KADA su talibani u nedjelju navečer zauzeli Kabul i ušli u predsjedničku palaču, objavili su priopćenje: "Uskoro će zaživjeti bivši naziv Afganistana."

Naime, zemlja koja se počela intenzivno graditi nakon američke invazije 2001. godine, što je koštalo oko dva bilijuna dolara, uskoro bi trebala dobiti novo ime - Islamski Emirat Afganistan.

To je ime imala između 1996. i 2001., u razdoblju koje sada služi kao jedina referentna točka za ono što Afganistanci i međunarodna zajednica mogu očekivati ​​od nove vlade u Kabulu. Mnogi se pitaju kako će tisuće pobunjenika koji su posljednja dva desetljeća vodili gerilski rat sada upravljati državom.

Bio zabranjen nogomet, kao i glazba

Posljednji put kada su talibani vladali Afganistanom, režim je vlast koncentrirao u uskom krugu bivših pobunjenika koji su 1980-ih pomogli u svrgavanju Sovjeta. Ta je grupa izašla iz građanskog rata 1990-ih, obećavajući vlast vođenu strogim tumačenjem šerijatskog prava. Njihova vizija dovela je do nasilne, represivne i nestabilne nacije, piše Washington Post.

Prvi emirat postavljen je 1996. godine, nedugo nakon dolaska talibana u Kabul. Krajem rujna te godine borci su mučili i ubili bivšeg predsjednika Nadžibulaha, a zatim mu tijelo objesili na prometni stup. U roku od mjesec dana talibani su na ulice poslali "moralnu policiju", koja je nadgledala slijeđenje šerijatskog zakona.

Muškarci su bili prisiljeni puštati bradu. Žene su morale nositi burke, odjevni predmet koji prekriva cijelo lice i tijelo. Škole za djevojčice su zatvorene. Žene koje bi na javna mjesta izašle bez pratnje muške osobe mogle su biti premlaćene. Nogomet je bio zabranjen, kao i glazba; osim one vjerske naravi. Talibanska vlada držala je javna pogubljenja na stadionu Ghazi u Kabulu.

"Što nam je činiti, što da uradimo? Svakog tjedna nam umire dvoje djece"

Vanjski svijet povremeno je bacao pogled na zemlju, iako je fotografiranje bilo tehnički zabranjeno. Na jednoj snimci se vidi kako afganistanske majka mora klečati na stadionu i kako je strijeljaju. Bilo je fotografija djece koja umiru od bolesti koje se zapravo mogu spriječiti ili fotografija drevnih budističkih kipova koje su talibani uništili jer su njihovi vođe smatrali da se radi o idolopoklonstvu. Snimljeno je pravo more izbjeglica i prognanika koji su živjeli u improviziranim šatorima.

"Što nam je činiti, što da uradimo? Svakog tjedna nam umire dvoje djece", rekao je 1999. godine za New York Times Gulam Said, prognanik koji je živio u kampu uz rijeku Panjshir.

Režim je, unatoč tome, povremeno pokušavao steći međunarodni legitimitet. Talibani su htjeli poslati veleposlanika na Opću skupštinu UN-a. U listopadu 1996. talibanski vođa Mohammad Omar poslao je pismo predstavnicima SAD -a tvrdeći da "talibani visoko cijene SAD, cijene pomoć SAD-a tijekom džihada protiv Sovjeta i žele dobre odnose s tom zemljom".

Emirat je pokušao kopirati format moderne države. Na primjer, imao je ministre zdravstva i trgovine. Postojao je guverner središnje banke. No mnogi od tih dužnosnika bili su zapravo bivši vojni zapovjednici sa završenom medresom, islamskom školom.

Tada je, kao i sada, međunarodna zajednica morala odlučiti hoće li i na koji način biti aktivna u režimu koji je smatrala vrijednim osude. Izaslanik Ujedinjenih naroda Lakhdar Brahimi susreo se 1998. s Mohammadom Omarom kako bi razgovarao o humanitarnom pristupu.

"Tri sata smo vodili pravi razgovor, iako smo cijelo vrijeme sjedili na podu", prisjetio se kasnije Brahimi.

Problemi s državom

No kako je postalo sve očitije da talibani krše ljudska prava, došlo je do nestanka bilo kakvih međunarodnih odnosa. Omar je rijetko napuštao Kandahar, a komunicirao je uglavnom putem glasnika. Njegova policija spaljivala je cijela sela i u vojnom smislu posebice ciljala šijitsku manjinu u Afganistanu.

Kaotično okruženje koje je omogućilo uspon talibana također je otežavalo upravljanje državom.

"Problemi s kojima su se talibani suočavali pokušavajući uspostaviti funkcionirajuću vladu i državu bili su isti s kojima su se susretale mnoge ambiciozne uprave i prije: uspostava vlasti nad žestoko neovisnim stanovništvom i monopol nad nasiljem unutar suverenih granica zemlje", napisao je Felix Kuehn u Talibanskoj povijesti rata i mira u Afganistanu.

Kada je Omarova kuća u Kandaharu uništena u eksploziji bombe, Osama bin Laden pomogao je u financiranju njegove nove palače. Do 1998. Bin Laden je počeo nuditi intervjue stranim medijima iz svog šatora na jugu Afganistana.

Nakon što je Bin Laden 1998. optužen za napad na američka veleposlanstva u Nairobiju i Dar-es-Salaamu, Clintonova administracija ispalila je rakete na Afganistan. SAD je sljedeće godine uveo sankcije talibanskoj vladi.

Talibani su 2000. godine, ponovo tražeći međunarodnu pomoć, poništili edikt kojim se ženama onemogućuje rad u međunarodnim humanitarnim agencijama. No teroristički napadi 11. rujna 2001. brzo su doveli do izbacivanja talibana iz vlade.

Na kraju se skupina ponovo konfigurirala kao moćna pobuna, instalirajući "guvernere u sjeni" diljem zemlje kako bi se suprotstavila novoj afganistanskoj vladi, koju je podržavao SAD.

Današnji talibani su više politička organizacija?

Posljednjih su se godina analitičari počeli pitati kako bi mogao izgledati novi talibanski režim.

"Talibani nakon 2001. pokazali su se kao više politička organizacija, koja je otvorenija utjecaju vanjskih čimbenika", napisao je Thomas Ruttig u radu na West Pointu.

Drugi su također ukazali na globalnu perspektivu današnjih pripadnika talibana.

"Mnogi talibanski čelnici sada su proveli više od desetljeća u Pakistanu ili Zaljevu, što im je uvelike proširilo vidike zbog parohijskog odgoja na jugu Afganistana", napisali su Borhan Osman i Anand Gopal 2016. u Talibanskim pogledima na buduću državu.

No u nedjelju su se Afganistanci, dok su gledali talibane kako ulaze u predsjedničku palaču u Kabulu, prisjetili najmračnijih trenutaka posljednjeg emirata. Požurili su na aerodrom ili preko granica pokušavajući izaći iz zemlje prije početka novog režima.