POSTOJI jedna konstanta za vrijeme vlasti HDZ-a koju bismo čak mogli nazvati i fetišom – a to je ulaganje u izgradnju objekata. Spomenete znanost – oni bi gradili stanove za znanstvene novake (premda nigdje u svijetu u tim godinama kao mladi znanstvenik ne uzimate kredit za stan). Spomenete demografiju – oni bi subvencionirali stanogradnju (premda zbog pada broja stanovnika u zonama dnevne migracije Zagreba kuće imate i po 20.000 eura). I sada se finale nije bilo ni odigralo, a već se javila ideja o ni manje ni više nego ''nacionalnom stadionu''! Opet neka gradnja teška stotine milijuna kuna narodnog novca!

"Vjerujem da u budućnosti moramo pronaći rješenja, gledajući ovaj stadion u Moskvi, za jedan nacionalni nogometni stadion. Jer kad ako ne sad, mislim da to reprezentacija zaslužuje. Tako ćemo poslati poruku nogometašima, naročito mladima, da se i dalje bave sportom", najavio je Plenković prošli tjedan na sjednici vlade. Onda je za N1 dodatno objasnio kako se  radi o tome da se izgradi moderniji stadion, koji bi imao kapacitete realnih razmjera, od možda 30-ak tisuća ljudi, čime bi se, između ostaloga, riješilo i pitanje domaćinstava hrvatske reprezentacije.

Vizija trošenja tuđeg novca

Već on ima i vizije, zna i koliko bi trebalo biti gledatelja i, eto, služio bi domaćinstvu hrvatske reprezentacije. Sve ok, sve je dobro – ali samo ako premijer i ministri stadion misle izgraditi od svojih privatnih prihoda. A čini nam se da to ne misle. Nego da misle na naše, porezne novce. I to u trenutku kada u dva najveća hrvatska grada matični klubovi imaju debelih problema s postojećim stadionima?

Koliko god voljeli reprezentaciju, imati jedan stadion samo za njenih nekoliko nastupa godišnje potpuno je financijski besmisleno. Uostalom imamo primjere dvorana rađenih za Svjetsko prvenstvo u rukometu 2009. koje su se dobrim dijelom pokazale financijskim promašajima. Zamislite tek stadion, objekt koji nije multifunkcionalan kao dvorana, objekt za 30.000 ljudi čiji hladni pogon cijele godine radi samo na nekoliko utakmica! To bi se moglo isplatiti valjda jedino službenicima koje bi morali zaposliti na održavanju i plaćati ih iz poreza. I onima koji bi ih gradili. Javnom nabavom.

Zagreb nema primjeren stadion, Split ga treba obnoviti

Još je luđe da matični klubovi dva najveća hrvatska grada nemaju kvalitetne i primjerene stadione kakve zaslužuju. Dinamov stadion izgleda kako izgleda, a potrošio je tko zna koliko već stotina milijuna novca poreznih obveznika. U međuvremenu, čak je i njegov položaj postao problematičan – nekada na rubu grada, danas je gotovo u sjedištu, pa se kod veće utakmice moraju zatvarati važne avenije, a nema ni primjerenog parkirališta… Zagreb i Dinamo svakako zaslužuju primjeren stadion, na koji će građani na utakmicu nedjeljom moći otići obiteljski uz mogućnost da sigurno parkiraju automobil, a i da je stadion natkriven te da je u okolici dovoljno mjesta za prateće sadržaje.

Hajduk ima svoj stadion, no nekadašnja, kako su joj tepali, ''Poljudska ljepotica'' pokazuje svoje godine. Arhitektonski vrhunski objekt koji je projektirao istaknuti riječki arhitekt dr. Boris Magaš utjecao je na brojne kasnije svjetske stadione i svakako se može smatrati jednim od bisera svjetske sportske arhitekture. Djelomično natkriven, s nizom iznimno praktičnih rješenja, od visećih kabina za radijske i televizijske reportere do rasporeda prostorija unutar stadiona i raskošnom rasvjetom, plijeni pažnju i nakon skoro 30 godina. No sunce, vjetar, more i ostali elementi mediteranske klime učinili su svoje pa stadion treba obnovu kako bi i dalje sjao i bio funkcionalan.

Dakle, treba riješiti pitanje Dinamovog stadiona, treba obnoviti Hajdukov stadion – i onda bi oba ta stadiona mogla i trebala biti na razini da se tamo mogu i trebaju odigravati utakmice reprezentacije! Štoviše, zar i Rijeka i Osijek nisu zaslužili da reprezentacija ponekad igra i tamo?

Uspomena na ružno doba kada je Dinamo bio Croatia

Reprezentacija je naša, ove države, ove Hrvatske, i njeno spajanje uz neki nacionalni stadion koji bi zasigurno bio u Zagrebu, pa bi onda uz reprezentaciju vjerojatno služio i Dinamu, vratio bi nas u ono ružno nogometno doba kada se Dinamo zvao Croatia, kada je postojao samo jedan ''nacionalni'' klub, pod izravnim političkim vodstvom – a ostali su tu bili za fasadu. To doba želimo ostaviti iza sebe.

Profesionalni nogomet, kao prvo, treba biti stvar privatnih sponzora, a država je tu da pomaže i financira sportske aktivnosti mladih. No ako gradovi žele dobre stadione, onda neka se gradska vijeća dogovore, nađu privatne partnere i razumne modele financiranja i odrade što trebaju. Neka i Split i Zagreb i Rijeka i Varaždin i Osijek i ostali imaju stadione primjerene svojim klubovima, koliko je to moguće.

Reprezentacija pripada Hrvatskoj, ne Zagrebu

Reprezentaciji za domaće utakmice ne treba jedan nacionalni stadion koji bi brzo postao još jedan primjer centralizacije Hrvatske i rupe bez dna što se tiče godišnjih troškova održavanja. Reprezentacija treba igrati u Zagrebu, ali i u Splitu, pa i u drugim gradovima gdje to tehnički uvjeti omogućavaju.

Da je premijer krenuo u tom smjeru – kao, idemo sada osposobiti i urediti prvo stadione u dva najveća grada, pa ako je moguće i u još nekoliko većih gradova – rekli bismo: ''Neka, koliko je moguće, a posebno ako možete naći privatne investitore.'' No ideji o gradnji nekog tobože nacionalnog, a u biti finog i skupog stadiona u Zagrebu, možemo reći samo: ''Glupost!''

Hrvatska reprezentacija treba igrati – po cijeloj Hrvatskoj. U koliko god gradova je to tehnički i po propisima moguće. Sve ostalo je poznati HDZ-ov fetiš zapošljavanja prijatelja i sponzora iz građevinske industrije.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala