Autor je neovisni vojni analitičar i autor nekoliko stručnih knjiga iz domene naoružanja i vojne opreme

DAN neovisnosti Ukrajine (24. kolovoza) prošao je puno mirnije nego što se najavljivalo. A najavljivali su se masovni napadi na civilne ciljeve i infrastrukturu, naročito na središte Kijeva. Kako masovnih napada nije bilo, relativno miran dan iskoristio je britanski premijer na odlasku Boris Johnson (nasljednik ili nasljednica znat će se najkasnije 5. rujna) da dođe u oproštajni posjet predsjedniku Zelenskom. Čak su prošetali središtem Kijeva i razgledali najnoviju postavu izložbe na otvorenom "Uništena tehnika ruskog okupatora".

Nije da u Kremlju nisu namjeravali "obilježiti" ukrajinski praznik masovnim raketnim i artiljerijskim udarima, ali netko s malo pameti ipak je zaključio da bi to dovelo Ukrajinu na naslovnice i udarne minute svih iole važnijih medija. I tamo je zadržalo danima. Istovremeno, uz ogromnu potrošnju svih mogućih projektila (krstarećih, balističkih itd.) borbeni učinak masovnih napada na civilne ciljeve bio bi nikakav.

Ukrajinski ministar obrane Oleksij Reznikov nedavno je u intervjuu za CNN na pitanje boji li se da će se međunarodna zajednica početi umarati od rata odgovorio: "Ja to zovem sindromom umora i za mene je to jedna od glavnih prijetnji. Moramo raditi na tome da isključimo tu prijetnju, moramo komunicirati, nemojte biti umorni. Jer to je vrlo, vrlo opasno za nas."

Nova vojna pomoć SAD-a

U skladu sa slavljeničkim trenutkom američki predsjednik Joe Biden službeno je objavio da će SAD Ukrajini u narednim mjesecima dati dodatne tri milijarde dolara vojne pomoći i time premašiti iznos od 13 milijardi. Taj paket pomoći je toliko velika količina novca da prvi put nije bio popraćen listom što će sve ukrajinske oružane snage dobiti.

Nije ni mogao biti jer očigledno se radi o dugoročnoj pomoći koja će stizati u Ukrajinu sve do narednog proljeća. Poruka je to Ukrajincima da će Sjedinjene Države ostati uz njih bez obzira na sve, tj. bez obzira koliko će europskih država ove zime pokleknuti pod kombinacijom hladnoće i nedostatka (ruskog) plina.

Ukrajinske civile posebno je obradovala najava da će Washington uz već tri najavljena isporučiti dodatnih šest PZO raketnih sustava National Advanced Surface-to-Air Missile Systems (NASAMS). Kad se tome pridodaju i tri njemačka protuzračna raketna sustava Iris-T SL, Ukrajinci se ufaju da će im oni osigurati obranu od ruskih krstarećih projektila koji neselektivno i masovno ruše njihove gradove.

Doduše, ruski ministar obrane Sergej Šojgu rekao je 24. kolovoza Šangajskoj organizaciji za suradnju da Rusija namjerno usporava tempo vojne akcije u Ukrajini zbog želje za smanjenjem broja civilnih žrtava. Istovremeno ruski balistički i krstareći projektili te dalekometna artiljerija i dalje napadaju civilne ciljeve. Po tome bi se moglo zaključiti da se Šojgu zapravo brine samo za ukrajinske civile koji su na bojištu, dok su civili u ostatku Ukrajine i dalje legitimna meta.

Ruska vojska je iscrpljena

Prava je istina da se ruska vojska iscrpila do krajnjih granica te da jedva čeka dolazak prvih jesenskih kiša, općenito lošeg vremena i kratkih dana. Jedini im je problem što oštre ukrajinske zime s niskim temperaturama, smrznutim tlom i niskim vodostajima rijeka itekako omogućavaju izvođenje velikih ofenzivnih operacija.

Crvena armija je upravo na ukrajinskom području koje je sada obuhvaćeno borbama tijekom II. svjetskog rata od 24. prosinca 1943. do 17. travnja 1944. izvela ogromnu ofenzivu nazvanu Dnjeparsko-karpatska operacija. A kako je Crvena armija ratovala tada, tako ruska i ukrajinska vojska ratuju danas - masovna upotreba artiljerije nakon čega slijede pokušaji prodora oklopnih snaga podržani pješaštvom. Druga je stvar hoće li se ukrajinska vojska odvažiti pokrenuti veliku ofenzivu.

I za provedbu Putinovog ukaza o povećanju brojnosti oružanih snaga za 140 tisuća, čime bi za tek malo premašili brojku od dva milijuna, ruskoj vojsci treba razdoblje zatišja na ukrajinskom bojištu. Prvo da smanji gubitke za koje ukrajinsko ministarstvo obrane tvrdi da su premašili 46 tisuća. Smanjenje intenziteta borbi i gubitaka trebalo bi smanjiti pritisak profesionalnih vojnika da im se dopusti odlazak iz vojske.

Povrh toga u narednih šest mjeseci (od rujna do veljače) privući minimalno 150 tisuća novih Rusa spremnih postati profesionalnim vojnicima. Za državu koja ima više od 144 milijuna stanovnika čini se lako ostvarivo. Međutim, Rusi javno podržavaju Putina i rat (što ne čudi jer se za javno iskazano protivljenje može završiti u zatvoru), ali nisu spremni za njega izgubiti život.

Ruska agresija na Ukrajinu započela je 20. veljače 2014.

Ukrajinski dan državnosti, zasigurno ne slučajno, poklopio se s prvih šest mjeseci rata. Iako zapravo nije tako. Ruska agresija na Ukrajinu započela je 20. veljače 2014., što znači da rat traje nešto više od osam godina i šest mjeseci. Putin je 24. veljače ove godine samo odlučio napraviti potez više - okupirati cijelu Ukrajinu. Od travnja 2014. do 23. veljače ove godine poginulo je više od 14 tisuća ukrajinskih vojnika i civila. Međutim, taj rat je malo koga zanimao.

Tvrdnja kako ovaj rat traje tek šest mjeseci zapravo je pokušaj brisanja "nečiste savjesti" Zapada koji 2014., nakon ruske agresije na istok Ukrajine i na Krim, nije učinio doslovno ništa. Ni nakon što je Putin pripojio Krim Rusiji Zapad nije učinio ništa. Tek neke beznačajne, simbolične sankcije. Onako, pro forma. Da su tada krenule ekonomske sankcije kakve se provode danas, deseci tisuća Ukrajinaca još bi bili živi. Da je Europa tada odlučila da će postupno početi smanjivati uvoz ruskog ugljena, nafte i plina, Putin ne bi pokrenuo napad 24. veljače.

Umjesto da bude kažnjen za pripajanje Krima i izazivanje "pobune" slanjem ruskih vojnika u Donbas i Luhansk, Putin je bio nagrađen. Uz ogromno povećanje trgovinske razmjene s europskim državama jedna od glavnih nagrada trebao je biti plinovod Sjeverni tok 2. Taj bi plinovod, da je proradio, Njemačku učinio potpuno ovisnom o Rusiji jer bi jeftin ruski plin s tržišta potpuno istisnuo druge konkurente. 

Gradnja Sjevernog toka 2 započela je 2018. godine, četiri godine nakon ruske okupacije Krima. Usprkos silnom protivljenju SAD-a (predsjednik Trump čak je uveo sankcije tvrtkama koje su ga gradile kako bi obustavio gradnju), baltičkih država i Poljske, plinovod je dovršen 2021., nakon što je američki predsjednik postao Joe Biden. Međutim, nikad nije pušten u rad jer je u međuvremenu nova administracija u Bijeloj kući, ponajviše pod pritiskom Kongresa, to spriječila.

Merkel je diktirala odnos prema Rusiji

Odnos prema Rusiji, ali i prema puno drugih stvari, prije osam godina diktirali su pučani predvođeni njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. 

Merkel je prema vanjskoj trgovini imala, najblaže rečeno, čudan pristup. Još 2008. godine obrušila se na Grčku zbog prevelikog nacionalnog duga i neobuzdanog rasta potrošnje države i pučanstva. Taj su rast, da budemo iskreni, uglavnom poticale banke u njemačkom vlasništvu. Njemački su mediji rado koristili pogrdnu skraćenicu za južnjačke države koje su, po njihovom mišljenju, više trošile nego stvarale (ili pučki rečeno lijene) - PIGS. "Čast" da se nađu u toj skupini dobili su Portugal, Italija, Grčka i Španjolska. 

S druge strane, vanjska i trgovinska politika kancelarke Merkel izvan EU bila je oslobođena svih etičkih načela, ali zato itekako vođena ekonomskim interesima. Nitko nije bio toliko velik diktator da Njemačka s njime nije mogla trgovati. Ili još bolje, zajednički investirati u projekte na obostranu korist. Putinova Rusija bila je, uz Kinu, na samom vrhu popisa poželjnih. Merkeličin vanjskotrgovinski moto bio je "Deutschland über alles".

Stoga ne čudi da je velika većina članica EU, ali i šire, ugledavši se na Berlin, odlučila postupati isto. Danas je razina krivice takve vanjskotrgovačke politike oslobođene etičkih utega proporcionalna razini problema koje europske države imaju zbog nestašice ruskog plina. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala