Njegova politička, a nadasve medijska dominacija i kontinuirano povjerenje više od polovice dijela biračkog tijela koje glasa omogućili su mu da na predsjedničkim izborima u travnju svoju političku moć preseli iz ureda premijera u fotelju šefa države, iako je dužnost predsjednika više protokolarna. Pobjedom na izborima s političke scene je eliminirao jednog od svojih stranačkih i političkih mentora Tomislava Nikolića, dodijelivši mu dužnost šefa do tada nepostojećeg Nacionalnog vijeća za koordiniranje suradnje s Rusijom i Kinom.

 

 

Dolaskom na čelo države Vučić je praktički pokrio obje dužnosti, ostajući alfa i omega političkog odlučivanja, mada je mandat na čelu izvršne vlasti povjerio Ani Brnabić (41), koja je tako postala prva premijerka u povijesti Srbije i prva deklarirana lezbijka na čelu vlade. Njena stvarna uloga i autonomija u izvršnoj vlasti za mnoge je u srpskoj političkoj javnosti upitna. Tako je nedavno postala predmetom izrugivanja na društvenim mrežama kada je Vučić, kao šef države, bio domaćin trojici premijera balkanskih zemalja (Bugarske, Grčke i Rumunjske), iako bi ih zapravo trebala ugostiti Brnabić kao predsjednica vlade. 

 

Ipak, izborom Brnabić za premijerku, koji je Vučić kontrolirao od samog početka, promijenjen je i dominantno konzervativni imidž Srbije u svijetu, ali ne i u biti negativan odnos većine građana prema LGBT populaciji.

 

 

Pogledaju li se optimistične prognoze i planovi iz 2016. činjenica je da se službeni optimizam pretočio u manje ostvarenog u 2017. nego što se očekivalo.

 

Na ekonomskom je planu Srbija uspjela stabilizirati javne financije i time osjetno smanjiti projekcije deficita u proračunu za 2018. Ipak, u 2017. nije dosegnut predviđeni rast bruto nacionalnog dohotka. Trend rasta bio je oko tri posto, ali je u konačnici stao na oko dva posto, što ekonomski analitičari pripisuju sušnoj godini i lošem upravljanju Elektroprivredom Srbije.

 

Taj se trend reflektirao i na ukupan rast gospodarstva, koji se u Srbiji u 2017. i 2018. procjenjuje na oko tri posto. U usporedivim zemljama u središnjoj i istočnoj Europi taj rast je oko 4,5 posto, što znači da je Srbija znatno sporija od država s kojima se gospodarski može usporediti.

 

 

Činjenica je i da javni dug počinje padati, ali je i dalje iznimno visok u odnosu prema ukupnom BDP-u. Državno Fiskalno vijeće procjenjuje da je plan smanjenja javnog duga države na ispod 60 posto BDP-a u sljedeće tri godine realan te da će 2017. završiti s oko 65 posto. Prema posljednjim podacima od 31. studenog 2017. javni dug Srbije iznosi 23,7 milijardi eura. Usporedbe radi, javni dug je na kraju 2000. bio 14,17 milijardi eura ili 20,2 posto BDP-a, 2008. 8,78 milijardi, a od 2012. do 2015. porastao je za skoro 20 posto - na 74,7 posto BDP-a.

 

Premijerka Ana Brnabić priopćila je da Srbija za 10 mjeseci 2017. bilježi neto priljev izravnih stranih investicija ''od 1,994 milijarde eura ili za 26,4 posto više nego u istom razdoblju 2016''.

 

Srbija je u međuvremenu s pozitivnom ocjenom prošla i osmu reviziju Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) za aranžman iz predostrožnosti, iz kojeg vlada ne namjerava povlačiti odobrenih 1,2 milijarde eura, ali je dobila zeleno svjetlo da može povećati mirovine i plaće u javnom sektoru, umanjene prije dvije godine zbog fiskalne konsolidacije. Istodobno, vlada je pod povremenim pritiskom umirovljenika i sindikata da vrati mirovine i plaće na iznose koje su bili prije početka reformi, ali je ti pritisci ne mogu ugroziti.

 

 

Srbija se na izmaku 2017. suočava i sa spoznajom da su neostvarive prognoze iz ožujka 2014. kada je, preuzimajući vladu, tadašnji premijer Aleksandar Vučić govorio kako će "za dvije, a najdulje četiri godine'' građani osjetiti blagodati teških reformi i već 2018. spremno stati pred ulazna vrata EU-a.

 

Na putu eurointegracija Srbija je u međuvremenu samoj sebi postavila zapreke ili ih nije dovoljno brzo i efikasno preskakala.

 

Dosad je otvoreno ukupno 12 poglavlja, a prije kraja 2017. Beograd je očekivao i otvaranje poglavlja 33 - o financijskim i proračunskim odredbama, ali za to nije dobio suglasnost Hrvatske, Francuske, Švedske, Njemačke i Velike Britanije, koje su nezadovoljne sporim i neadekvatnim provođenjem akcijskog plana za poglavlja 23 i 24 o vladavini prava i reformi pravosuđa.

 

 

Na to je, tijekom posljednje međuvladine konferencije početkom prosinca, ukazao i povjerenik EU-a za susjedsku politiku i pridruživanje Johannes Hahn. "Srbija mora ostvariti napredak u neovisnosti sudstva, slobodi izražavanja, medijima, pravima nacionalnih manjina, borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, uključujući i pranje novca", poručio je Hahn.

 

I Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) svojim je istraživanjem potvrdilo utemeljenost primjedbi iz EU-a. Konstatirano je da se "broj pritisaka državnih dužnosnika, političara i drugih moćnika povećao" na medije koji su kritički usmjereni prema vlasti. Zabilježeni su i slučajevi diskriminiranja pojedinih medija, kojima je bilo onemogućeno i zabranjeno izvještavanje s nekih mjesta i događaja ili su im predstavnici vlasti, na različitim razinama, odbijali odgovoriti na pitanja.

 

 

Srbija je i u 2017. vanjsku politiku temeljila na agendi eurointegracija, nastojeći održati što čvršće političke i gospodarske veze s Rusijom i Kinom, a nešto manje uspješno i sa SAD-om.

 

Godinu na izmaku obilježio je nedavni trodnevni posjet predsjednika Vučića Moskvi, odakle se vratio s nekoliko povoljnih vijesti, primjerice da će Rusija Srbiji osigurati dodatnu opskrbu plinom, a razmatra se i mogućnost uključivanja Srbije u plinovod Turski tok. Vučić je navodno dobio i zeleno svjetlo Rusije kao proizvođača da s Bjelorusijom pregovara o kupnji raketnog sustava S-300, ali dio dogovora o vojno-tehničkoj suradnji ostao je izvan uvida javnosti.

 

 

Izvjesno je, pak, da će Rusija u međunarodnim odnosima nastaviti držati stranu Srbiji glede Kosova i spremna je kao posrednik sjesti za pregovarački stol kao politička protuteža ako kosovski Albanci uspiju u pregovore s Beogradom uključiti SAD.

 

Kosovo, kako god se nastavio dijalog, Srbiji i dalje ostaje ''kamen u cipeli'' na putu prema EU-u, jer Bruxelles sve glasnije uvjetuje Beogradu da s Prištinom postigne i do kraja 2019. potpiše "pravno obvezujući sporazum". Za sada nema naznaka što bi taj dokument zapravo značio i određivao u međusobnim odnosima, jer Beograd inzistira da ni pod kojim uvjetima neće priznati neovisnost Kosova i suglasiti se s njegovim članstvom u UN-u.

 

 

Beograd ima mnogo toga za popraviti i u vezama s ostatkom regije jer se, prije svega sa Sarajevom i Zagrebom, odnosi u posljednje vrijeme svode na toplo-hladno i stalne napetosti. Zato je teško naći dovoljno neoborivih argumenata da je Srbija stup stabilnosti u regiji, što njeni najviši dužnosnici često potenciraju u međunarodnim kontaktima.

 

Uzajamno teških riječi ne manjka pa se i ranije postignut napredak u građenju povjerenja i suradnji  vraća unatrag. Tako ni Deklaracija o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske, koju su u lipnju 2016. potpisali predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović i tada srpski premijer Aleksandar Vučić ni u 2017. nije dosegnula očekivane rezultate.

 

Nazočeći Vučićevoj inauguraciji u lipnju u Beogradu, Grabar-Kitarović je rekla kako očekuje da se odnosi Zagreba i Beograda ubuduće mogu osjetno poboljšati. Najavljen je i Vučićev posjet Zagrebu u prosincu, ali su obje strane poslije povišenih tenzija zbog različitog tumačenja ratne prošlosti shvatile kako bi ipak bilo bolje taj susret odgoditi za neke mirnije dane.

 

 

Početak prosinca obilježio je posjet članova Predsjedništva BiH Beogradu. Na taj susret pala je sjena nakon incidenta u kojem je bošnjački član Bakir Izetbegović na tiskovnoj konferenciji zanijekao dogovor o zajedničkom stajalištu o Kosovu, navodno usuglašenom na sastanku trojca iz BiH s Vučićem.

 

U 2017. sijevale su iskre i u odnosima Beograda i Skoplja pa je izbio diplomatski skandal kad je Srbija u kolovozu povukla svoje diplomatske predstavnike iz Skoplja zbog stajališta Makedonije o statusu Kosova u UNESCO-u. Taj spor je izglađen poslije dolaska makedonskog premijera Zorana Zaeva u Beograd koncem studenog.

 

 

Srbiju na proljeće 2018. čekaju važni izbori – za Skupštinu Grada Beograda i gradonačelnika prijestolnice. Bit će to svojevrstan test za Vučićeve naprednjake i vladajuću koaliciju jer aktualnu gradsku vlast prate brojne afere i mnogo je argumenata koji nisu na strani sadašnjeg gradonačelnika Siniše Malog i njegovih suradnika.

 

To će glasovanje najvjerojatnije biti prilika za istodobno ponovno raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora, drugih u posljednje dvije godine, a trećih od 2012. kada su Vučić i Srpska napredna stranka preuzeli vlast.

 

Sličan je scenarij bio i 2014. kad su, usporedno s izborima u Beogradu, bili raspisani i parlamentarni izbori na kojima je današnja vladajuća koalicija uvjerljivo pobijedila.

 

Procjeni li Vučić da je naprednjacima vlast u Beogradu ugrožena više nego što se sad čini "pozajmit" će im svoj lik i djelo i snažno stati na čelo njihove liste kako bi svojim rejtingom od birača pokušao kupiti potporu i dodatni mandat za SNS u prijestolnici.

 

Neporecivo je da Vučić i koalicija predvođena naprednjacima sada imaju suverenu vlast u parlamentu i većini općina i gradova diljem Srbije. No treba imati u vidu da im to i nije naročito teško jer nasuprot sebe imaju posvađanu, tromu i bezidejnu oporbu, dodatno marginaliziranu i osporavanu u provladinim medijima.

 

U svakom slučaju, Srbija će i na domaćem i na međunarodnom planu imati brojne izazove – od daljnjeg stabiliziranja javnih financija, procesa eurointegracija, dijaloga o normalizaciji s Kosovom do popravljanja odnosa sa Zagrebom i Sarajevom pa je, prema svemu sudeći, čeka barem jednako teška godina kao što je bila 2017.