DOŠLO je i to vrijeme u godini - vrijeme sindikalnih pokušaja reketarenja državnog proračuna.

Hrvatska se tek vratila na gospodarske razine iz 2019., a sindikalni utjerivači duga su to shvatili kao signal da krenu u novi pohod na novac koji je država oduzela privatnom sektoru ili pak isprosila od EU (na što otpada 20-ak posto proračuna).

Kao i uvijek, predvodnik tog marša je demagog par excellance Vilim Ribić. Ne treba ga posebno predstavljati, nitko u povijesti Hrvatske nije toliko dugo zadržao svoju fotelju. Toliko dugo da je postao prva osoba na koju ljudi pomisle kada čuju riječ "sindikat".

Ribić ne priznaje stvarnost

Jer Vilima ne zanima ima li novca u državnom proračunu za plaćanje sindikalnog pokušaja reketarenja. Upravo suprotno, za njega je proračun potpuno imaginarna stvar koju se puni po željama.To nije ništa novo, u listopadu, tijekom gostovanja u Novom danu na N1 televiziji, jasno je izjavio: "Vlada ne mora imati novca, nije ni bitno ima li novca, ima instrumente, porezne, instrumente da proizvede novac."

Prema Ribićevoj ekonomskoj teoriji, prihodi proračuna su potencijalno neograničeni jer, kada zatreba više novca, samo se podignu porezi i novac se stvori.

Koliko je hrvatsko gospodarstvo oporezivano s obzirom na svoj stupanj razvoja, hoće li kompanije propasti ako im država oduzme još veći dio prihoda, kolika će biti realna plaća radnika ako se podignu porezi na potrošnju, hoće li radnici u privatnom sektoru, koji uz poslodavce pune proračun, uopće imati posao ako im propadne kompanija u kojoj rade... Takve stvari ga ne zanimaju.

U njegovoj ekonomskoj teoriji ti problemi ne postoje, postoje samo vlada i država, javni sektor i sindikati koji ciklično pokušavaju reketariti vladu i državu te državni proračun koji je čista apstrakcija, a ako Ribić zamisli da u proračunu ima dovoljno novca, onda je to sigurno tako. 

Tužna stvarnost proračuna RH

U trenutnom proračunu za 2021. jasno stoji da manjak, tj. višak rashoda nad prihodima iznosi 19.7 milijardi kuna. Za 2022. se planira minus od 7.3 milijarde, a 2023. 4.2 milijarde kuna. Naravno, da bi se pokrili ti minusi, trebat će se zadužiti. Inače, dug opće države je na kraju kolovoza ove godine iznosio 344.7 milijardi kuna, a kako kontinuirano raste, do kraja godine bi se mogao približiti 350 milijardi.

Ukupni prihodi državnog proračuna 2021. su 152.8 milijardi kuna, što znači da trenutno Hrvatska ne bi mogla otplatiti svoj dug ni da dvije godine ne troši ni na što i da se sve što država uprihodi iskoristi za otplatu duga. I još jedna bitna stvar: otprilike 20% prihoda državnog proračuna je (socijalna) pomoć EU kroz fondove i druge programe. 

Ali svi ti brojevi su Ribiću nebitni jer je njemu proračun ionako samo lista želja, a ne krovni državni dokument kojim se određuje koliko država oduzima svojim građanima i tvrtkama, a koliko troši na funkcioniranje javnih usluga.

Zanemarimo za trenutak efikasnost tih javnih usluga, Ribiću je to još manje bitno od toga koliko se reketari radnika i tvrtke u privatnom sektoru Hrvatske. On ne priznaje proračun kao takav, kao popis državnih prihoda i državnih troškova, mogućnosti i potreba. Prema njegovoj viziji, njegovoj razini shvaćanja stvarnosti, njegovoj ekonomskoj teoriji, prihodi proračuna su sasvim arbitrarno planirani, a proračunski manjak je samo nekakva izmišljotina Ministarstva financija.

Sindikat zaželi, sindikat dobije

S njegovog stajališta je to razumno.

Sindikati su posvetili sve sisanju državnog proračuna i svaki put bi im državne vlasti popuštale. Nije ni čudo što im se nakon 30 godina uspješnog sisanja čini kao da je proračun samo lista želja jer njima to i jest. Zaželi novac iz proračuna, zatraži, dobije novac.

Najviše su krivi oni koji su ih u 30 godina na to navikli. Vrijeme je da se suprotstave maltretiranju i jasno kažu "NE MOŽE". 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala