NJEMAČKA ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock je najavila da će ta zemlja do kraja godine prestati uvoziti naftu iz Rusije. Nakon toga slijedi prestanak uvoza plina, a u njegovoj nabavi je Njemačka ovisnija o Rusiji.

"Kažem jasno i nedvosmisleno – da, Njemačka će postepeno potpuno prekinuti uvoz ruske energije", rekla je Baerbock, dodajući kako će Njemačka prepoloviti uvoz nafte do ljeta. Prema njenim riječima, nakon prestanka uvoza nafte će uslijediti i prestanak uvoza plina iz Rusije, a prestanak uvoza će biti i cilj Europske unije.

Njemačka trenutno uvozom iz Rusije pokriva četvrtinu svojih potreba za naftom, što je zamjetno smanjenje u odnosu na trećinu prije invazije na Ukrajinu. Ovisnost o ruskom plinu je smanjena s 55 posto na 40 posto pa će pronalazak alternativnih dobavnih pravaca za taj energent biti puno teži.

Može li Njemačka uspjeti u tome, a i Europska unija? Desetljećima je Europa gradila svoju industriju na temelju jeftinih energenata iz Rusije, a u tu svrhu je izgrađena kompleksna mreža naftovoda i plinovoda između Rusije i zapadne Europe. Koliko će se povećati cijena ako Njemačka i EU ostvare cilj pronalaska alternativnih dobavljača?

Njemačka je jako ovisna o plinu i nafti iz Rusije, kao i ostatak Europe

Europa je u nezavidnoj situaciji po pitanju energije. Prema podacima Eurostata, 2020. je EU pokrivala 58 posto svojih potreba za energijom, dok je samo 42% pokrivala iz vlastitih izvora. 35 posto energetskih potreba se zadovoljava iz nafte, 24 posto iz plina, 17 posto iz obnovljivih izvora (što uključuje hidroelektrane), 13 posto nuklearne energije i 11 posto iz ugljena.

46 posto prirodnog plina je te godine uvezeno iz Rusije. Ovisnost o Rusiji kao izvoru sirove nafte je manja nego kod plina pa je 2020. iz nje dolazilo 26% uvoza tog energenta, čime se zadovoljava 37% energetskih potreba u EU.

Plinovodi i naftovodi su razgranati po cijelom europskom kontinentu, zbog čega prelaze nekoliko država u transportu iz Rusije prema finalnom kupcu. To čini mjerenje ovisnosti članica EU o ruskoj nafti i plinu težim, a podaci se ponekad krivo prikazuju ili se uopće ne prijavljuju statističkom uredu EU.

Primjerice, Eurostat navodi da su u Austriji podaci o trgovini plinom povjerljivi. Ali prema nekim procjenama Austrija je jako ovisna o plinu iz Rusije, čak 80 posto. Zbog toga su i jedni od najvećih protivnika uvođenja sankcija na uvoz plina iz Rusije.

Zanimljiv je slučaj Hrvatske, koja nije prijavila nikakvu kupnju plina iz Rusije. Ali to je zavaravajuće, jer Hrvatska ruski plin uvozi preko Mađarske, stoga stvarna ovisnost Hrvatske nipošto nije 0 posto. Kao dokaz tome je iznimno visok udio Rusije u neto uvozu Mađarske, od 146 posto. To je zbog toga što Mađarska uvozi puno plina iz Rusije i izvozi kao svoj plin. To ipak ne mijenja podatke puno, a osim Mađarske umjetno je naglašena ovisnost Nizozemske o ruskom plinu, koja je daleko manja od 80 posto.

Njemačka je među najovisnijim zemljama o plinu i nafti iz Rusije. Veći ovisnici su Mađarska (čak i kada se korigiraju podaci za izvoz, ovisnost o ruskom plinu je 95 posto), Češka, Latvija, Slovačka, Bugarska i Finska.

Prekid povijesnih veza

Stručnjak za energetiku Igor Grozdanić je skeptičan prema najavama iz Njemačke. "Nemoguće je prognozirati koliko će plin i nafta poskupjeti ako se sasvim prekine uvoz iz Rusije, ali osobno smatram da je rok do kraja ljeta nerealan", tvrdi. 

"Treba imati na umu da se energetska povezanost između Rusije i Njemačke gradila desetljećima, još od sedamdesetih. Nije to novi fenomen, iako je Njemačka od 2013. dosta povećala uvoz plina, sa 93 milijarde m3 na 133.8 milijarde m3, međuostalom i iz Rusije. ", objašnjava.

Prekid uvoza plina iz Rusije bi po tome bio povijesni trenutak, ali i veliki trošak za obje strane. "Naravno, takav razvoj situacije bi najmanje odgovarao Rusiji, koja se već bori s velikom inflacijom i padom gospodarstva. Time bi infrastruktura, plinovodi i naftovodi, postala beskorisna. A to su milijarde dolara investicija u zadnjih nekoliko desetljeća. Čisti gubitak", kaže nam Grozdanić. 

Hrvatska bi mogla relativno lako postati neovisna o Rusiji

Podaci za Hrvatsku nisu dostavljeni Eurostatu, ali Hrvatska nije pretjerano ovisna o ruskom plinu, koji uvozi preko Mađarske. Posebno ne otkako je izgrađen LNG terminal na Krku početkom 2021., od kada je znatno diversificirana nabava. Dapače, krčki LNG terminal ima kapacitete i da se preko njega opskrbljuje susjedne zemlje.

Hrvatska trenutno vlastitom proizvodnjom zadovoljava oko 35 posto svojih potreba, što bi se nakon skoro planiranog otvaranja novih bušotina moglo povećati na 40 posto. Ali dugoročno je Hrvatska osuđena na uvoz tog energenta, kao i nafte.

Ali u konačnici je Hrvatska među zemljama koje najmanje ovise o plinu iz Rusije, unatoč lošem izvještavanju statističke agencije EU, tj. prikrivenom uvozu iz Rusije preko Mađarske. Zbog male izloženosti, a i LNG terminala na Krku, lako bi mogla sasvim prestati koristiti ruski plin.

Prva zemlja koja je najavila potpuni prekid kupnje iz Rusije je Litva. "Prije mnogo godina moja je zemlja donijela odluku koja nam danas omogućuje da bez muke prekinemo energetske veze s agresorom. Ako mi to možemo, to može učiniti i ostatak Europe!" objavio je na Twitteru predsjednik Litve Gitanas Nausėda.

Radi se o plutajućem terminalu za ukapljeni prirodni plin (LNG) Independence (Nezavisnost), koji je s radom počeo 2014. Projekt izgradnje LNG terminala je počeo upravo s ciljem da Litvi u slučaju pogoršanja odnosa s Rusijom omogući energetsku nezavisnost, u kojoj je Rusija neće moći ucjenjivati. Litva je bila dio SSSR-a, a i graniči s ruskom eksklavom u Europi, Kalinjingradom. Zbog toga je jako oprezna u svom pristupu prema toj državi.

Litva i Hrvatska su male države i relativno lako mogu zamijeniti ruski plin i naftu. Dovoljan im je jedan LNG terminal da bi osigurale alternativu. Puno je teže velikim državama, poput Njemačke, kojima treba puno više alternativnih pravaca od jednog LNG terminala.

Postoje alternativni izbori, ali će biti puno skuplji

Pod pretpostavkom da Njemačka i ostatak EU stvarno prestanu nabavljati plin i naftu iz Rusije, nove cijene bi bile znatno veće.

Šteta za Rusiju bi bila golema. Više od pola izvoza nafte iz Rusije završi u nekoj od europskih zemalja. Situacija s plinom je još dramatičnija, jer Europa kupuje 85 posto ruskog plina koji se izvozi putem plinovoda, te pola LNG izvoza.

A alternativnih izvora je nekoliko. Rusija nije ni najveći proizvođač nafte niti ima najviše dokazanih rezervi, koje bi se u doglednoj budućnosti mogle eksploatirati. Prema izvješću British Petroleum za 2021., najveći proizvođači nafte su SAD i Saudijska Arabija, a više dokazanih rezervi od Rusije imaju Kanada, Venezuela, Iran, Irak i Saudijska Arabija.

Situacija s plinom je teža. SAD je glavni proizvođač, ali manje izvozi od Rusije, jer ga sam koristi za svoje gospodarstvo. Golemi izvoznik je Katar, s kojim zadnjih mjeseci EU intenzivno pregovara o načinima zamjene ruskog plina s katarskim. Australija i Kanada su također veliki potencijalni opskrbljivači.

Moguće je da Njemačka, pa čak i EU, ostvare cilj o potpunoj neovisnosti o ruskoj nafti i plinu u sljedećih par godina. Ali pitanje je po kojoj cijeni i kako će viša cijena energije, a više od pola energetskih potreba EU dobiva iz plina i nafte, utjecati na gospodarski rast te standard njenih građana.