JE LI MOLDAVIJA iduća meta u ruskim osvajačkim planovima? O tome se spekulira još od početka agresije na Ukrajinu prije točno dva mjeseca i jedan dan, a izjava koju je ruski vojni zapovjednik dao u petak potaknula je nove strahove da će Moldavija biti sljedeća na redu.

Konkretno, da će se naći na udaru nakon što, odnosno ako ruska vojska zauzme čitavu ukrajinsku obalu Crnog mora. Rusija, prema ovoj izjavi, namjerava uspostaviti koridor kroz južnu Ukrajinu do Transnistrije, odcijepljene samoproglašene republike na istoku te zemlje. 

"Kontrola nad jugom Ukrajine je još jedan izlaz prema Pridnjestrovlju, gdje također postoje slučajevi ugnjetavanja stanovništva koje govori ruski", izjavio je, podsjetimo, general Rustam Minekajev, vršitelj dužnosti zapovjednika ruskog Središnjeg vojnog okruga, za rusku državnu televiziju. 

>> Rusija objavila četiri glavna cilja. Jedan je ozbiljna prijetnja Moldaviji

Moldavija je nakon zapaljive izjave ruskog generala pozvala ruskog veleposlanika u Kišinjevu kako bi mu izrazila "duboku zabrinutost" zbog njegovih komentara.

"Ove izjave su neutemeljene i proturječne su stajalištu Ruske Federacije, koja podupire suverenitet i teritorijalni integritet Republike Moldavije unutar njenih međunarodno priznatih granica", priopćilo je moldavsko ministarstvo vanjskih poslova u reakciji.

I današnja vijest da je zgrada ministarstva sigurnosti u glavnom gradu Transnistrije, Tiraspolu, pogođena nizom eksplozija, sigurno će dodatno produbiti spekulacije da bi situacija mogla eskalirati, na jedan ili drugi način. Vijest o napadu posebno je znakovita je je ranije ovog mjeseca zapovjedništvo ukrajinske vojske upozorilo kako ruske snage pripremaju "provokativne akcije" u Transnistriji za koje će okriviti Ukrajinu. 

Rusi bi prvo morali osvojiti Odesu, ne izgleda da su u stanju za to

Pritom nije potpuno jasno što točno ruski zapovjednik smatra izlazom prema Pridnjestrovlju, odnosno Transnistriji, kao ni je li to službena linija Kremlja ili njegova slobodna spekulacija, da ne kažemo fantazija, kakve posljednjih dana neprestano slušamo na ruskoj televiziji.

U svakom slučaju, izgledi ruskih agresora da izbiju na granicu Moldavije, odnosno njene odmetnute, proruske paradržave na jugozapadnoj granici Ukrajine, sad su mnogo slabiji nego na početku rata budući da nisu uspjeli osvojiti ni Mikolajiv, kamoli mnogo veći lučki grad Odesu - a ukrajinske snage posljednjih dana vrše protuofenzivu u pokušaju da oslobode i Herson. 

No isto tako je činjenica (koja često prolazi neprimijećeno) da su ruske snage već u Moldaviji - odnosno u Pridnjestrovskoj Moldavskoj Republici, koja je de iure i dalje dio Moldavije budući da njenu neovisnost ne priznaje nijedna država članica Ujedinjenih naroda, čak ni sama Rusija.

Priznaju je samo tri druge samoproglašene države, koje ni same ne priznaje međunarodna zajednica: Abhazija i Južna Osetija (formalno dio Gruzije) te Artsak, odnosno Nagorno Karabah (formalno dio Azerbajdžana).

Ni Rusija ne priznaje Transnistriju, ali u njoj drži 1500 vojnika

Međutim, Rusija je jedna od potpisnica primirja koje je sklopljeno u srpnju 1992. između Moldavije i Transnistrije, nakon četveromjesečnog rata. Kontingent od oko 1500 ruskih vojnika tamo je smješten, kao mirovne snage prema odredbama sporazuma o primirju, od 1995. sve do danas. 

Da bismo odgovorili zašto je do tog rata uopće došlo, trebamo se vratiti malo dalje u povijest. Moldavija, malena istočnoeuropska država bez izlaza na more, i sama je zakopana na karti Europe, stisnuta između Ukrajine i Rumunjske. Ne tako davno Moldavija je bila dio Rumunjske, dok je Sovjetski Savez nije pripojio 1940.

Raspad Sovjetskog Saveza pola stoljeća kasnije nije izazvao veliki građanski rat, od kojeg su mnogi strahovali, prije svega zahvaljujući dobroj volji njegovog posljednjeg vladara Mihaila Gorbačova i neuspjehu državnog udara kojim su ga sovjetski tvrdolinijaši pokušali srušiti 1991. 

Ipak, došlo je do nekoliko manjih građanskih ratova, odnosno ustanaka ruskih i proruskih separatista u nekoliko zemalja koje su proglasile neovisnost. Jedna od njih bila je upravo Moldavija. Kao Oseti i Abhazi u odmetnutim gruzijskim pokrajinama Južnoj Osetiji i Abhaziji, u Transnistriji su etnički Rusi najbrojniji narod (29%), a s Ukrajincima čine i većinu stanovništva. 

Odcjepljenje pa građanski rat 1992., separatiste spasila Rusija

Transnistria inače ima 475 tisuća stanovnika prema posljednjem popisu stanovništva iz 2015., no prema procjeni Moldavije iz 2021., taj je broj pao na samo 347 tisuća. Usporedbe radi, još 1989. je imala 679 tisuća stanovnika, prema tadašnjem popisu stanovništva. 

Pridnjestrovska Moldavska Sovjetska Socijalistička Republika (PMSSR) proglašena je jednostrano još 1990., prije raspada SSSR-a, nakon pobjede nacionalističke stranke Narodni front na prvim višestranačkim izborima u Moldaviji.

Ova je paradržava uspostavljena po uzoru na raniju Moldavsku Autonomnu Sovjetsku Socijalističku Republiku, autonomnu pokrajinu Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike na teritoriju današnje Transnistrije, koja je postojala od 1924. dok nije ukinuta 1940. u ratnim previranjima i precrtavanjima granica. 

PMSSR, kako mu i ime govori, htio je ostati dio SSSR-a, ali upravo je Gorbačov predsjedničkim dekretom poništio uspostavu transnistrijske, odnosno pridnjestrovske republike kao ilegalnu. Ipak, ona se održala i preživjela raspad Sovjetskog Saveza, nakon kojeg je izbacila "sovjetska" iz imena. 

Oružani sukob manjih razmjera izbio je još krajem 1990., a eskalirao je 1992. Transnistrijskim snagama pomagali su brojni dobrovoljci iz Rusije, a u finalnoj fazi rata u Moldaviju je ušla i 14. ruska gardijska armija te pomogla separatistima u borbi protiv moldavskih snaga.

Zamrznuti sukob - kao u Gruziji i ukrajinskom Donbasu

Moldavija je uskoro prisiljena na sklapanje primirja, ali nikad nije priznala Transnistriju. Situacija je ostala "zamrznuti sukob", samo jedan u nizu onih koje je Moskva nakon raspada Sovjetskog Saveza posijala oko svojih granica. 

Sličan takav zamrznuti sukob - iako mnogo manje zamrznut - ostao je i na istoku Ukrajine, u regiji Donbas, u kojoj su ruski separatisti uz aktivnu vojnu, političku i ekonomsku pomoć Rusije uspostavili takozvanu Donjecku Narodnu Republiku (DNR) i Luhansku Narodnu Republiku (LNR).

Nakon žestokih sukoba 2014. i 2015. došlo je do relativnog smirivanja, ali DNR i LNR su ostali adut u ekspanzionističkim planovima ruskog predsjednika Vladimira Putina sve dok mu nisu poslužili kao glavna izlika za invaziju na Ukrajinu u veljači ove godine. Podsjetimo, formalno ih je priznao samo dva dana prije invazije, a sada "oslobađanje" ostatka njihovog (legalno ukrajinskog) teritorija predstavlja kao glavni cilj "druge faze" rata. 

