Foto: Facebook

Ovo je priča o tome zašto volimo život.

Još u prošlom desetljeću radio sam trostruki intervju u kojemu su zajedno sudjelovali umjetnik Slaven Tolj, jedan gradski pročelnik i jedan turistički radnik. Kao i milijun puta do tada, Tolj je govorio kako Dubrovnik isključivo služi za zgrtanje love, u kojeg dolaze razni takozvani investitori, točnije hohštapleri sa svojim mutnim poslovima, i iskorištavaju ljepote Grada za brzu zaradu. U kratkim crtama sve se svodi na apartmanizaciju ionako skučenog prostora nauštrb javnog sadržaja za lokalno stanovništvo, piše Maro Marušić za Dubrovački dnevnik.

Dok mi je Tolj govorio kako u Dubrovniku ima sve manje kvalitetnih, odnosno kulturnih i sportsko-rekreacijskih sadržaja za građane, gradski pročelnik i turistički radnik su se podsmjehivali. Kao da su mislili „Što ti čovječe znaš o ekonomiji i gospodarskom rastu Grada.“

Istina, Tolju su sve te ekonomske gluposti oduvijek bile nebitne, jer smisao života nisu brojke i rast BDP-a, nego kvaliteta življenja, a upravo jedna od najbitnijih stavki te kvalitete je – kultura. Što će ti sav ekonomski rast i gomilanje brojeva, ako se ne razvijaš iznutra, a, uz duhovnost, kultura je najbolja staza prema tom cilju.

Tolj, kao čovjek koji je u ART radionici Lazareti proveo 25 godina, jasno je uvidio da sveobuhvatna komercijalizacija Dubrovnika sa sobom uzima kolateralne žrtve, od kulture, do manjka ostalih javnih sadržaja za građane. Borio se godinama, čak je i patentirao novi hrvatski glagol, kojeg je često upotrebljavao u javnim nastupima – parazitirati – „Dubrovnik je grad koji je izgubio mjeru, grad na čijoj se baštini parazitira i kojemu svakodnevno kradu dušu u ime profita“, to je rečenica koju je Tolj neprekidno ponavljao.

Dok je on s jedne strane pričao o parazitiranju, s druge strane razni bogati moćnici su mu se smijali, te su njega smatrali parazitom.

-Što ta pičkica hoće, neprestano se žali i jadikuje, a jedino što je u životu napravio je hodanje Zagrebom s crnom kacigom na glavi. Odakle on novac za svoj rad dobiva nego iz proračuna, kojeg pune investitori? To šetanje s kacigom, može učiniti svaki budalaš, ne treba mu javni novac – čuli su se zlobni komentari po Dubrovniku na račun Tolja od zločestih ljudi koji nikad ne bi spomenuli da je on priznati umjetnik ne samo u granicama Hrvatske, nego i puno šire (među ostalim umjetničkim uspjesima, bio je kustos hrvatskog predstavljanja na Venecijanskom bijenalu).

Slaven je u jednom trenutku osjetio zasićenje u višegodišnjoj borbi s vjetrenjačama, i trebala mu je promjena. Odlučio je otići iz Dubrovnika u Rijeku, a moćnici i kapitalisti nastavili su mu se smijati.

-Pičkica se ustrtarila i pobjegla. Dovoljno je bilo da ga samo malo takne redar na koncertu TBF-a. Nikome neće nedostajati – bili su zločesti komentari po birtijama iz poznate dubrovačke art radionice pod nazivom „Sa svakim lijepo, s nikim iskreno“.

I zaista, rijetko tko - osim medija i one manjine Dubrovnika koja voli i cijeni kulturu - je primijetio da nema više Slavena Tolja, da je napustio rodni Grad.

Grad, u kojem prekrasni park poput Graca godinama može stajati devastiran, umjesto da se po njemu nalaze umjetničke instalacije. Grad, koji nema nikakvu adekvatnu sportsku, koncertnu i kulturnu dvoranu. Grad koji nema nijednu stazu za trčanje, isto kao ni metar biciklističke staze. Grad, koji nema nogometni stadion. Grad, koji nema nijednu kvalitetnu modernu umjetničku instalaciju, ni spomenik, na primjerice kružnom toku u Gružu. Grad, u kojem dječji vrtić na Medarevu nema nijedan tobogan, a kamoli dječje igralište. Grad, u kojem roditelji ne mogu odvesti djecu na plažu, jer su hoteli postavili ograde i zabranili parkiranje. Grad, u kojem mala piva u kvartovskom kafiću dođe 20 kuna. Grad, u kojem se na djecu odlučuju samo one obitelji, kojima su babe i đedovi ostavili nekretninu. Grad, u kojem se svaki pedalj zemlje pretvara u zgradurine nauštrb gradnje sportskih igrališta za djecu i mlade. Grad, koji nema bazen gdje bi učila plivati djeca s posebnim potrebama.

Taj Grad je napustio Slaven Tolj, a moćnike nije bilo briga što odlazi poznati i priznati umjetnik. Nitko mu nije došao i rekao: Slušaj Slavene, 'ajmo vidjeti što zajedno možemo napraviti za kulturu Dubrovnika, a da dogovor ne ostane na praznim pričama.

A onda spletom nevjerojatnih svemirskih okolnosti – upravo one karme zbog koje toliko volimo život – europske institucije obznanile su da će europska prijestolnica 2020. godine biti hrvatski grad. Brojni hrvatski gradovi prijavili su kandidaturu želeći ponijeti tu laskavu titulu, ali u veliko finale kao favoriti ušla su samo dva grada. Dubrovnik i Rijeka.

Grad iz kojeg je Slaven Tolj prognan i grad u koji je Slaven Tolj došao. Grad u kojem mjesta za kulturne aktivnosti Slavena Tolja nije bilo i Grad u čijoj je kandidaturi za europsku prijestolnicu godine, kao jedan od najvažnijih ljudi, sudjelovao upravo Slaven Tolj.

Jučer popodne, na Veliki četvrtak 2016. godine gospodnje, predsjednik Povjerenstva nezavisnih stručnjaka za izbor hrvatske Europske prijestolnice kulture 2020. Steve Green urbiju et orbiju obznanio je tko je pobjednik u utrci koja je trajala pune dvije godine.

-Ladies and gentlmen and the winner iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiisssssssssssssssss…

Ah, kakav veličanstveni preokret. Da, pobjednik je Slaven Tolj, čovjek koji je aktivno sudjelovao u izradi programa i koji će biti umjetnički direktor europske prijestolnice godine pobijedivši u finalu grad u kojem nisu prepoznali njegove umjetničke kvalitete. Pobjednik je čovjek kojemu su se hohštapleri u Dubrovniku godinama smijali nazivajući ga pičkicom s kacigom na glavi, koji se ne razumije u brojke, a sada će u Rijeku, umjesto u svoj rodni grad, dovesti stotine tisuća posjetitelja, milijunski prihod i podići Fiume visoko na ljestvici europskih kulturnih središta. Rijeka će postati europski kulturni brend, a tu joj titulu nitko desetljećima neće moći osporiti, niti se do nje može doći istim onim arapskim švrljotinama koje su Tolju spočitavali da ih ne razumije.

Iako se on u nijednoj izjavi poslije proglašenja pobjednika nije naslađivao s osvetom Dubrovniku, Zoro osvetnik mala je bebuška za ovu našu priču zbog koje toliko volimo život.

Slaven je bez razloga prognan, mučen i razapet na dubrovačkom križu profita, da bi slavodobitno uskrsnuo nakon tri godine osvećujući se Dubrovniku, iako on to, svaka mu čast, tako ne doživljava. Aktivnim sudjelovanjem u kampanji, kao jedan od najvažnijih ljudi, i proglašenjem Rijeke za europsku prijestolnicu godine ponizio je Dubrovnik kakav danas poznajemo – „grad koji je izgubio mjeru, grad na čijoj se baštini parazitira i kojemu svakodnevno kradu dušu u ime profita.“

Kada nam je to govorio, nismo ga slušali. Danas nam je ukrao laskavu titulu, zbog čega su se mnogi Dubrovčani probudili razočarani. Ali kako je i sam Tolj više puta govorio, nikad nije kasno da se Dubrovnik probudi i da krene u pravom smjeru.

Možda će upravo ovaj scenarij, koji bi mogao biti sjajan predložak za film, gdje se nepravedno poniženi čovjek trudom i radom vraća kao pobjednik –  a to su te priče, zbog kojih jako volimo život - pomoći na tom putu. Kandidatura Dubrovnika bila je odlična i tim je sjajno odradio posao. Sada treba nastaviti u tom smjeru, razvijati kulturu i druge javne sadržaje za građane – jer to je smisao života -  a ne bi bilo loše zazvati čovjeka, kojega smo nepravedno zaboravili, da nam pomogne savjetom, jer ne sumnjam da mu se parazit nostalgije za Dubrovnikom svako toliko javi.

-Slavene, jebiga, pogriješili smo. Oprosti nam, nismo znali što činimo. Pomozi nam da i mi budemo otvoreni, kulturni i tolerantni kao Rijeka – reći ćemo mu danas, na Veliki petak pribijeni na križ srama zbog ponašanja prema velikom umjetniku, kojeg smo prepoznali, tek kad smo ga izgubili.

On će nam dobrodušno oprostiti, uzet će istu onu crnu kacigu kojom je šetao po Zagrebu i zbog koje su mu se smijali, sjest će na motor i uputiti se u rodni Dubrovnik. Krenut će kući opasnim zavojima od Senja do Maslenice, a sunce će mu se veselo prelijevati i igrati po crnoj kacigi.

To je taj pravedni obrat zbog kojeg toliko volimo život.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala