ZA RAZLIKU od većine ateista, ozbiljno mislim da u Bibliji imate i pravu povijest. Nažalost, ona je toliko utopljena u gomilu mitova i legendi da je nekada jako teško odvojiti žito od kukolja.

S te je strane najzanimljivije ono što nam Stari zavjet pripovijeda o izabranom narodu Izraela. Čini se da smo nakon stoljeća kritike i arheologije došli do nekih boljih spoznaja o tome što se stvarno zbilo (a što definitivno ne).

Od Abrahama do Mojsija

Priče o Abrahamu, Izaku i Jakovu odavno su prokazane kao legende s nekim nejasnim sjećanjima na davna vremena. Nas ne čudi što u spisu koji nastaje tijekom babilonskog sužanjstva imamo opis navodnog praoca Izraela koji dolazi iz Mezopotamije. Ako mislite da pisac iz 6. st. pr. n. e. zna što se događalo tisuću i pol godina ranije, velika je vjera vaša.

Isto tako, nitko više ne uzima ozbiljno priču o izlasku iz Egipta premda nije sasvim nemoguće da smo u Kanaanu onoga vremena imali i skupine odbjeglih robova. Za Mojsija ostaje čudan detalj da je njegovo ime u osnovi egipatsko, korijen MS karakterističan je za brojne faraone, od Tutmesa do Ramsesa. 

Rođenje nacije

Rađanje izraelskog naroda, međutim, poklapa se s epohom koju opisuje i Knjiga o Jošui, kao neki nastavak Petoknjižja. Arheolozi se slažu da negdje početkom željeznog doba na brdovitim područjima bilježimo snažnu promjenu u životnom stilu i arhitekturi.

Ta promjena nije došla sa strane, nema tragova invazije, nego je bila uvjetovana vrlo povoljnom klimom u tim stoljećima, koja je pogodovala i porastu stanovništva. Ti su ljudi govorili istim jezikom kao Edomci i Moabci, dugo je trebalo da oni steknu neku zasebnu nacionalnu svijest.

I Jošuina knjiga, kao i Sucima, opisuje rane Izraelce kao ljude naseljene po brdima. Dok Jošua govori o pobjedonosnoj invaziji, Suci nam daju realniju sliku naroda koji ne vlada Kanaanom. To je ujedno vrijeme kad u Kanaan s mora dolaze Filistejci, donose proizvodnju željeza, a Egipćani počinju po njima tu zemlju nazivati Palestinom.

Religija Izraela 

Čak i kad doslovno tumačite Bibliju, shvaćate da su Izraelci štovali razna božanstva koja su bila popularna u tadašnjem Kanaanu. Imate i sačuvanih natpisa posvećenih nekolicini božanstava zajedno, ljudi su se po potrebi obraćali bilo kojem biću za koje su mislili da im može pomoći. Među Izraelcima su bili posebno rašireni kult štovanja boga Jahve (koji je imao i svoju ženu), kao i boga Ela.

Biblija je pisana u vrijeme kad je jahvistički kult – i to bez ikakve njegove žene – odnio konačnu pobjedu. Čak nam se pokušava i prezentirati da su El i Jahve jedan te isti bog premda je jasno da su bila odvojena božanstva. Promoviraju se osobna imena koja u sebi sadrže "jah" (poput Izaija, Zaharija, Jehošua), ali je samo ime Izraela zadržalo u sebi Elovo ime. 

Religija tih prostora bila je henoteistička, dakle, postoji više bogova, ali je jedan glavni. Mojsiju se pripisuje Deset zapovijedi, a prva među njima ("Nemoj imati drugih bogova") ne kaže da ne postoje drugi bogovi, nego da treba samo Jahvu obožavati. Henoteizam je bio karakterističan i za Egipat u vrijeme faraona Akhenatona: je li nam odande došla mojsijevska religija?

Davidovo kraljevstvo

Stela iz 9. st. pr. n. e. spominje kuću Davidovu i to je jedina izvanbiblijska referenca na legendarnog  osnivača višestoljetne dinastije. Stoga se danas ne dovodi u pitanje samo Davidovo postojanje, ali više nitko ne vjeruje da je on imao kraljevstvo kakvo se u Bibliji opisuje. Možda je stvarno zauzeo Jeruzalem služeći se odličnom varkom.

Arheolozima se Jeruzalem tog vremena ne čini nekom moćnom prijestolnicom i po svemu sudeći je David bio tek plemenski vođa. Priče o granicama njegovog kraljevstva. koje se prostiralo od Sredozemlja pa sve do iza Jordana, danas se smatraju potpuno izmišljenim.

I dok za Davida znamo da je postojao, izvan Biblije nema nijednog spomena njegovog sina Šloma (Salomona), što je jako čudno za čovjeka koji je navodno ženidbama osigurao savez s nekih tisuću tadašnjih plemena i naroda.

Za građevine koje su pripisane njegovom vremenu kasnije je dokazano da su nastale stoljeće kasnije. Nemamo pojma ni kako je izgledao famozni Hram, koji se spominje u spisima nastalim desetljećima nakon njegovog spaljivanja. Nemali broj povjesničara ozbiljno dovodi u pitanje samo Salomonovo postojanje.

Raspad Izraela 

I sami izraelski arheolozi, koji nisu skloni dokazivati legende o svom narodu, danas ne vjeruju da smo imali jedinstveno izraelsko kraljevstvo koje se oko 930. g. pr. n. e. raspalo na sjeverno (Izrael) i južno (Judeja). 

Zapravo nam arheologija jasno pokazuje da se na sjeveru razvilo prilično snažno i razvijeno kraljevstvo, čije su vladare, poput Ahaba i Jehua, zabilježili i asirski izvori. Ovaj prvi je sa svojom dosta moćnom armijom bio na čelu koalicije koja je porazila asirskog kralja Šalmanasara III. Njegov nasljednik Jehu već je bio podložan Asircima i na jednoj steli prikazan je kako kleči pred njihovim kraljem. Nisu nikada bili pod upravom Jeruzalema. 

Oko 722. godine, onako kako i Biblija to opisuje, Izrael doživljava katastrofalan poraz protiv Asiraca i nestaje kao kraljevstvo, a ogroman dio naroda biva preseljen sve do Perzije te praktički i gubi svijest o svom podrijetlu. Bibliju će onda pisati svećenici iz Judeje i tjerati po svome o Jahvi kao jedinom bogu i o Izraelu kao nekoć jedinstvenom kraljevstvu, koje su potom upropastili idolopoklonici sa sjevera.

Već smo pisali o tome da je sjeverno kraljevstvo zadržalo sjećanje na sutkinju Deboru kao onu koja ih je povela u borbu za oslobođenje od kanaanskog vladara iz Hazora. Iako nemamo neki dokaz, činjenica je da se to smješta u vrijeme za koje znamo da Hazor gubi moć i ubrzo biva uništen. Gradovi sjevernog kraljevstva bili su već sasvim razvijeni kad ih je razorio faraon Šešonk I. (najkasnije 940. g.).

Obnova Izraela

Knjige o Ezri i posebno Nehemiji puno realnije iznose povijest jer ih pišu suvremenici. I inače je za antičku historiografiju karakteristično to da su samo spisi nastali u vrijeme koje i opisuju koliko-toliko pouzdani. Imamo narod oslobođen iz Babilona (o čemu imamo i perzijske dokumente), pokušava se obnoviti gradove koji su nakon desetljeća slabe naseljenosti bili svedeni na beznačajna naselja.

Judejci i dalje imaju sklonosti prema drugim religijama, spominju se brojni miješani brakovi, koje svećenstvo sklono čistunstvu želi poništiti. Za očuvanje ovih brakova zalažu se prorok Malahija i pisac lijepe Knjige o Ruti.

Ideološku pobjedu odnose svećenici ostavljajući nam ono što se danas naziva Torom (ili, kako kršćani vele, Starim zavjetom), sa svim onim pričama u kojima se nešto povijesti miješa s brdom legendi. A njih su potom kršćani dodatno uneredili svojim tumačenjima. No to je već druga priča.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala