PRIJE devet godina priča o teškom životu samohranog oca i sina potaknula je obitelj Matešić iz Sesveta na čin dobrote. Tada nisu ni sanjali da će ih to dovesti do osnivanja Humanitarne udruge Dobra volja kroz koju danas pomažu stotinjak obitelji.

Od tog dana počelo im se javljati sve više ljudi koji su bili voljni pomoći, ali, priča nam Marijana Matešić, javljalo se i sve više onih koji su trebali njihovu pomoć. Kao pojedinci nisu mogli sve napraviti, stoga je osnivanje udruge, kaže nam, bilo pravi potez. 

Iako udruga djeluje u Zagrebu, njihovi su štićenici u svim dijelovima Hrvatske, od Zagorja, Moslavine, Like, Slavonije pa do Dalmacije. Uz desetak volontera Marijana svakodnevno prevali velik broj kilometara kako bi im pomogla.

"Pomagali smo u renovacijama kuća i stanova, svakodnevno pomažemo s hranom, nađu se tu, nažalost, i djeca i roditelji kojima treba pomoći s privatnim terapijama, ljudi koji su zbog bolesti u sekundi od normalnog života došli do toga da nemaju ni za hranu svaki dan. 

Stotinjak je tu obitelji, neki kraće, neki duže, svatko s različitom pričom, s različitim problemima, a zajedničko im je da bez pomoći drugih jednostavno ne mogu", govori nam predsjednica udruge Marijana Matešić. 

U nekoliko dana ugasio se život dvije mlade majke. Skupljaju donacije za bebe

Najteže je, priča nam, kada se ugasi mladi život. Tada ne razmišljaju o tome gdje su i imaju li vremena, već sve ostavljaju kako bi pomogli njihovim obiteljima. U posljednjih mjesec dana dogodile su se dvije velike tragedije. 

"Dogode se nekad teške situacije kao smrt dvije mlade majke u samo nekoliko dana, to je ono na što ne možeš ne reagirati odmah. Iako njihovim obiteljima taj tren novac ne znači puno, svakako je lakše kada ne moraju bar na to misliti, kako će platiti troškove sahrane i životne troškove dok se ne snađu u novoj situaciji. 

Beba stara tek nekoliko tjedana ostala je sa svojim ocem i trenutno prikupljamo sredstva i potrepštine kako bismo pomogli obitelji. Mladi gospodin sada ima preko 3 kilograma i za njega skupljamo hranu, pelene broj dva, vlažne maramice. Tko je voljan pomoći, može nam se obratiti i donacije poslati poštom", rekla je Marijana. 

Organizirali su brojne humanitarne akcije u koje su se uključivali i mali i veliki. Bitna je samo dobra volja, govori nam Marijana, koja je dodala kako su sve te akcije obilježile njezin život, a neke joj donijele i nova prijateljstva. 

"Oni na nas ne gledaju kao na strane osobe, nego se čujemo i kada im pomoć nije potrebna, s mnogima održavamo kontakt i dijelimo bitne događaje u životu, pričamo o svemu, kao na kavi s prijateljima. 

U ovih osam godina, koliko udruga postoji, najviše nas pogodi kada izgubimo neko dijete. Tu nema utjehe za roditelje i osjećaš se bespomoćno. Što god da im daš, kako god da im pomogneš, utjehe nema. Pokušavamo pomoći svima koji su u nevolji i uvijek provjerimo obitelji koje traže pomoć, a sve donacije prikažemo transparentno na svojim stranicama."

Nisu je zaustavila ni četiri moždana udara

Humanitarni rad je ispunjava i pokreće, ali ponekad zna biti izazovan i stresan. Teško joj je, kaže nam, ne primati k srcu sve nedaće kroz koje ljudi prolaze, pa se to odrazilo i na njeno zdravlje. 

"Prije šest godina sam se jedno jutro probudila i nisam osjećala ruku. Na putu do liječnika izgubila sam govor i vid. Ispostavilo se da sam jedan moždani udar prehodala, a još tri sam imala taj dan. Doktori su mi govorili da usporim, ali nisam mogla iznevjeriti sve one koji su čekali našu pomoć.

Motivacija za nastavak nakon moje bolesti je prvo bila moja obitelj, a onda i ljubav prema ovome što radimo. Nekad se zaista pitamo tko bi svim tim ljudima pomogao da nas nema, da odustanemo od svega. I to mi zaista teško pada. 

Nadam se da će još neki dobri ljudi s vremenom vidjeti koliko je to lijepo i koliko to čovjeka ispunjava. Jer mi smo stvoreni da pomažemo jedni drugima", kazala je Marijana, kojoj su najveća podrška suprug i njihovih petero djece. 

Četiri moždana udara nisu je spriječila da nastavi pomagati onima koji žive na rubu egzistencije. U tome su joj se pridružili i rukometaši Luka Stepančić i Željko Musa koji su za Božić s volonterima dijelili donacije. 

Za humanitarni rad, priča nam, potrebni su čisto srce i dobra volja, a nekad se u tome najviše iskažu oni koji imaju najmanje. 

"Najljepše nam je kada neki naši korisnici ponude i nešto od sebe za naše druge korisnike. Bila to kutija kolača, nešto odjeće ili 10 jaja. Tada vidimo da ne gledaju samo na sebe nego suosjećaju s drugima. I znamo da činimo dobro i pomažemo stvarno onima koji su u potrebi", zaključila je.