U PROŠLIH nekoliko dana mnogi su povukli paralele između prizora helikoptera koji je 1975. evakuirao Vijetnamce s krova zgrade američkog veleposlanstva u Sajgonu i očajnih Afganistanaca koji su se 16. kolovoza penjali na avion američkih zračnih snaga koji je polijetao s aerodroma u Kabulu.

Ove paralele utječu na sve veću percepciju Sjedinjenih Američkih Država kao sile koja se upušta u bezobzirne invazije da bi potom nestala kad ljudski, monetarni ili politički troškovi postanu previsoki za američku javnost, za Al Jazeeru piše Joe Macaron.

Izgradnja države odavno je mrtva kao zapadnjačka politika

Nakon što je tijekom dva desetljeća uložio dva bilijuna dolara, Washington je gledao kako se afganistanska nacionalna vlada i vojska u nekoliko dana nakon povlačenja urušavaju poput kule od karata. Mnogi analitičari proglasili su kraj američkih napora u izgradnji država nakon njihovog spektakularnog neuspjeha u Afganistanu. No, izgradnja države odavno je mrtva kao zapadnjačka politika, što je bilo očito u slučajevima Libije i Sirije nakon arapskih pobuna 2011. godine.

SAD i NATO brzo su uvidjeli ovaj neuspjeh i potom ostali u Afganistanu ne kako bi nastavili s takvim naporima, već da spriječe talibane i druge skupine da uspostave utočište za teroriste. Talibani su se nedavno obvezali da neće pružati utočište teroristima koji bi mogli ugroziti SAD, ali nema jamstava da će se militantna skupina pridržavati ovih obećanja.

Odluka SAD-a da neoprezno prepusti Afganistan talibanima imat će posljedice izvan Južne Azije. Politički čelnici na susjednom Bliskom istoku pažljivo prate što se događa u Kabulu i donose zaključke o prirodi moći SAD-a i njezinoj budućoj vanjskoj politici u regiji.

Naređujući povlačenje iz Afganistana, američki predsjednik Joe Biden nije djelovao izvan ustaljene politike u Washingtonu. Od predsjednika Baracka Obame ponavljala se rasprava između onih u administraciji koji su htjeli povećanje broja američkih vojnika kako bi dovršili posao i onih koji su željeli okončati rat i stati na kraj ljudskim i materijalnim gubicima, ističe Macaron.

Saveznici SAD-a na Bliskom istoku s nelagodom promatraju donošenje američkih odluka

Predsjednik Donald Trump odlučio je razgovarati s talibanima. Oružanoj skupini dao je političko priznanje izravnim pregovorima s njezinim vodstvom, potpuno zanemarujući afganistansku vladu. Biden danas završava ono što je Trump započeo, ali "uredno povlačenje" koje je obećao pretvorilo se u kaos koji će još dugo narušavati i njegovo naslijeđe i imidž SAD-a u inozemstvu.

Saveznici SAD-a na Bliskom istoku s nelagodom promatraju donošenje američkih odluka u Afganistanu. Kurdske snage u Iraku i Siriji, kao i središnja vlada u Bagdadu, vjerojatno nisu oduševljeni. Oni nesumnjivo dovode u pitanje predanost SAD-a da ih podržava u budućnosti.

Povjerenje u američku administraciju počelo se urušavati već nakon što je Trump naredio povlačenje američkih trupa iz Sirije u prosincu 2018. godine, da bi potom povukao svoju odluku. Iako su troškovi američkih operacija u Siriji i Iraku manji nego u Afganistanu, a kurdske snage su bolje pripremljene da se odupru pobuni u usporedbi s afganistanskim sigurnosnim snagama, Kurdi se i dalje osjećaju nesigurno u pogledu svoje budućnosti, a neki vjerojatno imaju spremne planove za izvanredne situacije.

Zabrinutost američkih saveznika u Libanonu i Iraku

Događaji u Afganistanu također pridonose zabrinutosti američkih saveznika u Libanonu i Iraku koji nisu sigurni što će se dogoditi ako Washington i Teheran obnove nuklearni sporazum. Takav dogovor mogao bi značiti ublažavanje američkog pritiska na Iran, što bi pojačalo ionako snažan utjecaj saveznika Teherana u Iraku i Libanonu. Iako je američka potpora iračkoj i libanonskoj vojsci bila dosljedna, postojat će i bojazan da će se ta pomoć odjednom obustaviti ili smanjiti iz proračunskih razloga.

Neuredno povlačenje SAD-a iz Afganistana jača percepciju među američkim saveznicima u regiji da Washington nije pouzdan partner, da je spreman dogovoriti se s "neprijateljem" ako to služi njegovim interesima, te da američka vanjska politika nastavlja biti nepredvidljiva. Američki pregovori s talibanima i njihov povratak na vlast otvaraju pitanja o budućnosti američkih odnosa i s islamističkim skupinama i s autoritarnim režimima, jer talibani utjelovljuju oboje.

Naoružana skupina aktivno nastoji poboljšati svoj imidž u zemlji i inozemstvu, iako je to visoko postavljena letvica. Prvo, talibani su se obvezali da će uskratiti utočište teroristima ili oružanim skupinama koje nisu iz Afganistana. Drugo, kontrolirali su nasilje prilikom preuzimanju Kabula. Treće, jasno su stavili do znanja da su spremni razgovarati s bilo kojom stranom silom, čak i neprijateljskom. Četvrto, talibani su jasno dali do znanja da su otvoreni za biznis i da žele privući strana ulaganja.

