HRVATSKA reprezentacija u srijedu očekuje engleskog pandana u polufinalnom srazu Svjetskog prvenstva. Dva dana nakon napete pobjede nad Rusima, situacija u hrvatskoj javnosti vraća se u privremenu stabilnost. Zgužvane plastične čaše i navijački rekviziti počišćeni su s trgova do sljedeće, preksutrašnje nogometne bitke. Ipak, u zraku i dalje treperi grozničavo zujanje zbog još jedne pobjede Vatrenih.

>> Navijači su izazvali niz požara po Hrvatskoj, vatrogasci objavili ozbiljno upozorenje

>> Nisu svi slavili u subotu: Nekoliko ljudi pretučeno, a jedan muškarac je pao kroz prozor i poginuo

S naslovnica medija, iz radijskih zvučnika i s usana prolaznika izmjenjuju se hvalospjevi Dalićeve jedanaestorice. Prepričavaju se anegdote s gledanja utakmica, zviždukaju se melodije navijačkih davorija, odmilja se psuju majke strijelcima s bijele točke koji ne znaju zabiti u prvom poluvremenu nego, kao za inat, u svakoj utakmici moraju cijeloj naciji priuštiti kolektivni srčani udar. Starlete obećavaju skidanje gaćica, isluženi komentatori se kunu da će obrijati brkove, zastavice mlataraju na automobilskim prozorima. Bengalke se munjevito prodaju preko Facebook oglasa, Kolindini plesni pokreti skupljaju klikove, a onaj tip što je od izbezumljene sreće zavitlao kauč kroz prozor proživljava Warholovih petnaest minuta slave.

Privremeni spektakl

Međutim, Svjetsko prvenstvo je privremeno. Spektakularni uspjeh hrvatske reprezentacije, bez obzira koliku injekciju optimizma i olakšanja unio u učmalu, depresivnu i demografski dezintegrirajuću svakodnevicu, također je privremen. Karuseli kroz gradove, skokovi u fontane, priglupi navijački songovi, također su privremeni. Ono što je stalno i ono što se godinama ponavlja su problemi. Ružni, monokromatski, stežući problemi. Avion s reprezentacijom će napustiti ruski aerodrom, kao što će napustiti i Tuđmana. Zlatni pokal Svjetskog prvenstva, isti onakav kakvog je onomad ljubio Maradona, promijenit će ruke i šampiona koji će ga uzdići. Za četiri godine, prvenstvo će se održati na drugom kraju svijeta, napustit će Rusiju. 

Naši problemi nas neće napustiti. Oni će ostati ovdje. Kad završi mundijal, karuseli neće trubiti kroz grad. Umjesto njih, trubit će zaprašeni autobusi na polasku sa slavonskih kolodvora. U fontanama se neće prskati nasmijani mladići i djevojke nego će smrtno ozbiljni novinari slati upite Gradu Zagrebu i ispitivati porijeklo novca koji je izgradio te fontane. Hrvatska će i dalje ostati na začelju Europske unije, suočena s korupcijom, organiziranim kriminalom, proždirućom birokracijom i nemilosrdnim porezima. Hrvatsku će i dalje otvoreno zajebavati Mamić i Sanader. Modrić se i dalje neće sjećati. Hrvatska će i dalje poslušno glasati, šutjeti i anonimno psovati na televizor i kompjuterski monitor. Do sljedećeg Svjetskog prvenstva.

Nacionalna amnezija

Veselje zbog uspjeha nacionalnog sastava nije loše. Dapače, poželjno je povremeno benigno otpustiti kolektivnu paru. Međutim, čini se kako najvažnija sporedna stvar na svijetu, bar kod nas, efikasno briše liniju između blještavog sportskog natjecanja i stvarnosti. Kao da izbušena protivnička mreža kompenzira nedostatak rješenja izvan stadiona. Zašto masovno zaboravljamo na svoje probleme u trenucima nogometnog uspjeha? Vidimo li možda utjehu u prizoru reprezentacije koja razvaljuje sve pred sobom? Ako Rakitić dominira travnjakom, proživljavamo li i mi na neki način njegov uspjeh, grijući se na suncu nezaustavljivog kockastog dresa? 

Zanimalo nas je trese li i ostatak svijeta nogometna euforija kao nas. Stavljamo li zbilja sve karte na uspjeh reprezentacije, namjerno ignorirajući urušavajući sustav koji bi trebao predstavljati kičmu države? Ako dovoljno glasno navijamo za Hrvatsku, možda nećemo čuti škripu kočnica koje iskrcavaju inženjere pred dublinskim pubovima. Je li ova nogometna groznica, podignuta na urnebesne razine, prisutna i u ostalim zemljama svijeta ili smo zbilja, kako ono kažu, najluđi na svijetu?

Vladavina ludila

Razgovarali smo sa sociologom Renatom Matićem. Pokušao nam je dati odgovore na gornja pitanja.

"Zašto kod nas zavlada "ludilo" kad nogometnoj reprezentaciji krene dobro na velikim natjecanjima i je li ono što možemo nazvati nogometnom groznicom specifično naš fenomen i mora li nužno biti u pitanju samo nogomet? Dugo je vladalo razmišljanje, što je u nekom društvu atmosfera tmurnija, to će nogometni uspjesi u većoj mjeri pokrenuti euforiju. Pa su se uzimali primjeri Brazila koji je u doba krajnje nepovoljnih ekonomskih i političkih okolnosti 1958., 1962. i 1970. s Peleom osvajao svjetska prvenstva i za to je vrijeme opća euforija nakratko otklonila opće nezadovoljstvo, a vrlo je slično bilo i s Argentinom 1978. i 1986. Istodobno su se nekako zaboravljala slična euforična raspoloženja, recimo u Engleskoj 1966., Njemačkoj 1972. i Italiji 1982. 

Zadnja je dva desetljeća prilično jasno da ta nogometna groznica nije tek obrnuto proporcionalna nezavidnim ekonomskim prilikama jer, sjetimo se samo francuskog slavlja 1998., koje nismo primijetili zbog naše bronce, a posebno recimo ludila u Španjolskoj 2010., a da ne govorimo u Njemačkoj prije četiri godine. A koliko možemo vidjeti u zadnja tri tjedna, gotovo da nema zemlje sudionice SP-a na čijim se ulicama nije barem u jednom slučaju odvijao sličan scenarij. I konačno pogledajmo ovih dana raspoloženje u Engleskoj, Belgiji i Francuskoj i vidjet ćemo da nogometno ludilo nije tek naš domaći proizvod", kaže nam Matić.

Pozitivna euforija

"Drugo je pitanje, potiče li samo nogomet takvu pozitivnu euforiju? Opća atmosfera na prvi pogled navodi na taj zaključak. Ali većina slavljenika na našim ulicama i trgovima, u ovom slučaju, nisu nekakvi posebni zaljubljenici u tu igru, štoviše, pitanje je koji postotak onih koji sada grizu nokte, skaču, viču i ispijaju hektolitre piva uopće inače prati nogomet. Nogomet je sada zapravo sredstvo kojim se ostvaruje čovjekova normalna i trajna potreba za pozitivnim raspoloženjem, premda je sad više riječ o nekoj vrsti sklonosti euforiji. A kao što znamo, ništa ni približno sportu ne može tako potaknuti opću euforiju, a da ona ostane pozitivna. Svjedoci smo da razna ideološka pitanja isključivo pobuđuju onu opčinjenost koja lako postaje negativna i razorna", dodaje sociolog.

"Da su sportski uspjesi općenito povod za euforične proslave, ne svjedoči u nas samo nogomet '98., jer sjetimo se samo košarkaškog ludila 1992., Janice dok je osvajala skijaška zlata, rukometnog svjetskog i olimpijskog zlata, a da ne spominjem razbijene daljinske upravljače pa i TV uređaje kad je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon. Zaključno, svi smo željni da se pozitivno osjećamo i da imamo dobar razlog za slavlje. I kad to nije moguće drugdje, tada se sportski i u ovom slučaju nogometni uspjesi pojavljuju kao nekakva terapija", ispričao je Renato Matić u razgovoru za Index.