klipsali smo prema Severinu, mjestu udaljenom oko tri sata hoda od livade na kojoj smo izrazito nepropisno ostavili auto. Tamo mu je netko ponudio noćenje, a Marin, inače iskusni planinar, obećao masažu ozlijeđene noge. Nakon nekog vremena, kad je već počeo padati mrak, vratili smo se prema autu. Saša nije ručao, a nakon podužeg nagovaranja, pristao je da mu donesemo sendvič od tunjevine ako ga nađemo negdje na nekoj benzinskoj crpki. Skočili smo do pumpe na autocesti prema Rijeci jer ništa živo nije radilo na Uskršnji ponedjeljak u okolnim mjestima. Čak ni Inina pumpa u Vrbovskom. Kad smo mu dostavili sendviče, Sašu je zaustavio još jedan mještanin. Nasmijani čovjek, ne sjećam mu se sad imena, pružio je ruku meni i Luki i odmah nas pozvao na janjetinu. Ljubazno smo otklonili ponudu, a Saša nam je na to ponudio jedan od svojih sendviča od tunjevine.



Doček u Zagrebu

Odbili smo i tu ponudu i razmijenili brojeve telefona. Pozdravili smo se, sjeli u auto i otprašili prema Zagrebu, ostavljajući Riječanine u retrovizoru. Rekao sam Saši da se vidimo u srijedu. Dočekat ću ga sutra, vjerojatno s još desecima građana koji su, kao i Saša, zaklopili dnevne novine i jednostavno shvatili da nema ni smisla ni isprike ni opravdanja za ulijevanje milijardi kuna u polovne avione dok djeca umiru.

Saša, ne znam imaš li interneta na onoj svojoj kanti i čitaš li uopće ovo, ali vidimo se sutra u Zagrebu.