Foto: Draško Momirski/N1, Hina, Index

NAKON što je ikona konzervativne katoličke desnice, čvrsta i nepokolebljiva Željka Markić, ovih dana ponovno razotkrivena kao podmukla izdajnička pripravnica, što je još duboko u Domovinskom ratu, devedeset treće i devedeset četvrte, za šaku konvertibilnih Judinih škuda pisala denuncijantske izvještaje za Helsinški odbor za ljudska prava, prseći se na barikadama slobode i prava pripadnika manjina, nezavisnih intelektualaca, aktivista, pacifista, urednika, novinara i ostalih iz hrvatske pete kolone, pitanje se više jednostavno nije dalo izbjeći: ima li, u pičku materinu, na hrvatskoj političkoj i društvenoj pozornici ikoga – a kad kažem ikoga, mislim baš na pojedinačnog ikoga – tko je dulje od dvadesetak godina u stanju konzistentno braniti isti svjetonazor, isti moralni i etički zakon, isti jasan i čvrst stav o bilo čemu, pa makar o vlastitoj domovini?

Nije više riječ samo o tipovima zbirnog imena Zdravko Tomac, što su u ponedjeljak nakon prvih višestranačkih izbora 1990. zaprepašteni u sebi otkrili Hrvate i katolike.

Spomenutu Željku Markić – koja je herojski branila Feral Tribune u vrijeme kad je, recimo, hrabre izvještaje o zločinima Tuđmanova režima Feralu slao tadašnji Željkin suborac Ivan Zvonimir Čičak, gorljive antituđmanovske kolumne za Feral pisao Ivo Banac, lepršave slobodarske intervjue Feralu davao Predrag Raos, a pravedni gnjev zbog maćehinskog odnosa Domovine prema svom topovskom mesu preko Ferala isporučivao Đuro Glogoški – danas tako brani, recimo, Nino Raspudić, koji je za Feral pisao još punih desetak godina kasnije, duboko u dvijetisućitima, kao urbani gerilac što je među mostarske Hrvate i Bošnjake naumio instalirati brončanog Brucea Leeja.
 

Danas pak svatko od njih oprezno hoda vlastitom biografijom, pazeći da ne propadne u neku od dobro sakrivenih zamku od suhog lišća, i tako ne skoči u vlastita, davno nekoć pravednički otvorena usta.

Ima li ikoga tko moža stati iz svojih riječi iz prošlosti?

Pitanje se stoga, kako rekoh, više ne da izbjeći: ima li, dakle, na hrvatskoj političkoj i društvenoj pozornici uopće ikoga tko može stati iza svojih riječi od prije deset ili dvadeset godina, ima li tamo ikoga tko se ne boji nekog svog starijeg novinskog teksta, intervjua, knjige, fotografije, video-kazete, članske iskaznice, molbe za posao, nekog dakle kompromitirajućeg papira iz biografije s dvostrukim dnom, kojega će plitko zakopanog pod onim suhim lišćem pronaći već i Google, a kamoli ne posvećeniji istraživač iz novinskih arhiva i podruma Nacionalne i sveučilišne knjižnice?

U početku je moglo biti zabavno – tih smo slavnih devedesetih u Feralu imali rubriku ‘Klasici marksizma’, u kojoj smo objavljivali rane, davne ili manje davne, često čak i nedavne radove hrvatske državotvorne elite, što su još jučer pisali oduševljene himne Titovoj Jugoslaviji. Zvijezda rubrike bio je, jasno, Franjo Tuđman, koji je – na otprilike istom povijesnom razmaku kao Željka Markić – ispisao neke od najnadahnutijih rečenica o partizanskoj epopeji, klerofašističkoj nemani i gvozdenom bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda, postavivši i standard hrvatskog političkog konvertitstva.

U zemlji kojoj je sam otac državnosti bio komunistički general, štapski ćato i ideološki komesar, presvučena je zmijska koža postala dress code, i desetine su se hiljada bivših komunista preko noći – golema većina baš doslovno preko noći, s one izborne nedjelje na radni ponedjeljak – upisale u Hrvate i katolike, konačno olakšavši otežale duše i otkrivši kako su svih tih godina zapravo bili Hrvati-spavači, spremni aktivirati se kad to od njih zatraži historijski čas. Više ili manje svi oni što na svečano otkrivanje hrvatske države nisu stigli ravno sa sastanaka općinskih i republičkih komiteta Partije, iz Udbe, Armije ili Socijalističke omladine, stali su u jedan JAT-ov let iz Kanade.

Godine 1990. nije tako prosječnom Hrvatu počela samo povijest, već i biografija.

Tuđmanov hrvatski standard prestao je biti zabavan u trenutku kad je postao socijalni model, i kad više nije bilo društveno prihvatljivo samo od jugoslavenskog komunista postati hrvatski nacionalist, već u takvom državotvornom okviru od bilo čega postati bilo što, kako već zatraži historijska štoperica. Konačno, i društvo s druge strane ideološkog rova – sirova, neobrađena ustaška i teroristička emigracija iz onoga JAT-ovog aviona – u Zagrebu je preko iste noći konvertiralo u uljuđene građanske demokrate, a ustaške pjesme po Australiji pjevao je nekadašnji komunist Stipe Mesić. Tih devedesetih, ukratko, više ili manje svi hrvatski građani koji se nisu bojali vlastitih biografija stali su oko Ferala.

Hrvati se panično boje svoje biografije

Danas, eto, ni oni više nisu na broju: četvrt stoljeća kasnije ne postoji valjda narod koji se tako panično boji vlastite biografije kao što je se boje Hrvati. Svako malo, dok ukućani ne gledaju, provjeravaju onaj stari ormar u potkrovlju i prebrojavaju jesu li kosti u njemu sve na broju, strepeći hoće li koja slučajno ispasti, pa da svi saznaju kako su prije desetak-petnaest godina bili na jahti Ive Sanadera, ili na gay-paradi u Zagrebu, ili na derneku Marka Perkovića Thompsona u Čavoglavama, ili u izbornom štabu Stipe Mesića.

Ili, jebiga, u Feralu.

Stvar više nije historijske, već kalendarske, pače dnevne naravi: kad se ono otkrivalo da je Ivan Pernar nekoć bio vatreni HDZ-ovac, a Božo Petrov, recimo, agilni aktivist HRAST-a, nisu za takva otkrića više trebala višednevna kopanja po novinskim arhivima i podrumu NSK-a, već minutu-dvije skrolanja po njihovim Facebook-profilima.

Čak i izgrađeni životni svjetonazor, a kamoli jasan i konzistentan stav, u Hrvata su, eto, vrlo kolokvijalan i neobavezan asesoar, koji se ne mijenja tek za potrebe velikih historijskih prevrata, nego već i za bolji mjesečni honorar u novinama. Superiorno demonstrirajući svoj čelični karakter, spomenuti je nesretnik Petrov, na primjer, jedan takav jasan i konzistentan stav onomad dao ovjeriti kod javnog bilježnika, pa već u ponedjeljak molio dragoga Boga da se Hrvati toga neće sjetiti.

Na srednji prst jedne ruke mogu se tako danas nabrojati javni Hrvati što bez nervoze i straha mogu javno otvoriti onaj ormar, i stati iza svega što su govorili i pisali dulje od pet ili deset godina. Nikad i nigdje nije ta neobična osobina – dosljednost ili kako se već zove – vrijedila manje nego danas u Hrvatskoj.

Samo glupi i nezreli ljudi se ne mijenjaju, čut ćete na svakom koraku tu mantru hrvatskih kameleona, vjetrokaza i prilivoda, što svisoka, uz patronizirajuću sućut, gledaju na te uboge jadnike, hipije koji i po dvadeset ili trideset godina tvrdoglavo brane jedan te isti svjetonazor, isti moralni i etički zakon, isti jasan i čvrsti stav o bilo čemu, o Drugom svjetskom ratu, partizanima, ustašama, ženama, homoseksualcima, Titu, Isusu, Alahu, korporativnom kapitalizmu ili ubijanju ljudi. Ravna kičma u hrvatskom društvu općenito se smatra hendikepom, urođenom anomalijom i znakom slabosti, čak i nakaznosti.

Spomen-kosturnica za Domovinu puni se, naime, samo kostima iz ormara.

Boris Dežulović, Novosti

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala