KONTRAST između planova ruskog predsjednika Vladimira Putina o povratku "velike povijesne Rusije" i stvarnog stanja postao je bolno očit prošli tjedan. To što je njegovo proglašenje pripajanja četiriju ukrajinskih pokrajina Rusiji potpuno ilegalno i nedemokratski, manji je problem, uvjetno rečeno.

Veći problem za Putinove ambicije je to što ukrajinske snage i dalje nezaustavljivo napreduju u barem dvije od te četiri oblasti, uz Harkivsku oblast od čije je aneksije Rusija morala odustati jer je gotovo potpuno oslobođena u munjevitoj protuofenzivi prošlog mjeseca.

Ukrajinci su ušli u strateški bitan grad Liman, smješten na razmeđu Harkivske, Donjecke i Luhanske oblasti, samo dan nakon što je Putin potpisao aneksiju i ustvrdio da će četiri ukrajinske regije "ostati zauvijek" ruske. A budući da je Liman dio Donjecke oblasti koju je Rusija pripojila, Ukrajinci su time, iz ruskog kuta gledanja, zauzeli ruski grad. 

>> Putin je pripojio teritorije koje ne kontrolira. To govori sve o tome kako mu ide rat

Od sinoć pak s drugog bojišta, onog u Hersonskoj oblasti, dolaze vijesti o dramatičnom proboju ukrajinskih snaga kroz rusku liniju obrane, u dubini od oko 40 kilometara, na zapadnoj obali rijeke Dnjepar. Time i budućnost još jednog ključnog "ruskog" grada, Hersona, postaje sve upitnija. 

Neki predviđaju skori kolaps ruskih snaga 

Putin je pokušao preokrenuti tijek rata, koji mu još od srpnja ne ide u prilog, proglašenjem "djelomične" mobilizacije koja se vrlo brzo pretvorila u potpuno rasulo - s prosvjedima, regrutiranjem ljudi koji nemaju vojnog iskustva ili nisu vojno sposobni, koje se smješta u derutne vojarne i potom šalje u Ukrajinu bez adekvatne obuke i opreme.

Sve su glasnije spekulacije da bi ovo mogla biti samo uvertira u potpuni raspad ruskih snaga u Ukrajini s obzirom na to da su već desetkovane, demoralizirane i sve slabije opskrbljene, kako se ruski arsenali prazne, a logistički pravci nestaju jedan za drugim. 

"Puno veći ruski kolaps dogodit će se u narednim danima", napisao je tako jučer čuveni američki politolog Francis Fukuyama na Twitteru. Phillips O’Brien, analitičar i profesor strateških studija na Sveučilištu st. Andrews u Škotskoj, na to je odgovorio da je i sam čuo za tu mogućnost iz drugih izvora. 

Gorku istinu, da je Ukrajina u par tjedana oslobodila više teritorija nego što je Rusija osvojila u posljedjih nekoliko mjeseci, nitko više ne može ignorirati, pa ni režimski propagandisti na ruskoj televiziji koji zvuče sve nervoznije i upućuju sve otvorenije kritike vojnom i političkom vrhu.

>> Ruska mobilizacija je neviđeni debakl. I regruti shvaćaju da su topovsko meso

"Neki gosti u televizijskim emisijama na Kremlju emitiranima 1. listopada čak su kritizirali odluku ruskog predsjednika Vladimira Putina da pripoji četiri ukrajinske oblasti prije nego što su osigurane njihove administrativne granice ili čak linija bojišnice, izražavajući sumnju u sposobnost Rusije da ikad okupira cijela ta područja", navodi tako američki nevladini Institut za ratne studije.

Ruski mitovi se urušavaju skupa s linijama fronte

Čini se da se, osim ruskih linija fronte, urušavaju i mitovi koje Rusija propagira o samoj sebi, o ratu koji je pokrenula u Ukrajini i o svojoj poziciji u svijetu. Kao što je politolog s Columbije Jack Snyder primijetio u svojoj knjizi Mitovi carstva, samodopadne nacionalističke priče koje predstavljaju kao nešto lagano uobičajene su u režimima koji miješaju elemente autokracije i demokracije.

Daniel Drezner, američki politolog i suvoditelj programa za Rusiju i Euroaziju Fletcherove škole na Sveučilištu Tufts, u analizi za portal Vox piše kako je, u neslužbenom dijalogu s ruskim akademskim kolegama - od kojih su neki povezani s Putinovom administracijom - iskreno razmijenio mišljenja. 

Ono što su on i njegovi kolege čuli od ruskih kolega bilo je, kaže, otrežnjujuće: mješavina žaljenja, prkosa, poricanja, prihvaćanja, predosjećaja i nade u budućnost.