Baš kao i DNR i LNR, i Transnistria, odnosno Pridnjestrovlje je pod neizravnom i neslužbenom kontrolom Moskve. Dakako, i "ugnjetavanje stanovništva koje govori ruski", na koje se general Minekajev referirao, podsjeća na propagandu o ukrajinskom "genocidu" nad Rusima, odnosno govornicima ruskog jezika u Donbasu, na koju su se Putin i njegovi dužnosnici pozivali kao opravdanje za "specijalnu vojnu operaciju" u Ukrajini. 

Šverc-ekonomija, lažna demokracija i Lenjinovi kipovi posvuda

Transnistria inače zauzima oko 12% teritorija Moldavije s Tiraspolom kao glavnim gradom. Po svojem neobičnom geografskom obliku - njen teritorij je ustvari izuzetno uski pojas zemlje između rijeke Dnjestar i ukrajinsko-moldavske granice - ova paradržava pomalo podsjeća na Čile. Svaka sličnost tu prestaje jer, dok Čile ima bruto domaći proizvod od 13.231 dolar po glavni stanovnika, Transnistria ima jedva 1500 dolara po glavi stanovnika. 

Štoviše, ekonomski analitičari procjenjuju da ekonomija Transnistrije uvelike ovisi o krijumčarenju, a neki idu toliko daleko da je opisuju kao "mafijašku državu".

Moldavci, piše Washington Post, s podsmjehom gledaju na svoju odmetnutu pokrajinu kao komadić zemlje koji je ostao zaglavljen u sovjetskoj eri, gdje su Lenjinovi kipovi ostali posvuda, međunarodne bankovne kartice ne rade, a monopolistička tvrtka Sheriff kontrolira gotovo sve. Na njenoj zastavi i dalje se nalaze komunistički srp i čekić. 

Neprofitna organizacija Freedom House ocjenjuje Transnistriju ili Pridnjestrovlje kao "neslobodnu", odnosno kao nedemokratsku državu, navodeći sve veća ograničenja političke utakmice, političku dominaciju moćnih lokalnih poslovnih interesa i obračun s disidentima. Moskva održava posrnulu ekonomiju ove zaostale državice besplatnim prirodnim plinom i dodacima na mirovinu.

O ideji da Rusija želi uspostaviti geografsku vezu, odnosno koridor s Transnistrijom, "raspravlja se barem od 1990-ih", kaže za Washington Post Anton Barbašin, politički analitičar u Riddleu, časopisu specijaliziranom za Rusiju.

Kada je Moldavija početkom ožujka, tjedan dana nakon ruskog napada na Ukrajinu, podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji - vlasti u Tiraspolu rekle su da nemaju namjeru učiniti isto i zatražile su još jednom stvaranje neovisne države.

Ruska invazija bi Putinu "stvorila više problema nego što bi ih riješila"

Pa ipak, njihov teritorij nema veliku stratešku vrijednost za Moskvu, kaže Barbašin i dodaje da bi slanje dodatnih snaga tamo "stvorilo više problema nego što bi ih riješilo" za Rusiju. Prije svega, vjerojatno bi izazvalo dodatne međunarodne sankcije i uništilo odnos Rusije s Moldavijom, koja je ustavno neutralna i nema nikakve namjere pridružiti se NATO-u. Putin je svojom agresivnom politikom već naveo Švedsku i Finsku da ozbiljno razmišljaju o priključenju NATO-u i time sam sebi zabio geopolitički autogol. 

S druge strane, to što bi napad na Moldaviju bio kontraproduktivan po samu Rusiju nije nikakva garancija da do njega neće doći. Iako ne znamo radi li se samo o uobičajenim praznim prijetnjama ili Kremlj misli ozbiljno, nedavna prijetnja ruskog zastupnika Alekseja Puškova moldavskoj predsjednici Maji Sandu, da će njezina zemlja završiti na "smetlištu povijesti", svakako je razlog za uzbunu u Kišinjevu. 

"Trebala bi biti malo pažljivija kada su u pitanju Rusija i njezini simboli, posebice imajući u vidu da Kišinjev ne može platiti ruski plin", rekao je Puškov.

Mnogo snažniji razlog koji bi Putina mogao odvratiti od takvog poteza naprosto su golemi gubici koje je njegova vojska pretrpjela u Ukrajini, zbog čega je više nego upitna bilo kakva nova invazija. Barem do daljnjega.