JUČER je Mihajlo Podoljak, glavni savjetnik ukrajinskog predsjednika Zelenskog, u intervjuu talijanskoj La Stampi potvrdio da će velika proljetna ukrajinska ofenziva krenuti za oko dva mjeseca, nakon što ukrajinski vojnici svladaju korištenje novih oružja dobivenih od Zapada (prije svega tenkova i borbenih vozila pješaštva) te se ruske snage potpuno iscrpe u bezuspješnim napadima.

Podoljak je još jednom potvrdio da se ukrajinska vojska neće povući iz Bahmuta, ali da cilj nije obrana grada, nego maksimalno iscrpljivanje ruske vojske i paravojnih snaga. Po njegovoj procjeni, Rusi su u bitki za Bahmut do sada izgubili 40 tisuća vojnika, poginulih i teško ranjenih.

Ukrajinci nemaju baš nikakvu potrebu žuriti jer je velika ruska ofenziva za osvajanje ostatka Donbasa i privođenje Ukrajinaca za pregovarački stol na kojem će pristati na sve ruske ucjene neslavno propala.

Osim ako general armije Sergej Šojgu (ruski ministar obrane) i general armije Valerij Gerasimov (načelnik glavnog stožera i glavnokomandujući svih ruskih snaga u Ukrajini) nemaju negdje skriveno još 300 tisuća uvježbanih i za borbu ornih Rusa. A nemaju, jer bi ih inače već odavno uposlili.

Ukrajinci ne moraju žuriti

A to znači da glavni zapovjednik ukrajinskih oružanih snaga general Valerij Zalužni više ne mora žuriti. Odgađanje najavljene ofenzive s početka na kraj proljeća, ili čak početak ljeta, donijelo bi Ukrajincima mnoge prednosti. Povećanjem temperatura vojnicima će biti znatno lakše boraviti na otvorenom, a prestankom kiša blatnjava polja postat će znatno lakše prohodna.

S obzirom na to da Putin oklijeva s novim masovnim mobilizacijama, ovi isti ruski vojnici koji sad krvare u ruskoj ofenzivi za koji će mjesec morati otrpjeti ukrajinsku, znajući da nema nikakve šanse da će im doći smjena te da kući mogu ili na nosilima ili u lijesu.  

Sada je jasno da su mobilizacijom 300 tisuća pričuvnika ruski generali donekle popunili gubitke, uz istovremeno drastično smanjenje borbenih sposobnosti postrojbi.

A ti se mobilizirani doslovno svakodnevno žale da su im, kao, obećali da će služiti u teritorijalnoj obrani, a onda su na prevaru dovedeni u Ukrajinu, gdje su završili u prvim redovima ruskih juriša na ukrajinske položaje. Žale se i da im svega nedostaje i da su im zapovjednici nesposobni. Pa i na to da više formalno nisu dio ruske vojske, već paravojnih postrojbi iz "Narodne Republike Donjeck" i "Narodne Republike Lugansk".

Pobune među elitnim postrojbama

Međutim, sada su se pojavile i prve vijesti o pobunama među elitnim profesionalnim postrojbama. Doduše, vijesti o tome stižu iz ukrajinskih izvora, pa to treba uzeti u obzir.

Tako ukrajinski izvori navode da su se časnici, dočasnici i vojnici 155. brigade mornaričkog pješaštva pobunili protiv ponovnog slanja u borbu, nakon što je ta brigada skoro uništena u nedavnim ruskim pokušajima osvajanja Vuledara. Okidač za pobunu bila je odluka da se spoje ostaci 155. i 40. brigade mornaričkog pješaštva.

Nije trebalo dugo da pripadnici 155. brigade shvate da takvo spajanje znači samo jedno - ponovno slanje u juriše prema Vuledaru, gdje je 155. brigada već izgubila pola ljudstva i tehnike pokušavajući prodrijeti preko oranica koje okružuju taj rudarski gradić.

Ruska katastrofa kod Vuledara

Ta ista 155. brigada skoro je uništena početkom ožujka 2022. kad je više od 600 njenih pripadnika poginulo, a nekoliko ih je puta više ranjeno. U studenom 2022. brigada je za četiri dana intenzivnih borbi izgubila 300 pripadnika i tada je prvi put bila na rubu pobune. Napisali su otvoreno pismo Putinu tražeći da se provede neovisna istraga tko je kriv za tolike gubitke.

U bitki za Vuledar, po ukrajinskim procjenama, 155. brigada ima više od tisuću poginulih i teško ranjenih (dnevni gubici bili su između 150 i 300). Stoga ne čudi da je brigada do sada sedam puta popunjavana novim ljudstvom. Ukrajinski izvori tvrde da je od profesionalaca koji su krenuli u borbe u veljači prošle godine preostalo samo deset posto te sada sastav čine pretežno mobilizirani pričuvnici.

Zbog toga ne čudi da je došlo do pobune i odbijanja zapovjedi. Kako bi obuzdali pobunu i spriječili širenje, u to su područje Rusi poslali jake snage Rosgvadrije, paramilitarnih snaga čija je primarna svrha suzbijanje nemira i demonstracija s ciljem održavanja Putina na vlasti. Na okupiranim dijelovima Ukrajine Rosgvadrija očito služi i kao vojna policija.

Krajnja posljedica pobune povlačenje je 155. brigade s bojišta, hapšenje zapovjednika i najviših časnika koji su odvedeni u Rostov na Donu, te zamjena sa 136. motoriziranom pješačkom brigadom.

Pobuna protiv Wagnera

No tu pobunama nije kraj. Skoro istovremeno s odlukom da će 136. brigada zamijeniti 155., na internet su dospjele snimke pripadnika 136. brigade koji se žale na nedostatak streljiva, borbenih vozila i suvislih zapovijedi.

Tvrde da je njihovo streljivo dano privatnoj vojsci Wagner koja, po njihovim tvrdnjama, tjednu količinu topničkih i minobacačkih granata potroši za jedan dan. S obzirom na intenzitet borbi u Bahmutu i oko njega, to je vjerojatno točno.

Na kraju poruka pripadnici 136. brigade otvoreno kažu da neće dozvoliti da im se dogodi sudbina 155. brigade. Dvadesetak pripadnika već je potpisalo izjavu da neće u borbu, nego će radije u zatvor. Po svemu sudeći, Rosgvadrija i dalje ima pune ruke posla.

Ukrajinci rat ne mogu dobiti jednom ofenzivom, ali mogu Rusiji ponoviti 1917. godinu

Ništa bolje stanje s borbenim moralom nije ni u ostatku ruskih snaga u Ukrajini. U početku agresije profesionalci i dragovoljci još su vjerovali da ratuju za spas Ukrajine, ili barem ruskih dijelova Ukrajine. Sve većem broju mobiliziranih pričuvnika ideja žrtvovanja za ostvarenje Putinovog sna vraćanja ruskog carstva ne da nije bliska, ona im je i odbojna.

Ukrajinci jednom ofenzivom ne mogu dobiti rat, ali bi dobro isplaniranim ofenzivnim operacijama mogli ruskim snagama nanijeti dostatno velike gubitke da potaknu masovne pobune. I mogu se nadati da će ruska vojska pobijediti sama sebe. Kao što se to već jednom dogodilo 1917. godine.