WOODROW Wilson služio je kao 28. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Njegovi mandati obilježeni su unutarnjim reformama i ekonomskim politikama, no izvan SAD-a važan je zbog svog angažmana u Prvom svjetskom ratu, odnosno zbog djelovanja na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Njegov program 14 točaka uvelike definira geopolitičku situaciju u Europi i danas, a inicirao je i osnivanje Lige naroda.

Od profesora do guvernera

Prije nego što je ušao u politiku, Wilson je već bio poznati pravnik i akademik. Bio je doktor političkih znanosti i predavao je na sveučilištu. Kasnije je bio i rektor Princetona, od 1902. do 1910. godine.

No onda se uključuje u politiku preko Demokratske stranke. Prvo je bio guverner New Jerseyja, a zatim se uključio u izbore za predsjednika. Na izborima je pobijedio osvojivši 435 elektorskih glasova. Njegova uvjerljiva pobjeda ne proizlazi iz činjenice da je bio najkarizmatičniji lik u američkoj politici, već iz činjenice da su republikanci u to vrijeme bili vrlo podijeljeni između dva kandidata, pa su nastupali neujedinjeno. 

Obećao je da SAD neće sudjelovati u Velikom ratu

Njegov mandat počinje 1912. godine. Wilson je na pitanja o mogućem ratu u Europi tada odgovarao: "SAD će zauzeti neutralan stav prema geopolitičkim pitanjima u Europi. Nas se ne tiču svađe između europskih kraljeva, dinastija i careva." Njegov stav ostao je nepromijenjen i kada je rat počeo, 1914. godine.

Međutim, 1917. godine Wilson uključuje SAD u Prvi svjetski rat. Razlog tome bila je činjenica da su sile Antante, poglavito Velika Britanija i Francuska, bile dužne ogromne količine novca SAD-u. Kako su američke obavještajne službe napominjale da rat neće završiti dok obje strane ne budu kompletno iscijeđene, što resursima, što ljudstvom, počelo se pričati o mogućem angažmanu vojske SAD-a. 

Dakle, SAD je u Prvi svjetski rat ušao ponajprije iz straha da mu dužnici neće moći vratiti lovu koju su posudili. 

Djelovanje u Parizu - 14 točaka

Nakon što je rat završen, najavljena je političko-diplomatska konferencija u Parizu. Radi se o jednoj od najvećih geopolitičkih konferencija u povijesti naše civilizacije. Glavni akteri bili su lideri zemalja Antante, a među njima je bio i Wilson, koji je u Pariz stigao vrlo pripremljen.

Dok su predstavnici Velike Britanije i Francuske fokusirali svoje politike na kažnjavanje protivnika i nastojali što više ostvariti za svoje zemlje, Wilson je imao slobodu djelovati drukčije. Naime, francuski premijer Georges Clemenceau i britanski premijer David Lloyd George bili su snažno uvjetovani javnim mnijenjem koje je tražilo osvetu. Oni su u svojim govorima često pozivali na kažnjavanje protivnika (osobito Francuska) i borili su se za teritorije raspalog Osmanskog Carstva. 

Wilson je na konferenciju došao s dokumentom koji je sastavio doma, a nazvao ga je 14 točaka. U njemu se nije fokusirao samo na izmjene granica u Europi već je predstavio novu eru političke diplomacije. Prema njemu, svi tajni diplomatski dogovori nemaju nikakvu težinu na konferenciji jer ne odražavaju želje cijelih naroda, već samo pojedinih interesnih skupina. Ta ga je politika dovela u ozbiljan sukob s Talijanima, čiji su glavni argumenti za otimanje teritorija bila obećanja iz tajnog Londonskog ugovora.

Načelo samoodređenja

Druga bitna točka bila je ona koja se tiče samoodređenja. Wilson je bio uvjeren da je Pariz njegova životna misija. Smatrao se Božjim poslanikom i vjerovao da će donijeti mir kontinentu na kojem konstantno vlada strah od sukoba i ratova. Smatrao je da, ako narod sam odlučuje o svojoj sudbini na referendumima, onda Europa može postati mirna. 

Treba napomenuti da je Wilson načelo samoodređenja koristio selektivno. Ono mu je bilo jako važno kada su u pitanju bili poljski ili slovenski narod, ali kad su u pitanju bili Irci, narod podređen njegovim saveznicima iz Londona, onda nije bio osobito glasan.

Liga naroda

Njegova najvažnija ideja ipak je ona koja se tiče osnivanja internacionalne organizacije čiji bi ciljevi bili sprječavanje međunarodnih sukoba i očuvanje mira u svijetu. Ligu naroda trebale su financirati zemlje članice. Premda su ostale zemlje bile skeptične, pristale su na Wilsonovu ideju i potpisan je dokument.

Ipak, kada se vratio doma i nastojao ratificirati dokument, većina američkih političara odbila ga je podržati. Smatrali su da će Liga naroda samo uvući SAD u neželjene sukobe. Europa je bila kontinent stalnih sukoba i političkih pitanja koja se ne tiču Amerikanaca te su napominjali da bi SAD tako postao instrument volje europskih imperijalista.

Zbog svojih odluka Wilson je bio na glasu kao pokrovitelj mira. Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1919. godine.

Edith Wilson - više od prve dame

Wilson se vratio iz Pariza 8. srpnja 1919. godine, a već je početkom listopada doživio teški moždani udar koji ga je ostavio djelomice paraliziranim. Tada u centar pozornosti dolazi Edith Wilson, njegova vjerna žena koja je odmah poslala sve savjetnike doma i nastojala prikriti što se dogodilo njenom mužu. Ona je tada razgovarala s raznim stranim delegacijama, dogovarala Wilsonove sastanke i davala mu dokumente koje je morao potpisivati. Među američkim građanstvom dobila je etiketu "američke predsjednice".

Wilson se nikada nije u potpunosti oporavio od moždanog udara. Mandat mu je istekao 1921. godine, a umro je u veljači 1924. godine. Smatrao je da je doprinio miru u svijetu i Europi, ali nije doživio idući period, kada je postalo jasno da Pariška mirovna konferencija nije osigurala trajni mir, već primirje od 30 godina.