Ratni zločinac Kordić diplomirao teologiju
RATNI zločinac Dario Kordić postao je magistar teologije.
Objavila je to Udruga Hrvatska zvona iz Hercegovine uz fotografiju na kojoj Kordić pozira s diplomskim radom ispred zgrade Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu.
"Čestitamo našem Dariju koji je danas obranio svoj diplomski rad i postao magistar teologije!" objavila je hercegovačka nevladina organizacija koja je na prošle parlamentarne izbore u BiH izašla u suradnji s Hrvatskom republikanskom strankom.
Da ratni zločinac studira teologiju u Zagrebu, doznalo se početkom 2019. godine. Sa suprugom Venerom pojavljivao se na Hodu za život, a kada ga je Index 2019. pitao od čega živi, odgovorio je: "Bog i moja obitelj znaju od čega ja živim." Dodao je još da nas blagoslivlja.
Kordić bi sada mogao blagoslivljati i učenike po školama s obzirom na to da je osuđeni ratni zločinac sada stekao preduvjete da bude vjeroučitelj.
Podsjetimo tko to sada nosi titulu diplomiranog teologa. Kordić je rođen u Sarajevu 1960. godine u vrlo katolički nastrojenoj obitelji, a odrastao u srednjoj Bosni, konkretno u gradiću Busovači, no u Sarajevo se vratio na studij novinarstva koji je uspješno završio. Njegovi kolege s Fakulteta političkih nauka su kasnije medijima ispričali da se nikada nije uspio uklopiti u sarajevsku raju te da je patio od provincijskih kompleksa. Kordić se nakon fakulteta vratio u Busovaču, u kojoj se zaposlio u lokalnoj firmi Vatrostalna.
Uspon u HDZ-u BiH i sastančenje s Tuđmanom
Kao i mnogi, Kordić je svoju šansu da postane važan vidio početkom 1990-ih i s padom komunizma te se učlanio u HDZ BiH i ubrzo postao tajnik, pa i predsjednik ogranka stranke u Busovači. Nakon početka rata u BiH, Kordić nastavlja svoj politički uspon te 1993. postaje predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, kojoj je kasnije presuđeno kao udruženom zločinačkom pothvatu, a 1994. i predsjednik HDZ-a BiH. Kordić je još od 1991. sanjao o razbijanju Bosne i Hercegovine te priključenju njenih dijelova Hrvatskoj, čime je bio na liniji politike hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
Tako je na sastanku s Tuđmanom u Zagrebu u prosincu 1991. izjavio da je "hrvatski narod iz travničke regije spreman da se pripoji hrvatskoj državi po svaku cijenu" i da bi se "bilo koja druga opcija smatrala izdajom, osim jasne demarkacije hrvatskog tla na teritoriji Herceg-Bosne". Na nacionalističkom mitingu u Busovači u siječnju 1992. je pak u govoru pred raspaljenom masom rekao da je "hrvatski narod Busovače dio ujedinjenog hrvatskog naroda" i da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je kasnije prerasla u udruženi zločinački pothvat, "hrvatsko tlo i da će to tako i biti".
Kordićeve izjave o "hrvatskom tlu" nisu ništa drugo doli izraz nacističke ideologije krvi i tla, samo prebačene u kontekst hrvatskog nacionalizma.
Odgovoran za pokolj u Ahmićima
Kada je početkom 1993. započeo rat HVO-a i Armije BiH, Kordić je kao ključni političar Hrvata srednje Bosne sudjelovao u nizu odluka koje su rezultirale svirepim ratnim zločinima nad Bošnjacima, od čega je najpoznatiji pokolj civila u selu Ahmiću, u kojemu je specijalna jedinica HVO-a poubijala 116 ljudi, među njima i tromjesečnu bebu.
Vojne snage kojima je Kordić bio politički lider su u Lašvanskoj dolini počinile niz ratnih zločina te je 1995. u Haagu optužen zbog teškog kršenja međunarodnog prava, odnosno zločina počinjenih nad bošnjačkim stanovništvom u gradovima, selima i zaseocima Lašvanske doline.
Tuđman ga 1997. izručio Haagu
Tuđman isprva nije htio izručiti Kordića Haagu, što je samo jedan u nizu primjera politike zaštite optuženih za ratne zločine koju su provodili Tuđman i njegov ministar obrane Gojko Šušak, ali je u listopadu 1997. ipak popustio međunarodnim pritiscima te Kordića i još devet bosanskohercegovačkih Hrvata poslao u Haag. Kordić se prije polijetanja aviona iz Splita okupljenim novinarima obratio pun pravedničke patnje i nacionalnog ponosa: "Skupina Hrvata iz središnje Bosne jutros dragovoljno odlazi u Haag. Čiste savjesti pred Bogom i hrvatskim narodom, dokazati svoju nedužnost u interesu cjelokupnog hrvatskog naroda i države, koja je izložena pritiscima međunarodne zajednice. Mi smo kao građani Federacije Bosne i Hercegovine i hrvatski državljani došli u Republiku Hrvatsku i dragovoljno se predali hrvatskim vlastima, imajući povjerenja da će predsjednik Tuđman i hrvatska vlada biti jamstvo pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Izdržat ćemo sve ovo, kao što smo sve do sada i vratiti se uzdignute glave!"
Kordić je na kraju suđenja proglašen krivim za kršenje zakona ratovanja, teška kršenja Ženevske konvencije i zločine protiv čovječnosti te osuđen na 25 godina zatvora, a presuda je većim dijelom potvrđena i nakon njegove žalbe. Nikad nije priznao krivicu ili izrazio kajanje zbog smrti koju je svojim političkim djelovanjem posijao.
Fanatični hrvatski nacionalist
U drugostupanjskoj presudi se, između ostaloga, navodi kako Žalbeno vijeće smatra da se na osnovu dokaza o Kordićevim "političkim aktivnostima i sklonostima, njegovim snažnim nacionalističkim i etničkim stavom i njegovom željom da se uspostavi suverena hrvatska država unutar teritorije Bosne i Hercegovine, pod svaku cijenu" vidi da je on "posjedovao konkretnu diskriminacijsku namjeru koja je potrebna za krivično djelo progona". U prijevodu, Kordić je bio tolika Hrvatina da mu nije bio problem poubijati i etnički očistiti svoje dojučerašnje susjede nehrvatske nacionalnosti kako bi ostvario svoje zločinačke političke ideje.
Hrvatska je do dolaska vlade Ivice Račana na vlast plaćala Kordiću obranu i financijski uzdržavala njegovu obitelj, no to je početkom 2000-ih konačno ukinuto. Kordićeva obitelj se onda u medijima žalila da ih je Hrvatska izdala.
Evo kako je izgledao masakr u Ahmićima koji su proveli Kordićevi bojovnici
Masakr u Ahmićima jedan je od najstrašnijih zločina počinjenih u BiH te predstavlja ključnu ostavštinu Kordića kao političara. Jedan od preživjelih Abdulah Ahmić ovako je opisao što se njegovoj obitelji dogodilo u tom srednjobosanskom selu 16. travnja 1993. godine: "Počele su strahovite detonacije. Izvršili su snažan artiljerijski napad, a onda su krenuli prema selu iz tri pravca. Jedini pravac kuda smo računali da se možemo povući također nam je bio oduzet jer su tamo već kuće gorjele.
Nastala je konfuzija i u našoj kući, nismo znali šta ćemo. Potrajalo je tako 3, 4 minute. Možda smo za to vrijeme mogli pobjeći. Ali, opet, ko zna, bila ih je puna šuma i vjerojatno bi nas i prilikom bijega pobili. Zbog mog brata Murisa, naša kuća je bila na posebnom promatranju. Dozivam brata, koji je bio u podrumu, i pitam ga šta da radimo. Kaže mi da sačekam dok izađe i razgleda. Onda je zaključio da ne možemo nigdje, da je kuća opkoljena. Vidim, kuća Fahrudina Ahmića gori. Čujem glas, pretpostavljam komšije: ‘Brže, brže, ostavite tu kuću, nema tu ništa, hajde na ovu kuću da je odradimo!’ Znao sam šta nam se sprema. Bojao sam se najviše da nas žive ne zapale u kući. Rekao sam svojima da iskačemo kroz prozor, da je bolje da nas mecima sasijeku, nego da nas žive pale. Nisu smjeli. I otac i mati su mi bili stariji ljudi. U tom iščekivanju prošlo je 5, 6 minuta. Čuo sam detonaciju, vjerojatno bombu ispod kuće, gdje mi je brat bio, zatim ispaljenje nekoliko metaka. Pretpostavio sam da su mi brata ubili."
Kordićevi bojovnici ostatak obitelji izveli pred kuću i pucali
Ostatak obitelji su onda dva Kordićeva bojovnika izveli pred njihovu kuću. "Nakon što je pretražio kuću, izašao je i naredio ovom sitnijem što nas je čuvao da postupi po naređenju. On mu odgovara da neće. Još jednom mu je rekao da neće. Kad mu je i treći put odgovorio da on to ne može učiniti, ovaj krupni je viknuo: ‘Dobro, ja ću naređenje izvršiti, ali upamtit ćeš za ovo!’ Naredio je ocu i meni da krenemo iza kuće. S donje strane kuće moj brat Muris ležao je mrtav, okrenut licem prema zemlji. Bio je u patikama i plavoj jakni, spremljen za posao. Radio je kao inžinjer u Vitezu. Završio je Rudarski fakultet u Tuzli s čistom desetkom. Kada ga je otac vidio ubijenog, zaplakao je, izgubio se. Ja sam bio izuzetno priseban. Od momenta kada je počelo granatiranje, pošto sam vjernik, na brzinu sam abdestio, klanjao dva rekjata i rekao svojima da to isto urade. Sve vrijeme od tada učio sam šta sam znao. Najprije je vojnik", sjeća se Ahmić, "mom ocu rekao: ‘Iskorači jedan korak!’
Otac već više nije vladao sobom i nije mogao iskoračiti. Primakao mu je pušku na metar i ispalio metak u sljepoočnicu. Vidio sam kako je krvav metak izletio iz glave. Trenutno je bio mrtav. Onda je meni rekao: ‘Iskorači jedan korak!’ Gledao sam ga pravo u oči. Upravo sam učio suru iz Kur’ana. Nevjerojatno sam bio priseban, imao neku snagu. Iskoračio sam korak i u momentu kada je ispalio metak, s udaljenosti od jednog metra, zabacio sam glavu. Metak me nije pogodio u sljepoočnicu, nego nešto niže, i proletio kroz glavu. Osjetio sam toplotu i vidio da krv šprica zemlju. Ostao sam na nogama, ne osjećajući nikakvu tegobu. Vidim – lakše sam ranjen. Po ispaljenju metka vojnik se okrenuo i otišao uz dvorište, iza kuće. Shvatio sam da moram odglumiti pad, što je dobro bilo jer se ovaj vojnik brzo vratio nešto sumnjajući, ali kad je vidio da ležim, opet je otišao", ispričao je kasnije medijima Abdulah Ahmić, koji je pukom srećom preživio taj pokolj.