AKO SE PRISJEĆATE Europe od prije godinu dana, možda su najveće iznenađenje razmjeri u kojima se Zapad prisjetio svojih vrijednosti i svrhe.

Ničim izazvana ruska invazija na Ukrajinu poslužila je kao nesvjesni protuotrov za šest godina nespretnog populizma i ogromnog ekonomskog i psihološkog šoka pandemije. Također je djelovao na suprotstavljanju osjećaju da moralnost i vrline postaju zastarjeli pred mnogim izazovima koje postavljaju svjetske krize, piše za CNN Nick Paton Walsh.

Odbojnost prema Putinovom brutalnom ratu je pomogla Europi i ostatku Zapada

Nisu bili potrebni smrt tisuća nevinih Ukrajinaca, prijetnja nuklearnim napadom i uništavanje velikog dijela zemlje da bi ovo izašlo na vidjelo. No, možda je odbojnost prema Putinovom brutalnom i nemuštom ratu pomogla Europi i ostatku Zapada da ponovno otkriju kolektivni osjećaj svrhe.

Oči trojice staraca uguranih u kombi u Posad Pohrovki u prvim danima rata, koji su očajnički željeli pobjeći od granatiranja koje je uništilo njihov svijet, još proganjaju autora teksta. Čak ih ni nacisti nisu tako tukli, rekli su starci jecajući. Nisu pomislili da će živjeti dovoljno dugo da vide gore od 40-ih godina prošlog stoljeća.

Ratovi mogu intenzivirati preispitivanje ponašanja obiju strana do točke u kojoj se svaka može optužiti za određeni stupanj nedjela. Dakle, važno je zastati i razmotriti ružnoću načina na koji je Rusija vodila ovaj rat.

Moskva ne želi čak ni priznati da je u ratu, ali vojnici se vraćaju u ljesovima

Prvo, Moskva čak neće priznati da je u ratu - što je znak izmišljenog krajolika u kojem se želi boriti. Drugo, Moskva je tako brzo potrošila svoju profesionalnu vojsku da sad tjera studente na front i pribjegava slanju valova ruskih zatvorenika na ukrajinske rovove. Neki se vraćaju u ljesovima, a ranjeni se vraćaju u borbu.

Treće, upečatljiv je nedostatak sofisticiranosti ili čak osnovne samosvijesti. Čini se da rusko vrhovno zapovjedništvo ne želi ni priznati koliko je stanje loše. U pozadini, prijetnja nuklearnom silom tako se nevješto demonstrirala - busanjem u prsa iz slabog Kremlja koji gubi najkonvencionalnije borbe - da se čini kako je imala gotovo suprotan učinak potaknuvši Zapad na usklađenu akciju prema nuklearnoj ucjeni.

Odgovor Ukrajine dodatno je potaknuo jedinstvo Zapada. Domišljatost je pojačala obranu Ukrajinaca. Borac teritorijalne obrane, poznat kao Graf, mogao je u Kramatorsku satima govoriti o složenosti sinkronizacije bespilotnih letjelica i topništva, zatim se prebaciti na ulogu zapadnih dobrovoljaca i završiti žustrom kritikom utjecaja alkoholizma i korupcije na ruski nuklearni program.

Ukrajina šalje svoje najbolje i najpametnije ljude u borbu i prilagođava se ratovanju brže nego što je zamislivo, dok Rusija tjera osuđenike da trče ravno pod kišu metaka kijevskih mitraljeza.

Strah od Moskve počeo je jenjavati

U prošlih godinu dana strah od Moskve počeo je jenjavati. Hladnoratovski neprijatelj koji bi mogao spaliti naš svijet - čije su bojeve glave bile prijetnja u mnogo animacija i filmova iz djetinjstva u 80-ima - nije se oporavio i izgubio je unutarnju sljepoću i ignoranciju koji su doveli do raspada Sovjetskog Saveza. Njegova elita dva puta je ponižena, prvi put 90-ih godina i sada.

Poginuli ruski vojnici kojima je Walsh svjedočio, razbacani uz rub ceste, dok je Ukrajina prošlog ljeta napredovala u Hersonu, bili su loše opremljeni, s prostirkama za spavanje i radničkim rukavicama te samo zahrđalim oklopom na leđima.

Ima nešto tragično u tome koliko brzo je Rusija pala. Možda zasluženo, ali prisjetite se onoga što su prve Putinove godine sadržavale - unatoč masakrima u Čečeniji i sporom suzbijanju neslaganja - jezgru ekonomskih reformi i napretka za obične Ruse. Putin je stvarao srednju klasu koja će na kraju dovesti do njegova pada.

Europa je prije godinu dana išla u sasvim drugom smjeru

Sada je sve to nestalo, a sve malobrojnije stanovništvo godinama će ostati na rubovima Europe. Bez obzira na to zahtijeva li Rusija oštru kaznu ili ne, učinak njezine propasti bit će još jedan problem s kojim se Europa mora suočiti izbliza.

Ono što najviše iznenađuje u izboru koji je Moskva nametnula Zapadu - da traži svoj strateški poraz u Ukrajini, a ne ograničeno popuštanje - jest da je Europa prije godinu dana išla u drugom smjeru.

Proračuni za obranu rasli su u znak priznanja ruske prijetnje, ali velika je nada bila da će Putin biti dobroćudni, mrzovoljni susjed koji se svađa oko granične ograde, a ne divlji pljačkaš odlučan obnoviti carstvo koje je toliko zastarjelo u konceptu da čak ni on nije dovoljno star da ga je mogao sagledati u cijelosti.

Zapad je uključen u čin pune podrške Ukrajini koji bi većina zapadnih dužnosnika prije godinu dana smatrala previše provokativnim. Slanje tenkova, razmišljanje o avionima F-16, obuka vojnika... Teško je tvrditi da ovo već nije i NATO-ov rat koji se vodi posredno.

Žrtva Ukrajine se nikad nije trebala dogoditi

Je li to loše? Loše je za Ukrajinu, čija se žrtva nikada nije trebala dogoditi. Toliki gubici ostaju skriveni. Sjećam se da sam bio unutra i drhtao ispred administrativne zgrade u Mikolajivu na početku rata. Sad jedino mogu misliti koliko ih je moralo biti u njemu kad ga je projektil rastrgao na dva dijela u ožujku, piše Walsh za CNN.

Ali ovo je ograničeniji scenarij za poraz Rusije nego što su NATO planeri rata mogli zamisliti. Velika sila nikada nije trebala tako eksplicitno posustati ili tako nevješto potaknuti jedinstvo među neprijateljima, na čijem se razjedinjavanju toliko trudila.

Obrazac pogrešne procjene i pogrešnog koraka Moskve nije posve utješan. Korištenje svog nuklearnog arsenala i dalje ostavlja poput džokera. Znamo posljedice uporabe nuklearnog oružja za žrtve i obične Ruse. Ali to do sada nije zaustavilo Putina.

Trenutak jasnoće koji se ne može izbrisati

Mogućnost da ruske najopasnije igračke također ne uspiju u svojoj najdestruktivnijoj uporabi - da nuklearno dugme ne funkcionira kad se pritisne - možda je ono što Putina sputava ili je to ipak ista crta samoodržanja koja je vodila svaki njegov korak.

Možda su urođena sebičnost i kratkovidnost ruskog sustava ono što smanjuje ovu prijetnju i omogućuje tako konkretan odgovor Zapada. U godini koja je pred nama vjerojatno će rasti nekonvencionalna prijetnja Rusije i polagano zamaranje zapadne potpore jer se približavaju izbori, a proračuni su opterećeni.

Međutim, važnija pobjeda već je postignuta u godinu dana - prevladalo je jedinstvo svrhe i suštine potpore, dok je Moskva nastojala tražiti sebičnost i podjele. Taj trenutak jasnoće ne može se izbrisati, ma koliko dugo trajao.