SLUŽENJE vojske, znat će svatko tko je bio u njoj, upoznavanje je i s kategorijama ljudi koje inače ne biste sreli u životu jer živite u različitim krugovima. Posebno je to vrijedilo za one koji su služili u bivšoj državi jer bi upoznali cijeli paket sasvim drugačijih osoba i sudbina.

Jedan od najboljih ljudi koje sam tamo upoznao, radišan, poštenjačina, bio je rodom iz sjeverne Makedonije, a po nacionalnosti Rom. Završio je srednju "mašinsku", danas bi rekli strukovnu školu za mehaničara, došao odslužiti vojsku i pridružiti se roditeljima koji rade u Njemačkoj. Ono što me oduševilo bilo je to da je, s 19 godina, zbog područja iz kojeg je dolazio, govorio nekoliko jezika: makedonski, srpski, albanski, turski, romski, engleski (iz škole) te njemački. Nisam ga poslije vidio, nadam se da se na vrijeme izvukao i da danas već ima automehaničarsku radionicu. No zamislimo, kako bi bilo takvom čovjeku da ovdje traži posao? Znamo da malo Roma završi školu, no i kada završi, kolike su predrasude? Koliko će poslodavaca reći: "To je Cigan, neću ga zaposliti!".

Priča o Romima u Hrvatskoj ima, kao i sve priče, dvije strane. Hrvati imaju pravo biti ogorčeni kada se romske obitelji po Zagrebu rešetaju kalašnjikovima, ili kada se po Fejsu vrte fotke s područja gdje je više pripadnika romske manjine, pa se dan nakon podjele socijalne pomoći čudnom slučajnošću napune kladionice.

Rafali na ulicama Zagreba

U normalnom svijetu duge cijevi na ulicama i obračuni automatskim oružjem zvone na uzbunu, kako policiji tako i tajnim službama. Posjedovanje napadačkog, automatskog oružja u neovlaštenih osoba je crta koja se ne smije prijeći. U nas, nažalost, jedna od posljedica rata je to da je takvo oružje dostupno na crnom tržištu svima, a ako ne u Hrvatskoj, onda u susjednoj Bosni i Hercegovini.

Građani imaju pravo biti ogorčeni na činjenicu da se dvije romske obitelji obračunavaju automatskim oružjem usred Zagreba i imaju pravo prosvjedovati zbog toga. No ne smijemo pritom zaboraviti kako je i hrpa Hrvata zadnjih godina sudjelovala u oružanim obračunima i da se često može čuti kako je zaplijenjeno automatsko oružje. Tražiti da policija, DORH i sudovi tu strogo rade svoj posao, da se počinitelji primjereno kazne i da pritom budu i primjer za ostale je jedno – ali tražiti da se romske obitelji isele je nešto sasvim drugo. To je rasizam.

U situaciji kada meci pucaju oko škole teško je tražiti hladne glave, ali upravo zato treba reći: postoji granica između pravde i linča. U ovoj državi se treba kažnjavati zato što je počinjeno kazneno djelo i treba kažnjavati jednako, bez obzira na to je li to učinio Hrvat, Rom ili Srbin. Ali nitko ne smije trpjeti samo zato što je pripadnik neke nacionalne zajednice.

Specifična etnička zajednica

Romi spadaju u narode koji nemaju svoje države, prije skoro 1000 godina napustili su Indiju (nekoliko je teorija zašto su to učinili) i krenuli put Zapada, a u naše krajeve su došli u 14. stoljeću, dok su do 16. stoljeća naselili kao manjinska etnička grupa cijelu Europu, kasnije i SAD. Narod su bez svoje matične države i političke organizacije i zato su međusobno vrlo integrirani.

Razlike i nepovjerenja s većinskim narodima prisutni su stoljećima. U mnogim narodima djecu se od malena uči ksenofobiji prema Romima, tipa: "Ako ne budeš dobar, odnijet ćete Cigani!". S druge strane predrasude otežavaju Romima integraciju u većinske zajednice, u dobivanju posla i onog što bismo nazvali prosječan građanski život.

U bivšim istočnim zemljama često su radili nekvalificirane poslove koji su u doba planske ekonomije bili čak i relativno pristojno plaćeni, no zadnjih 20-ak godina njihov položaj se ponegdje i pogoršao jer zanimanja za koje je dosta nedovršena ili samo osnovna škola je sve manje. Mnogi ostaju na teret socijalnog sustava (posebno radi velikog broja djece), što dodatno povećava animozitete većinskog stanovništva iz čijih se plaća financira socijalni sustav. Mnogi Romi žive u naseljima s vrlo lošim uvjetima, no to još više otežava položaj onima koji iz takvih naselja žele izići. Problem je složen i problema treba biti svjestan.

Integracija, ali i poštivanje propisa

Cijelu priču treba početi od osnovne ustavne odredbe: "Svi su pred zakonom jednaki". Je li grupa Roma uhvaćena u puškaranju u kojem je mogao netko nevin nastradati? Je. Trebaju biti odgovarajuće kažnjeni, kao i drugi. Jednako kao i kod bilo kojeg drugog kaznenog djela.

Ima li Roma koji prose, i to ne iz nevolje, nego u sklopu dobro organiziranih biznisa? Ima. Ali ima i Hrvata. Posebno u Zagrebu, u centru ili na semaforima, prošnja je organizirani kriminal i potrebno se prema tome odnositi upravo kao prema kriminalu. Toleriranje prošnje po glavnom gradu znači toleriranje tko zna čega sve što ide uz to i nema nikakve veze sa socijalom. Tko je vjeruje, neka pokuša prositi, brzo će naići na "imatelja koncesije" za taj kvart. U pitanju je biznis u kojem se vrte iznosi koje ne možete ni zamisliti.

Ima li Roma koji zloupotrebljavaju socijalnu pomoć? Ima, sigurno. Ali ima i Hrvata. Koliko vas koji ovo čitate znate za nekoga koji primi socijalnu pomoć i strusi je na alkohol, pa poslije žica za kruh, a po nacionalnosti je Hrvat. Ako je to problem, idemo kao Amerikanci socijalnu pomoć isplaćivati u bonovima za koje se mogu platiti računi i hrana, ali ne alkohol, cigarete ili kladionica. I idemo uvesti da radno sposobni primatelji socijalne pomoći moraju odraditi mjesečno 30-40 sati za svoju lokalnu samoupravu, pa da vidimo kome novac stvarno treba, ali idemo to uvesti i za Rome i za Hrvate i za Srbe i ostale.

Romi ne šalju djecu u školu? Imali smo ovaj problem i s Hrvatima prije stotinjak godina pa se riješio tako da su žandari s puškama išli po selima. Danas imamo socijalne službe pa neka rade svoj posao. Tko ne šalje djecu na obvezno školovanje, postoje sankcije. Kakve? Pa potpuno jednake kao da Hrvat ne želi poslati djecu u školu. Čuje se neslužbeno da neke socijalne službe ne vole ići u romska naselja, da im nije ugodno. Vjerojatno nije, ali za to ste plaćeni, kome se ne da, ne mora raditi svoj posao. Sankcija za romsku obitelj koja ne šalje djecu u obveznu školu mora biti jednako brza i učinkovita kao i za hrvatsku obitelj, nitko se tu ne smije izvlačiti posebnostima.

Ako generalizirate – generalizirat će i vas

Romi su naši sugrađani i ako netko radi nešto loše, izjednačavati to s cijelom grupom jednako je kao govoriti: "Svi su Hrvati krivi za zločine ustaša", "Svi su Srbi četnici!", "Svi su Hercegovci lopovi!", "Svi su Dalmatinci lijeni!", "Svi su Zagorci ispičuture!". Kada se generalizira, vrlo lako ćete se i sami naći u nekoj manjinskoj skupini i biti označeni kao manje vrijedni.

Postoje li problemi s romskom populacijom u Hrvatskoj? Postoje, očigledno da postoje. Mogu li se rješavati? Mogu. Počnimo od toga da za svoje postupke svatko jednako odgovara pred državnom i zakonom, bio Hrvat, Rom ili Srbin. Pa onda dalje radimo na suzbijanju predrasuda. Jer ne zaboravimo, nije lako biti Rom.

Na kraju, koliko god to neki naglašavali, nacionalna pripadnost - Hrvat, Srbin, Rom, Slovenac, Bošnjak - najmanje govori o tome kakav je netko čovjek. Treba početi od toga da su svi jednaki pred zakonom. Primjena te odredbe rješava puno problema.