Foto: Ranko Šuvar, Dragan Matić (Cropix)

KAO PRAVI teatrolog Ivo Sanader odabrao je perfektnu scenu s koje bi predsjedniku države poručio da začepi usta. Pravu mafijašku. Na starinskom groblju, pored grobnice onoga koji je udario temelje ovakvoj državi, okružen svojim pajdašima. A onda ravno u crkvu, na oprost grijeha. Baš kao u Kumu.

Pitate se kakva je to država u kojoj predsjednik bivšem premijeru prijeti Uskokom, a ovaj mu uzvraća da bi mu bilo boje da šuti jer bi Uskok mogao "uskočiti među njega i njegove"? Evo baš ovakva. Ona u kojoj se dvojica političara koja su do jučer zajednički (pa i složno) vodili državu prepucavaju poput dva mafijaška bossa. Ali ne prijete strojnicama ili auto bombama, nego pravosudnim tijelima. Kako i priliči.

Nije smiješno, nego stravično

I ako je već proteklih godina njihova svađa bila medijska poslastica, ovo je već ozbiljan znak da Hrvatskom vladaju ljudi koji čuvaju prljavštine jedan o drugome. A to više nije smiješno, već stravično.

Stravično je kad Mesić poručuje da nešto zna o Sanaderu i aferama, ali neće reći. Još je stravičnije kad mu Sanader vraća da bi mu bolje bilo da šuti, jer bi Uskok mogao "uskočiti među njega i njegove". A najstravičnije da se taj isti šef države, kojeg je bivši premijer povezao s onima koji bi se trebali bojati Uskoka, na kraju lakonski odgovara: "Stvarno ne vidim zašto se Sanader ljuti". Fali samo ritualni poljubac. Poljubac smrti.

Omerta vrijedi i dalje

Usred hrpe kriminala koji izbija na površinu, usred afera teških milijarde kuna, na ruševinama opljačkane države i devastiranog društva, predsjednik i premijer šamaraju se prijetnjama iza kojih se kriju aluzije da znaju puno više od onoga što su spremni otkriti. Omerta je vrijedila punih šest godina. Sanader sada poručuje Mesiću da bi mu bilo bolje da vrijedi i dalje.

Da se razumijemo, bilo je proteklih godina mnogo indicija da živimo u mafijaškoj državi. I nakon što je Ivo Sanader brže-bolje optužio mafiju zbog toga što je beskućnik ubio odvjetničku vježbenicu. I nakon što je mafijaško ubojstvo Ive Pukanića nazvao "terorizmom kao u Beirutu". I nakon što je Mesić prijateljevao s Hrvojem Petračem, a Petrač upućivao prijetnje "Smranaderu". I nakon što je državni vrh u dogovoru s Petračem zatvarao generala Vladimira Zagorca. I nakon što je politolog Darko Petričić izazvao skandal i smjene govoreći na HTV-u o mafijaškim klanovima Mesića i Sanadera. Kao i još u stotinama drugih slučajeva.

Mafija je najveća vladina organizacija

Ali još nikad do sada nismo svjedočili ovakvom izravnom sukobu dvojice "bossova". Nikada do sada nije Mesić izravno povezao Sanadera s državnim kriminalom, niti mu je Sanader odbrusio da mu je bolje da šuti jer bi se i njega moglo uvaliti u sve to. Ovo je sasvim dovoljno da pomislimo kako je u Hrvatskoj mafija zapravo najveća vladina organizacija.

U ovoj Hrvatskoj nema nesposobnih - za krađu

Pomalo smiješno u tom kontekstu izgleda saborsko navlačenje Božidara Kalmete. Ili likovanje nad ostavkom Damira Polančeca, još jednog koji šefu države poručuje da začepi usta. Tragikomično je i mudrovanje o nekakvoj političkoj odgovornosti, o neodgovornosti, o nesavjesnom poslovanju, o kontroliranju poslova pojedinom ministarstvu, o poštivanju europskih standarda i smjernica, a najbolje je ono o - nesposobnosti. Toga u ovoj vlasti nema. Barem što se pelješenja tiče.

Rat klanova

Ovo izgleda kao pravi rat klanova. I to ne onih s Knežije ili Dubrave. Onih ćelavaca u bijesnim autima koji se međusobno istrebljuju "strojnicama hrvatske izrade". Nije čak ni rat klanova koje vode biznismeni u odijelima, s mobitelima umjesto strojnice. Ovo je pravi rat predsjednika države i bivšeg premijera. Ali ne oko dobrobiti Hrvatske, nego oko umiješanosti u kriminal. A sve to pod parolom: "Ti šuti da ja ne bih progovorio". Ako to nije užas, ne znamo što jest.

I tako, umjesto da predsjednik i (bivši) premijer vode rat protiv organiziranog kriminala, oni se prepucavaju o "svojima i njegovima". A predsjednik Sabora i predsjednica Vlade prave se ludi. I vuku ih za rukav upozoravajući da šute jer su se zaigrali. Neke stvari ipak trebaju ostati u obitelji. Ili možda točnije, familiji.  

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje