U VATIKANU je jučer završen četverodnevni skup pod nazivom "Zaštita maloljetnika u Crkvi", na kojemu je dvjestotinjak kardinala i predsjednika biskupskih konferencija sa svih strana svijeta na poziv pape Franje raspravljalo kako da od sebe samih i svojih svećenika zaštite djecu.

Cijela stvar ima prizvuk skeča Montyja Phytona, no nažalost nije nimalo smiješna, nego duboko tragična, jer maloljetnike itekako treba štititi od Katoličke crkve, a brojni pedofilski i ini seksualni skandali pokazuju da se to desetljećima nije činilo na adekvatan način.

Iako je završio bez značajnih rezultata, vatikanski skup ipak nije bio posve beskoristan, jer je još jednom pokazao da Katolička crkva kao institucija nije dorasla izazovu zlostavljanja djece od strane svećenika te da se i u ovakvoj očitoj i velikoj krizi odbija mijenjati nabolje. Također se pokazalo da je Katoličkoj crkvi prvenstveno stalo do Katoličke crkve, dok su tisuće silovane djece sporedna tema, statisti u višemilenijskom crkvenom narativu o vlastitoj važnosti.

Šokantno priznanje kardinala Vinka Puljića

Najbolji sažetak onoga što se preko vikenda događalo u Vatikanu može se naći u nehotično razotkrivajućim izjavama bosanskohercegovačkog kardinala Vinka Puljića, koji je dao kratak intervju za televiziju N1 i u njemu sažeo sve što je problematično u pristupu Crkve kao institucije problemu masovnog svećeničkog silovanja djece.

Puljić je na upit novinarke Nine Kljenjak o tome je li bilo zlostavljanja u Katoličkoj crkvi u BiH odgovorio sljedeće: "U BiH je, nažalost, bilo, ali hvala Bogu, vrlo malo. Hrabro smo se suočili čim smo uočili, sve smo stvari uputili na Kongregaciju za vjeru koja je za to nadležna." Na logično sljedeće pitanje novinarke o tome jesu li ti slučajevi prijavljeni nadležnim institucijama u BiH Puljić je odgovorio da nisu i to objasnio ovako: "Naše pravosuđe još nije takve naravi, zakoni su dosta nedefinirani. Kada dobijemo odgovor od Svete Kongregacije, vidjet ćemo što ćemo dalje napraviti."

Kardinal Puljić - koji se u Hrvatskoj svojedobno istaknuo time što je žene nazivao "štracama" - uspio je tako u dva u osnovi kratka odgovora na dva logična novinarska pitanja razotkriti svu moralnu i ljudsku bijedu Katoličke crkve kada je riječ o svećeničkom pedofilskom silovanju djece, stoga vrijedi detaljno raščlaniti ono što je rekao. 

Puljić laže da su u BiH "zakoni nedefinirani" kad je riječ o pedofiliji

Kao što je sad postalo prihvatljivo i pomodno u Crkvi, priznao je da je zlostavljanja djece bilo, ali je odmah to iskoristio da pohvali samoga sebe i Crkvu, istaknuvši da su se s time "hrabro suočili". Nitko drugi postupanje Crkve u svemu tome nije opisao kao hrabro pa moraju oni sami.

Nakon toga je uslijedila manifestacija mentalnog klerikalizma - što je negativna pojava unutar Crkve koju sustavno proziva papa Franjo - te je Puljić objasnio da je za njega "hrabro suočavanje" sa svećeničkim zlostavljanjem djece "stvar uputiti na Kongregaciju" tj. obratiti se Vatikanu. U tome je implicirano da je cijela stvar unutarnje pitanje Katoličke crkve i da se kao takva i treba rješavati, netransparentno i bez javnosti. Još gore, Puljić je pred TV kamerama priznao da slučajeve zlostavljanja djece od strane klera nije prijavio policiji ni pravosuđu, što bi se moglo tumačiti i kao kazneno djelo. 

Svatko normalan bi silovanje djece prijavio policiji, samo katoličkim svećenicima treba poseban protokol

Ono što bi svakom normalnom građaninu prvo palo na pamet učiniti kada je riječ o situaciji u kojoj je doznao da postoji osnovana sumnja da je netko silovao dijete - a to je odmah nazvati policiju i sve prijaviti - uzoritom kardinalu nije ni na kraj uma. Suočen s pitanjem novinarke zašto nije učinio ono što bi učinio svaki normalan čovjek, Puljić se onda krenuo izvlačiti i bezočno lagati o tome da u BiH "pravosuđe nije te naravi" i da su "zakoni nedefinirani".

Istina, pravosuđe u BiH - kao uostalom i u Hrvatskoj - nije u najboljem stanju, ali i dalje bez problema uspijeva suditi silovateljima i pedofilima te je sve oko toga itekako zakonski definirano. Možda bi sudska praksa i zakoni mogli biti bolji, ali tvrditi da pravosuđe u BiH nije takve naravi da sudi pedofilskim silovateljima i da su zakoni oko pedofilskog silovanja nedefinirani je očita i besramna laž. No od toga je još strašnije da je Puljiću bilo prirodno sve to izjaviti novinarki u mikrofon. Čini se da uopće nije pojmio kako se time što izgovara zapravo posve razotkriva, pokazujući da ne može shvatiti zbog čega je skandalozno ono što izražava.

Pobrojimo što je kardinal Puljić uspio ugurati u samo dvije-tri rečenice na temu masovnog silovanja djece od strane katoličkog klera: 1. isforsirano priznanje koje odmah prati umanjivanje problema, 2. samohvalu, 3. poricanje problema, 4. stavljanje sebe i klera iznad ostalih građana i zakona i 5. laganje. 

Guranje žrtava u drugi plan

Ono na čemu se nije pretjerano zadržao su - žrtve. One su bile sporedna stvar na cijelom tom vatikanskom skupu, koji se na kraju pretvorio u grupnu terapiju kardinala i biskupa o tome kako je njima sada jako teško jer je svećeničko silovanje djece i institucionalno zataškavanje svega toga desetljećima uništilo tuđe živote. Prema onome što se moglo čuti od Puljića i mnogih drugih kardinala, te crkvenih apologeta u hrvatskim medijima, čini se da bi iskreniji naziv konferencije bio "Zaštita Crkve od maloljetnika koje je Crkva silovala".

To se može iščitati i iz izjava crkvenih prvaka koji su naoko iznimno kritični prema Katoličkoj crkvi. Primjerice, liberalni njemački kardinal i predsjednik njemačke biskupske konferencije Reinhard Marx priznao je u subotu na konferenciji za medije da su dokumenti koji su sadržavali dokaze o seksualnom zlostavljanju svećenika u Katoličkoj crkvi uništavani ili uopće nisu napisani. 

Priznanje o uništavanju dokumenata o svećeničkom zlostavljanju djece

Marx je rekao kako je informacija o uništavanju dokumenata proizašla iz studije koju su njemački biskupi objavili 2014. godine. U njoj nisu imenovani oni koji su dokaze o zlostavljanju uništavali. "Studija je pokazala da se nekim dokumentima manipuliralo ili da nisu sadržavali informacije koje su trebali", rekao je Marx i izrazio sumnju da se ova praksa provodi i šire. "Pretpostavljam da Njemačka nije izoliran slučaj", zaključio je logično Marx.

Podsjetimo, studija njemačkih biskupa otkrila je najmanje 3677 slučajeva seksualnog zlostavljanja djece za koje su odgovorni njemački svećenici u periodu od 1946. do 2014. godine. Marxovo priznanje pak znači da Crkva neće nikada biti u stanju doista do kraja raščistiti sve skandale svećeničkog silovanja djece, čak i da to doista želi, jer su ključni dokazi u mnogim slučajevima zauvijek izgubljeni. To će onda postati i dobar izgovor kada se budu odbacivale nove optužbe - može se reći da nema nikakvih dokumenata koji ih potkrjepljuju.

Samosažaljenje katoličkog klera

Pepelom se posipao i, primjerice, australski nadbiskup Mark Coleridge koji je na svojoj propovijedi u Brisbaneu za temu uzeo vatikanski skup.

"Nećemo proći nekažnjeno", rekao je Coleridge u homiliji završnog dana četverodnevne konferencije koju je sazvao papa Franjo. "Ponekad smo žrtve i preživjele vidjeli kao neprijatelje, no nismo ih voljeli, nismo ih blagoslovili. U tom smislu bili smo najgori neprijatelji sami sebi", zaključio je nadbiskup Coleridge.

S time se može složiti, ali se ne može previdjeti ni samosažaljenje i stavljanje Katoličke crkve u prvi plan, umjesto da se prepozna kako je od crkvene reputacije mnogo važnije ono što je učinjeno žrtvama svećeničkog silovanja i pripadajućeg zataškavanja.

Neuvjerljivi izgovori pape Franje

Iako mu se ne može poreći da je u borbi protiv seksualnog nasilja u Crkvi učinio više nego bilo koji drugi prethodni papa, Franjo je također ovog vikenda u Vatikanu pokazao svoja ograničenja i duboko problematične slijepe točke. "Nijedno zlostavljanje ne smije se više nikada prikrivati (kao što se činilo u prošlosti) ni podcjenjivati", izjavio je papa Franjo zatvarajući u Vatikanu taj četverodnevni skup, ali se nije mogao suzdržati od toga da počne ocrnjivati druge kulture i religije pa je svećeničko pedofilsko silovanje djece usporedio s "prinošenjem ljudskih žrtava - napose djece - kao žrtava u poganskim ritualima". 

U svojem zaključnom govoru Franjo je posebno inzistirao na zastranjenju pojedinih pripadnika klera "koji su postali instrument u rukama Sotone" te konstatirao da "u zlostavljanju vidimo ruku zla koja ne štedi čak ni dječju nevinost".

Takva retorika otkriva i zbog čega se Katolička crkva nije u stanju nositi s time da njeni svećenici masovno siluju djecu (ali i časne sestre). Cijela se stvar u skladu s katoličkom mitologijom nezdravo mistificira, umjesto da se problem sociopsihološki analizira i da se na njega reagira u skladu s važećim zakonima. Čini se da su jedino katoličkom kleru potrebni posebni protokoli što treba učiniti u slučaju silovanja djece, dok su ostalim ljudima na svijetu dovoljni savjest i važeći zakoni. 

Konferencija bez konkretnih rezultata

Franjo je u svojem zaključnom govoru isticao da pedofilije ima u svim društvenim poljima te da to nije isključivo crkveni problem, no to se može tumačiti i kao licemjerno racionaliziranje. Crkva sebi uzima poziciju moralnog autoriteta u društvu, predstavnika navodno jedinog Boga na Zemlji, i uživa u tome što u mnogočemu ima povlaštenu poziciju, primjerice kada je riječ o plaćanju poreza, no kada je riječ o silovanju djece odjednom tvrdi da je ista kao i svi drugi. 

No možda o uspjehu i smislu četverodnevne vatikanske konferencije svjedoči da ona nije iznjedrila nikakav spomena vrijedan dokument ili neke revolucionarno nove smjernice kada je riječ o svećeničkom silovanju djece. U najavi skupa se isticalo da se žele postići rezultati, a baš to je na kraju izostalo. Nema sumnje da je u klerikalnim krugovima došlo do podizanja svijesti kada je ova tematika u pitanju, ali to je doista prvi i mali korak na putu bez jasnog smjera i cilja.

Skandalozni istupi profesora moralne teologije Matulića

S druge strane, kada se usporedi ono što je Franjo govorio s onime što su apologeti Katoličke crkve, ponajprije profesor moralne teologije Tonći Matulić, plasirali u hrvatskoj javnosti proteklih dana, opet postaje jasno da je aktualni papa sa svim svojim očitim manama nedohvatljiv uzor kršćanstva i humanizma za nivo svijesti koji prevladava u Crkvi u Hrvata. Matulić je dao nekoliko intervjua za televizije, od kojih je najzanimljiviji onaj jednosatni za N1 u nedjelju. Tijekom njega se moralni teolog pokazao poprilično amoralnim, pokušavajući verbalnom dijarejom i sofizmom na sve moguće načine opravdati i obraniti Katoličku crkvu, dok za žrtve nije pokazao previše interesa mimo standardnih floskula.

Matulić se protivi isplati novčane odštete žrtvama svećeničkog zlostavljanja jer bi se to "moglo zloupotrijebiti", cijela stvar s pedofilijom u Crkvi mu je "pretjerivanje", celibat ne vidi kao problem, a pedofilija je "općeljudski problem" koji nije nikako specifično vezan za katolički kler. 

Psihopatološki aspekti odnosa unutar katoličkog klera

U svojoj obrani Crkve Matulić se nehotice razotkrio kada je počeo govoriti o mogućim razlozima zataškavanja silovanja, objašnjavajući da bi se neki hrvatski katolički svećenici osjećali izdano ako bi ih biskupi prijavili policiji jer su doznali da siluju djecu. Prema Matulićevom tumačenju, između biskupa i svećenika se razvija odnos kao između oca i sina te se svećenik koji siluje djecu osjeća odbačeno od svoje očinske figure ako ga ona prijavi policiji jer siluje djecu.

Matulić je tu poremećenu psihopatologiju odnosa u hijerarhiji Katoličke crkve - u kojoj si odrasli muškarci umišljaju da su im očevi neki drugi odrasli muškarci koji im nisu očevi nego nadređeni na poslu - predstavio kao nešto uobičajeno i normalno, uopće ne shvaćajući - baš kao i na početku teksta spomenut kardinal Puljić - da javnosti nenamjerno otkriva kako seksualno predatorstvo i zataškavanje istoga izvire baš iz same ideologije i unutarnje strukture Katoličke crkve. 

U tome se vidi i zašto Katolička crkva ima toliko problema obračunati se sa silovateljima u svojim redovima. Da bi to konačno uspjela učiniti, potrebno se reformirati iz temelja, a Crkva na to očito nije spremna niti je za to sposobna.