Širi se video Domazet-Loše o mRNA cjepivima. Znanstvenici: Razina teorije zavjera
GENETIČAR Tomislav Domazet-Lošo u posljednjih je mjesec dana čak dva puta izazvao zaprepaštenje među znanstvenicima, a oduševljenje među antivakserima.
Prvi put to je učinio početkom studenoga kada je, sudjelujući u prosvjedu protiv covid-potvrda, izjavio da je cijepljenje opasno "molekularno tetoviranje" te "moralno i duhovno silovanje".
Institut Ruđer Bošković na kojem radi ogradio se odmah od te i sličnih Lošinih izjava na prosvjedu, no nažalost, Katoličko sveučilište, na čijem Medicinskom fakultetu predaje, do sada je to propustilo učiniti.
U novijem obraćanju Lošo je 4. prosinca na YouTubeu objavio video u kojem je pokušao objasniti na čemu se temelji ta njegova teza iznesena na prosvjedu. Uradak je, očekivano, naišao na novo oduševljenje antivaksera. Do danas je pogledan preko 103.000 puta, iako je malo vjerojatno da je itko tko nije biolog ili medicinar u njemu išta stvarno razumio, osim poruke da su cjepiva opasna jer, prema Loši, mogu izazvati rak. Video je na društvenim mrežama podijelilo mnoštvo protivnika mjera i cijepljenja, među kojima i Ivan Vilibor Sinčić.
Ključne kritike na teze iz videa Domazet-Loše
Hrvatski genetičari, molekularni biolozi i virolozi upozorili su da Lošin video, tendenciozno nazvan "Zašto se ignorira biologija retropozicije?", sadrži cijeli niz slučajnih ili namjernih dezinformacija. Navode nekoliko ključnih koje se mogu sažeti na sljedeći način:
1) Ugradnja dijelova virusnih i drugih RNA ili mRNA u ljudski genom nije uobičajena kako to Domazet-Lošo tvrdi. Ta je ugradnja uobičajena za retroviruse i retrotranspozone koji imaju potrebne signale u svojoj DNA i RNA za to, ali ne i za druge viruse kao što su virusi gripe ili koronavirusi, kao ni za pojedinačne molekule mRNA, uključujući one iz cjepiva.
2) Bez odgovarajućih signala u RNA, dva koraka koji se trebaju dogoditi za njihovu ugradnju u ljudsku DNA, a to su prepisivanje RNA u oblik DNA i potom ugradnja te DNA u ljudsku DNA (kromosom), događaju se samo slučajno i iznimno rijetko.
3 Čak i kada bi se dijelovi RNA ili mRNA (nakon što se prepišu u DNA) ugradili u ljudski genom, to bi se dogodilo tako da s vrlo velikom vjerojatnošću ne bi imali nikakvu funkciju jer bi se najvjerojatnije ugradili u neaktivni dio ljudskog genoma u kojem ih ništa ne bi moglo aktivirati.
4) Kada bi ugradnja RNA (tj. od nje stvorena DNA) u genom bila uobičajena, onda bi se to mnogo češće zbivalo s našom vlastitom RNA i RNA koronavirusa tijekom infekcije, nego s mRNA iz cjepiva koje ima mnogo manje, brzo se raspada, ne umnaža se i ulazi tek u mali dio stanica u tijelu.
Rad znanstvenika s MIT-ja
Prije svega treba istaknuti da se Lošina teza očito naslanja na rad znanstvenika sa sveučilišta Massachusetts Institute of Technology (MIT) koji je pokazao da se RNA virusa SARS-CoV-2 može ugraditi u ljudski genom. O tom istraživanju već smo podrobnije pisali na Indexu u tekstu Tim s MIT-ja: Koronavirus može mijenjati DNA čovjeka. Kritičari: Nije dokazano. No važno je ponoviti da su autori tog rada bili ogorčeni činjenicom da su ga antivakseri iskoristili za svoju propagandu protiv cjepiva.