Više od desetak ruskih znanstvenika s kojima su razgovarali imalo je različite procjene trenutnog stanja stvari, ali uglavnom su umanjivali rizik za Rusiju i izražavali optimizam oko buduće strateške situacije njihove zemlje. Drezner u tekstu dekonstruira tri glavna mita koja njegovi ruski kolege iznose, a koji su indikativni za način na koji ruska elita trenutno razmišlja. 

1. Zapad je slab i bezvrijedan

Najčešća priča ruskih akademika je ona da zapadne demokracije nemaju hrabrosti za dugotrajnu potporu Ukrajini. Jedan ruski znanstvenik mu je navodno rekao da Kremlj "čeka da visoke kamatne stope stvore domaće političke probleme" zapadnim zemljama.

Središnje načelo trenutne ruske strategije je da Moskva može čekati Zapad, gdje će, uvjereni su, unutarnja nesloga i umor neizbježno nastupiti. Ruske elite zajedno s Putinom vjeruju da je Zapad slab, da će se umoriti od rata i da će se zapadno javno mnijenje okrenuti.

I glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov se još u lipnju hvalio da stanovnici EU osjećaju utjecaj sankcija više nego oni, kao i da će "cijena ovih sankcija za europske građane rasti svakim danom". Ruski analitičar Sergej Karaganov rekao je pak za New York Times da "moderne zapadne elite... propadaju i gube povjerenje svog stanovništva".

Istini za volju, mnogi na Zapadu također misle tako, bilo da upozoravaju na neslogu među zapadnim zemljama ili je sami podržavaju.

Kako smo već pisali u lipnju, produbi li se ekonomska kriza, nezadovoljstvo će se zasigurno preliti na birališta - a SAD, koji je poslao Ukrajini više vojne pomoći nego itko drugi, ima izbore za Kongres u studenom na kojima bi stranka predsjednika Joea Bidena lako mogla izgubiti većinu u Kongresu. Poznato je da su oporbeni republikanci, na čelu s Donaldom Trumpom, daleko neskloniji izdašnoj vojnoj pomoći Kijevu.

>> Putinova strategija za Ukrajinu je natjerati Zapad da popusti. Hoće li?

Još jedan od vodećih saveznika Kijeva na Zapadu, britanski premijer Boris Johnson, bio je prisiljen dati ostavku prošli mjesec, a njegova nasljednica Liz Truss već se muči s ozbiljnim ekonomskim problemima.

I talijanski premijer Mario Draghi podnio je ostavku, a nova desničarska vlada mogla bi biti manje sklona podršci Ukrajini. Njemačka vladajuća koalicija i dalje je razjedinjena oko opsega te podrške, a u posljednje vrijeme u europskim gradovima je sve više otvorenih prosvjeda protiv sankcija Rusiji i za vojnu neutralnost, poput onih u Pragu prošlog tjedna i početkom rujna. 

"Ova vlada je anti-češka. Ona samo služi Bruxellesu, američkoj moći i NATO-u. Ona ne mari za češke građane", moglo se čuti na tom prosvjedu. I sam Putin je u svom govoru prilikom aneksije, u kojem je napao Zapad iz svih retoričkih oružja, zajedljivo poručio građanima tih zemalja da će "morati jesti manje, tuširati se manje i odijevati se toplo", aludirajući na prekid izvoza ruskih energenata. 

Rusija će teško dočekati eventualnu smjenu vlasti u SAD-u 2025.

Paradoksalno, nastavak zapadne podrške Ukrajini osigurala je sama Rusija svojom brutalnošću. Ratni zločini u Izjumu, Buči, Mariupolju, Zaporižji, Harkivu i drugim gradovima stalni su podsjetnik protiv čega se Ukrajina bori i s kime Zapad ima posla.

Taj će problem i dalje postojati za Putina - štoviše, njegova domaća strategija to zahtijeva. Sama aneksija je učinila mirni dogovor o završetku rata nemogućim jer Putin se sada ne smije odreći teritorija koji je formalno pripojio, čak i da hoće.

Od raketiranja elektrana i brana do prijetnji nuklearnim oružjem, napadom na članice NATO-a i "nestankom (Ukrajine) s karte svijeta", kako je rekao bivši ruski premijer i predsjednik Dmitrij Medvedev, ruski režim uporno eskalira rat s Ukrajinom i konfrontaciju sa Zapadom. 

Nedavna ispitivanja javnog mnijenja na Zapadu ne idu Moskvi u prilog. U rujanskoj anketi 70% Nijemaca složilo se s potporom Ukrajini čak i ako to znači više cijene energije. U anketi provedenoj u kolovozu Chicago Council on Global Affairs utvrdio je da 72% Amerikanaca podupire slanje dodatnog oružja Ukrajini, a 58% se također složilo da bi "SAD trebao podržavati Ukrajinu koliko god je potrebno".

Uostalom, Putinova kalkulacija podcjenjuje autonomiju koju zapadne vlasti imaju oko nacionalne sigurnosti. Čak i uz republikansku pobjedu u SAD-u, Bidenova administracija vodit će vanjsku politiku bar do siječnja 2025. 

Usprkos svim ruskim pričama o tome da će nadživjeti Zapad, nije jasno može li Rusija voditi ovaj rat još tri godine i dočekati Donalda Trumpa ili nekog drugog republikanca koji joj je skloniji od Bidena. Do tada će se i globalna robna tržišta vjerojatno prilagoditi sankcijama, a Europa postati neovisna o ruskoj energiji. 

Čak su i ruski stručnjaci priznali Drexleru da će energetska veza između Rusije i Europe biti potpuno prekinuta, a sankcije će vjerojatno i dalje gurati rusku ekonomiju prema dnu. Stvari se, naravno, mogu promijeniti, prije svega oštrom zimom i nemirima u Europi ili Americi. Ali do sada se rusko vjerovanje u slab Zapad pokazalo kao uzaludna nada.

2. Kina će biti slamka spasa za Rusiju

Na pitanja o ruskoj gospodarskoj i tehnološkoj konkurentnosti ruski sugovornici davali su uglavnom isti odgovor Drexleru: Kina će biti ruski "crni vitez". Drugim riječima, uvjereni su da će Kina kompenzirati sve posljedice sankcija uspješnom trgovinom tehnologijom i prirodnim resursima. Prema ovom narativu, čak i ako sljedeće desetljeće bude teško za Rusiju, do 2032. SAD više neće moći zaustaviti kinesko-rusku osovinu. A riječima jednog ruskog stručnjaka, SAD "propada već dugo".

>> Sve više se traži ukidanje sankcija Rusiji. Što bi to točno donijelo?

Kina je zaista tehnološka sila, iako u nekim vrhunskim tehnologijama i dalje zaostaje. A neposredno prije invazije Putin i kineski predsjednik Xi Jinping objavili su zajedničku izjavu prema kojoj"prijateljstvo između dviju država nema granica" i  "ne postoje 'zabranjena' područja suradnje". 

Ipak, rat je otkrio da ipak postoje granice tog prijateljstva. Peking je izrazio određenu retoričku podršku u Ujedinjenim narodima. Kina rado kupuje rusku naftu uz veliki popust, ali je odbila slati Rusiji oružje, streljivo i drugu vojnu opremu, u strahu od američkih sankcija.

Putin je i sam na nedavnom na summitu u Uzbekistanu javno priznao da mu je Kina izrazila "zabrinutost" zbog rata. Iz perspektive Pekinga ruska invazija izazvala je neželjenu pozornost oko kineskih planova za Tajvan. Kina ima očiti strateški interes da zadrži Moskvu kao saveznika, ali ima daleko dublje ekonomske veze s SAD-om i EU. Štoviše, njen izvoz na Zapad lani je dosegao rekordne razine. 

Potpredsjednik Zaklade Carnegie za međunarodni mir Evan Feigenbaum rezimirao je stav Pekinga: "Činjenica je da je Kina uglavnom prokineska, a ne za bilo koga drugoga." Usto, što se Rusija više bude oslanjala na Kinu kao spasiteljicu, to će je manje svijet promatrati kao neovisnu veliku silu, a više kao "mlađeg partnera" Pekinga. 

3. Tehnološke sankcije neće biti previše bolne za Rusiju

Jedna od rijetkih posljedica sankcija koju je priznao čak i Putin je nestašica visoke tehnologije. Nekoliko ruskih stručnjaka priznalo je Drexleru da će se ruska roba široke potrošnje vratiti na tehnološku razinu iz devedesetih. Primjerice, novi model ruskog automobila Lada, "otporan na sankcije" - bez zračnih jastuka i ABS-a. 

Ruski stručnjaci, doduše, misle da bi takva tehnologija bila "dovoljno dobra" za obične građane. Uz to su uvjereni da zemlja može razviti moderne unutarnje kapacitete za strateške sektore poput vojne opreme i prometne infrastrukture. Jedan je ruski akademik čak napravio usporedbu sa Sjevernom Korejom koja je bila u stanju razviti nuklearno oružje pod potpunim embargom. 

To će, međutim, biti mnogo teže uz egzodus desetaka tisuća ruskih informatičara, inženjera i drugih visoko kvalificiranih radnika od početka rata. A barijera između civilne i vojne tehnologije sada je mnogo propusnija nego tijekom hladnog rata. Isti računalni čipovi koji omogućuju funkcioniranje pametnih telefona potrebni su i za najsuvremeniji vojni hardver, od navođenih projektila do aviona. 

Kako američki i ukrajinski obavještajci tvrde, ruske snage improviziraju čipovima koje vade iz hladnjaka i perilica, ali to nije dugoročno rješenje za nestašicu čipova, transformatora, konektora i drugih komponenti koje zbog sankcija više ne može uvoziti sa Zapada.

Laž da Rusija može bez zapadne tehnologije mogla bi se pokazati kao jedna od najskupljih za Rusiju.