Talibanski uspjeh smatrat će se svojevrsnom pobjedom za islamističke naoružane skupine

Talibanski uspjeh smatrat će se svojevrsnom pobjedom za islamističke naoružane skupine u arapskom svijetu i može ih potaknuti da konsolidiraju svoje snage i zatraže međunarodno priznanje. U Gazi Hamas očito pomno prati događaje u Afganistanu, što bi moglo pojačati njegovo uvjerenje kako je preuzimanje ovog palestinskog područja 2007. godine bio pravi potez koji će međunarodna zajednica na kraju i priznati. Zapravo, šef političkog ureda Hamasa Ismail Haniya nazvao je 17. kolovoza vođu talibana Abdula Ghanija Baradara kako bi mu čestitao. Dva dana ranije čelnik Hamasa Moussa Abu Marzouk napisao je na Twitteru da se talibani "nisu dali prevariti blještavim riječima poput demokracije i izbora, niti lažnim obećanjima". Ova izjava pokazuje da unutar Hamasa postoji sve veća rasprava o tome treba li nastaviti s nastojanjem da se održe palestinski izbori nakon što je skupina ojačala tijekom posljednjeg rata s Izraelom.

U Libanonu, Hezbollah bilježi sve što se događa i vjerojatno smatra da bi ako preživi trenutačni libanonski kolaps, mogao ponovno oformiti međunarodno priznatu vladu koja slijedi njegove interese. U Jemenu bi Huti mogli biti ohrabreni da nastave svoju borbu za dominaciju zemljom. Glasnogovornik Huta Mohammad Abdel Salam 15. kolovoza objavio je tvit, suptilno usmjeren prema jemenskoj vladi, u kojem je rekao da je traženje strane intervencije "zločin koji neće stvoriti ni državu ni vojsku, već dovesti do poraza, poniženja i srama".

Događaji u Afganistanu mogli bi produbiti političku podjelu između umjerenih i ekstremista

Dok su talibani napredovali u Afganistanu, nenaoružane islamističke skupine u arapskom svijetu suočile su se s novim neuspjehom, jer je predsjednik Tunisa Kais Saied uz pomoć vojske smijenio vladu predvođenu strankom Ennahda. Događaji u Afganistanu mogli bi produbiti političku podjelu između umjerenih i ekstremista u tim pokretima o tome kako pristupiti upravljanju i političkom kompromisu.

Ovi arapski autokratski režimi također donose neke zaključke o povlačenju SAD-a iz Afganistana. Neki vjerojatno čitaju ova zbivanja kao da SAD signalizira da se "može ubijati ili ugnjetavati svoj narod sve dok se pritom ne ugrožavaju američki interesi". Također je vjerojatno da bi nakon povlačenja iz Afganistana Washington ponovno mogao dati prednost terorizmu u obračunu s arapskim vlastodršcima. Biden se dosad zalagao za promicanje demokracije i ljudskih prava, ali već je zaobišao ta pitanja u Afganistanu, kao i u svom pristupu događajima u Egiptu i Tunisu.

Neki lokalni diktatori, koji su u prošlosti možda bili izolirani, sada se nadaju povratku na međunarodnu političku scenu. Naprimjer, sirijski predsjednik Bashar Al Assad može pomisliti da bi nakon talibana i on mogao izravno pregovarati s SAD-om i dobiti međunarodni legitimitet.

Potezi SAD-a u Afganistanu najvjerojatnije će obnoviti dugotrajnu bitku između islamista i među autoritarnim režimima na Bliskom istoku. Povlačenje SAD-a iz Afganistana vjerojatno će dati veći zamah geopolitičkim bitkama koje se protežu do Bliskog istoka. Kina, Rusija, Turska i Iran već rade na popunjavanju američkog vakuuma u Afganistanu i nagovijestile su da će nastaviti formalne odnose s talibanima, te da su spremne priznati talibansku vladu u Kabulu. To će povećati njihov utjecaj na Bliskom istoku kao alternativne snage SAD-u. Svi su sretni što vide kako SAD odlazi, ulagat će u održavanje stabilnosti u Afganistanu, suzdržavat će se od vojne intervencije i mogli bi pronaći načine za postizanje dogovora koji dodatno oslabljuju utjecaj SAD-a.

Bidenova administracija nije uspjela provesti prijenos kontrole nad zračnom lukom u Kabulu s NATO-a na Tursku, a sada se Ankara namjerava i sama angažirati u Afganistanu, približavajući se talibanima stopama Rusije i Kine. To bi u konačnici moglo pojačati napetosti u američko-turskim odnosima i ojačati savezništvo između Moskve i Ankare.

Što će Iran?

Iran se u međuvremenu raduje što neće imati američke snage na svojim istočnim granicama, ali je prije imao složen odnos s talibanima. Iranske sigurnosne snage, koje su već prenapregnute na Bliskom istoku, sada će morati brinuti o granici s Afganistanom i potencijalnom priljevu izbjeglica.

Povlačenje SAD-a iz Afganistana nudi mogućnosti i izazove za ove sile u usponu. Moskva će sada imati novu pregovaračku kartu i pritisnuti SAD zbog ustupaka u Siriji i šire. Bidenova administracija će trebati rusku i kinesku podršku da obuzda talibane kada to bude bilo potrebno kroz Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i diplomaciju. SAD je još jednom pokazao ranjivost, što će samo pojačati geopolitičku konkurenciju u Južnoj Aziji i na Bliskom istoku, zaključuje Macaron za Al Jazeeru.