Osim toga, rad je imao određenih nedostataka, među ostalim rađen je samo in vitro (a ne na ljudima), na stanicama u laboratoriju koje su sadržavale puno veću razinu od normalne proteina iz retrotranspozona koji ugrađuju RNA u DNA, a osim toga uvjeti su bili bitno različiti od onih kakvi postoje u stvarnom organizmu.
Konačno, rezultati rada opovrgnuti su u dvije kasnije studije.
Usađivanje RNA u ljudsku DNA nije čest, nego naprotiv, vrlo rijedak događaj i greška
Sada slijedi malo kompliciranija stručna argumentacija koju, nažalost, većina antivaksera kojima ona najviše treba neće razumjeti.
Domazet-Lošo na samom početku u videu ističe da je usađivanje RNA u ljudski genom sadržan u jezgri stanice uobičajeno. No u stvarnosti jedini poznati mehanizam slučajne ugradnje RNA u ukupan ljudski genom koji se nalazi u jezgri stanice jest onaj koji se zbiva pomoću proteina retrotranspozona LINE-1 (L1), a on izuzetno rijetko završava stvarnom ugradnjom RNA u našu DNA.
Transpozoni su geni "skakači" koji su se razvili tako da se mogu izrezivati iz genoma i ugrađivati se nazad u njega na nekoj drugoj poziciji. Jedna podvrsta transpozona, retrotranspozoni, koji su srodni retrovirusima poput HIV-a, čini to tako da se njihova DNA koja je ugrađena u ljudski kromosom prepiše u RNA, a ta RNA prepiše natrag u fragment DNA, koji će se kao kopija izvornog retrotranspozona ugraditi u ljudsku DNA na nekom drugom mjestu.
Genetičarka Ivana Ivančić Baće s PMF-a u Zagrebu kaže da su to geni koji, kada se pokrenu, mogu imati negativne ili pozitivne učinke po gene u koje se ugrade.
"Možemo ih zamisliti da su poput genomskih uljeza protiv kojih su stanice razvile mnoge mehanizme da im spriječe pokretanje, no koji u evolucijskom smislu ponekad mogu biti korisni i sudjelovati u razvoju novih gena", tumači Ivančić Baće.
Da bi retrotranspozoni mogli tako skakati i umnažati se po genomu, potrebni su im enzimi koji se nazivaju reverzne transkriptaze kojima se od RNA može stvarati DNA. Njih ima u brojnim virusima jer oni imaju RNA genom koji za svoju replikaciju treba DNA posrednika. Reverzna transkriptaza postoji i u genomu čovjeka kao gen u retrotranspozonu L1. L1 retrotranspozoni čine oko 17 posto genoma čovjeka. Većina je neaktivna, no postoji 80 do 100 kopija koje se i dalje mogu umnažati. Oni se nalaze u genomu svih sisavaca pa reverzna transkriptaza može u DNA prepisati i u genom ugraditi slučajnu RNA koja nije njezin prirodni dio. No važno je naglasiti da su takvi događaji, suprotno dojmu koji stvara Domazet-Lošo, iznimno rijetki.
Domazet-Lošino izlaganje je besmislica na razini teorija zavjere
Boris Lenhard, molekularni biolog s Imperial Collegea u Londonu, kaže da je Domazet-Lošino izlaganje potpuna besmislica na razini teorija zavjere nekoga tko ili ne zna procijeniti vjerojatnosti za određene događaje ili se pravi da ne zna.
"Reverzna transkripcija RNA u DNA je normalni korak u životnom ciklusu retrovirusa ili umnažanju retrotranspozona. Retrovirusna genomska RNA ili RNA retrotranspozona ima sekvence koje taj proces čine efikasnim. Molekule normalne mRNA koja kodira za jedan protein te sekvence nemaju, pa tako ni mRNA proteina šiljka iz cjepiva ili virusa samog. Njihova reverzna transkripcija može se dogoditi greškom, ali je ona vrlo, vrlo rijetka", ističe Lenhard.
Predstojnica Zavoda za molekularnu biologiju Instituta Ruđer Bošković i članica vladina Znanstvenog savjeta Andreja Ambriović Ristov za Index je zorno ilustrirala koliko su takvi događaji rijetki.
"Možda da se ne upuštam u objašnjavanje molekularno-bioloških mehanizama, nego da se poslužim nogometnim primjerom. Dakle, moguće je da će NK Hajduk iz Lipovog Brda - molim drage nogometaše iz dotičnog kluba da mi ne zamjere već da to shvate kao reklamu - u ovom desetljeću osvojiti Ligu prvaka. Međutim, da bi se to dogodilo potrebno je da se ostvari dugačak niz vrlo malo vjerojatnih događaja, što kumulativno dovodi do ekstremno male vjerojatnosti za taj rezultat. Tako je i s ugradnjom cjepiva u naš genom", slikovito je objasnila članica Znanstvenog savjeta.
Ivančić Baće kaže da je pokretanje L1 retrotranspozona iznimno rijetko jer su većinom neaktivni, čak preko 99.9%.
"Najviše pokretanja uočeno je u germinativnim, neuralnim i tumorskim stanicama. Pokretanje ide na način da se L1 prvo mora prepisati u mRNA, ta RNA prenijeti u citoplazmu gdje će se sintetizirati enzimi ključni za ugradnju i reverznu transkripciju. Ti enzimi ostaju vezani na L1 RNA koju vraćaju natrag u jezgru, reverzno je prepisuju u DNA i istovremeno ugrađuju u ljudsku DNA. Tek iznimno rijetko može se dogoditi da se greškom uzme neka stanična RNA, virusna RNA ili neka iz cjepiva koja će se istim mehanizmom reverzno prepisati i ugraditi u DNA. Govorimo dakle o kombinaciji vrlo rijetkih događaja, tako da je usporedba s nogometom sasvim prigodan opis koliko je ovaj događaj malo vjerojatan“, kaže Ivančić Baće.
Ljudska RNA i RNA virusa u infekciji "opasniji" su od mRNA iz cjepiva
Kako smo naveli u uvodu, mRNA je vrlo nestabilna, zbog čega se mora čuvati na niskim temperaturama. U stanicama i izvan njih postoji puno enzima koji će je razgraditi pa svaka mRNA ima poluživot od svega nekoliko sati.
Osim toga, količina mRNA koja cijepljenjem stiže u stanice mišića jako je mala u usporedbi s količinama ljudske mRNA koja u stanicama obavlja razne funkcije poput davanja koda ribosomima za proizvodnju raznih proteina.
Nadalje, da bi se mRNA iz cjepiva prevela u DNA i potom ugradila u našu DNA u citoplazmi (u koju stiže mRNA iz cjepiva), moraju biti prisutni enzimi iz L1 koji ondje nisu uobičajeno prisutni, a ako i jesu, nisu u svim stanicama.
S druge strane ljudske mRNA stalno su u tisućama prisutne u svim stanicama i obnavljaju se jer moraju trajno obavljati svoje funkcije, dok mRNA iz cjepiva nestaju kroz nekoliko dana.
Konačno, čak i ako bi došlo do ugradnje mRNA u ljudsku DNA, mjesta te ugradnje većinom se nalaze u neaktivnim dijelovima genoma na kojima je njihov utjecaj na stanice beznačajan. Tek vrlo rijetko oni se mogu usaditi u nekom važnom genu ili elementu koji kontrolira aktivnosti gena, čime mogu eventualno izazvati neželjeni događaj kao što je stvaranje tumora. Ovdje je važno istaknuti da se stanica u kojoj se takva iznimno rijetka ugradnja dogodi mora dijeliti da bi promjena mogla napraviti probleme u organizmu.
Ljudske mRNA mogu se češće ugraditi u DNA nego one iz cjepiva
Lenhard ističe da nema nikakvog razloga da se mRNA iz cjepiva ili koronavirusa transkribira u DNA s većom vjerojatnošću nego neka od tisuća vlastitih, ljudskih mRNA slične veličine i sastava.
"Kad se RNA reverzno transkribira u DNA, treba se ugraditi u genom. I opet, genomska RNA i iz nje nastala DNA imaju u sebi sekvence (LTR = long terminal repeats, ili druge kod non-LTR retrotranspozona poput L1) koje odgovarajući enzimi prepoznaju i koje tu ugradnju čine efikasnom. mRNA proteina šiljka iz cjepiva nema, što tu ugradnju čini vrlo, vrlo rijetkom - i opet ništa češćom od vjerojatnosti da se to dogodi za neku od tisuća vlastitih ljudskih mRNA", ističe Lenhard.
Pritom treba imati na umu da ugradnja ljudske mRNA u genom nije ništa manje bezazlena od ugradnje virusne RNA ili mRNA samo zato što je "ljudska".
"Ako se ljudska mRNA ugradi na krivo mjesto u ljudskoj DNA, može inaktivirati gen koji je potreban za normalno funkcioniranje stanice, poremetiti razinu njegove aktivnosti, ili ga aktivirati tamo gdje ne bi trebao biti aktivan. Naravno, čak i kada se to dogodi, većina takvih događaja ne dovodi do raka, nego stanica jednostavno umre ili je imunosni sustav aktivno ubije. A stanice umiru redovito, to nije nikakav problem. Isto bi se dogodilo i sa stanicama u kojima bi se ugradila mRNA iz cjepiva", kaže Lenhard.
"Ako se strana DNA ugradi na krivo mjesto u ljudsku DNA, može izazvati probleme - no i to je rijetko, jer se mora ugraditi na mjesto gdje te probleme može izazvati. Većina DNA koja se ugradi tim mehanizmom ugradi se na mjesta na kojima sama ugradnja nema nikakav efekt. Od onih koje imaju nekakav efekt, vrlo mali dio može dovesti do promjena koje dovode do tumorskog rasta", dodaje naš molekularni biolog s adresom u Londonu.
"I opet, u mRNA proteina šiljka iz cjepiva nema ništa što bi je po tom pitanju učinilo bilo potentnijom bilo kancerogenijom od svake od tisuća ljudskih vlastitih mRNA koje se nalaze u svakoj stanici - a nakon cijepljenja, ljudskih stanica u koje mRNA cjepiva nije ušla ima milijunima puta više nego onih u koje jest. Da je to vjerojatan mehanizam, naše vlastite mRNA dovodile bi do raka u svakom od nas, svakodnevno. Nadalje, vjerojatnost da se neka od tih sekvenci koja potječe od mRNA krene sama prepisivati u mRNA koja će potom proizvoditi protein za koji kodira je također vrlo niska, jer reverzno transkribirana RNA ne sadrži sekvencu za početak transkripcije DNA u mRNA (ta sekvenca se zove promotor), nego bi se morala slučajno ugraditi tik iza sekvence već postojećeg promotora u genomu. To je još jedan korak koji je po sebi vrlo malo vjerojatan (iako se ugrađena strana DNA ne mora prepisivati da bi stvarala probleme). I kad bi se prepisivala, nejasno je kakvu štetu bi stvaranje proteina šiljka iz ljudskog genoma u jednoj tjelesnoj stanici mogla načiniti. Ono što Tomislav Domazet-Lošo nije primijetio u svojoj 'genijalnosti' je da mehanizam retrotranspozicije slučajnih mRNA sadrži dva koraka vrlo niske vjerojatnosti - reverznu transkripciju bez sekvenci koje je čine efikasnom, i ugradnju nastale DNA u genom bez sekvenci koje tu ugradnju čine efikasnom. Po tome bi vektorska cjepiva (AstraZeneca, Johnson & Johnson, Sputnik) trebala biti opasnija od mRNA cjepiva jer u stanicu ubacuju izravno DNA, koja se isto tako može ugraditi istim, malo vjerojatnim mehanizmom (preko prepisivanja u mRNA) ili drugačijim (izravnom ugradnjom DNA). Takva ugrađena DNA bi se u slučaju izravne ugradnje i transkribirala u mRNA iz genoma s većom vjerojatnošću jer za razliku od slučajno ugrađene DNA nastale reverznom transkripcijom slučajne mRNA, DNA vektorskih cjepiva sadrži vlastite sekvence promotora. Stoga mi nije jasno kako se naš 'vrhunski molekularni biolog' nije toga sjetio", kaže Lenhard.
mRNA virusa puno je opasnija od one iz cjepiva
Postoji još razloga zbog kojih je za organizam mRNA stvarnog virusa puno opasnija od mRNA iz cjepiva.
Naime, virus SARS-CoV-2 za svoju replikaciju u stanici mora prepisati sve svoje gene, njih 20-ak, a ne samo jedan za šiljak, što znači da je virusna mRNA u inficiranim stanicama daleko brojnija i raznovrsnija od one koja je unesena cjepivom.
Ivančić Baće ističe da virusna infekcija također traje nekoliko dana, što znači i dužu prisutnost virusnih mRNA u stanici od onih unesenih cjepivom.
"Broj virusnih mRNA virusa SARS-CoV-2 varira ovisno o vrsti stanica i tkiva, a najmanje ih je u probavnom traktu. Procjenjuje se da svaka inficirana stanica sadrži 105-106 virusnih mRNA tijekom vrhunca infekcije. Broj mRNA koje se prime po stanici tijekom cijepljenja nije poznat, no sigurno je mnogo manji nego tijekom infekcije, jer se s vremenom mRNA razgrađuje i ne obnavlja.
Štoviše, istraživanja su pokazala da infekcija virusom SARS-CoV-2 može aktivirati L1 retrotranspozone i na taj način potaknuti pokretanje L1, a time i retrotranspoziciju. Međutim, zbog povećane smrtnosti inficiranih stanica smatra se da je vjerojatnost i ovih događaja mala", tumači Ivančić Baće.
Sada nije vrijeme da znanstvenici šire znanstveno neprovjerene teze
Molekularni biolog Kristian Vlahoviček s PMF-a u Zagrebu ističe da nam u infodemiji i polarizaciji koju je izazvala pandemija najmanje treba zbunjujućih, znanstveno neutemeljenih informacija koje će slati sami znanstvenici koji se doživljavaju kao autoriteti.
"Znanstvena metoda temeljena na opažanjima, pokusima i konačnom razumijevanju neke pojave nebrojeno se puta pokazala kao najmoćnije oružje protiv svakakvih teorija zavjere", kaže Vlahoviček.
"Svakom znanstveniku koji do nje drži, a trebali bismo svi koji se znanošću ozbiljno bavimo, upravo bi znanstvena metoda trebala služiti za potvrdu ili odbacivanje neke teorije ili pretpostavke. Povijest je prepuna znanstvenika, ponekad i onih koji su dobili najprestižnija znanstvena priznanja, koji su se olako odrekli znanstvene metode. Razlozi su bili različiti, no posljedica je uvijek bila ista - manje povjerenja u znanost. U ovim nesigurnim vremenima kad smo izloženi svakakvim informacijama, bile one provjerene ili ne, i kad smo zbunjeni i uplašeni događajima oko nas, važnost jasne i nedvosmislene komunikacije znanstvenih činjenica dodatno je i posebno važna.
Stoga bi svakome od nas koji se bavimo znanošću upravo to trebao biti prioritet - doista nam ne trebaju novi strahovi, pogotovo tamo gdje ih realno i znanstveno utemeljeno zapravo nema", poručio je Vlahoviček.