PUČEVI su dio politike u Africi još od kraja kolonijalizma i uspostave nezavisnih država na kontinentu. Trenutni, koji se odvija u Sudanu, samo je jedan u neprekidnom nizu. Iako je 21. stoljeće u Africi kudikamo mirnije nego druga polovica 20. st, kontinent je još uvijek simbol bezvlađa, frakcijskih borbi i siromaštva.

Teško se može pronaći država koja nije prošla kroz bar jedan pokušaj svrgavanja vlasti, uspješan ili neuspješan, a upravo je Sudan jedan od rekordera. Na kontinentu koji je od kraja kolonijalizma doživio preko dvjesto pučeva nema mira, a ponekad je teško i razdijeliti jedan od drugog puča jer se vremenski preklapaju ili pak novi puč uslijedi nekoliko mjeseci nakon prethodnog.

Međunarodna zajednica desetljećima pokušava u Africi uspostaviti stabilne države kojima neće vladati diktatori, vojska i drugi opresivni režimi. Ali, bez obzira na to koliko se napora i financijskih sredstava uloži u stabilizaciju kontinenta, uspjeh takvih pokušaja je ograničen.

Preduvjeti dugoročnog ekonomskog napretka su mir i izgradnja stabilnih i pravednih institucija. Afrika je od samih početaka krenula suprotnim putem, a pokušaji da odustane od takvog puta su bili skupi i neefikasni. Regularnost ratova je postala jedno od trajnih obilježja.

Broj ratova u Africi ponovno raste

Puno je razloga za to, ali neki se izdvajaju. Njihovo međudjelovanje stvara začarani krug siromaštva iz kojeg je teško pronaći izlaz. Rezultati su siromaštvo, glad, nasilje i bolesti. Unatoč globalnom trendu popravljanja svih tih povijesnih nedaća ljudskog roda, Afrika sporo napreduje.

Najočitiji pokazatelj apsolutnog siromaštva je neuhranjenost, koja se definira kao nedovoljan dnevni unos kalorija po osobi. U Africi je broj ljudi koji su pothranjeni narastao s 200 milijuna 2000. na 280 milijuna 2021.

Dobrim dijelom je za to odgovoran rast stanovništva, koji nije mogao pratiti ekonomski rast, ali od 2014. raste i postotak pohranjenih, sa 16.7 posto na 21 posto 2020., a zbog pandemije i posljedičnog rasta cijena hrane u 2021. i 2022., trend je nastavljen.

Ubrzo nakon odlaska kolonijalnih sila Afrika je zaratila među sobom. Broj sukoba se povećavao sve do početka 21. st, kada se broj sukoba koji se u određenoj godini zbivaju na kontinentu spušta s 15-ak na osam u 2001.

Ali od 2010. počinje ponovni rast, pa se broj sukoba penje na 30 u 2020., a trenutno se 35 različitih sukoba odvija na kontinentu, najviše u povijesti. Politička nestabilnost se vratila na velika vrata. Etiopija, Srednjoafrička Republika, Južni Sudan, Kamerun, Burkina Faso, Kongo, Mali, Sudan, Somalija... O većini se i ne raspravlja u medijima razvijenijih zemalja.

Većinom se ne radi o sukobima između država, nego o unutrašnjim revolucijama. To nije povijesna novost, iako se često ti sukobi vode preko državnih granica ili se čak prelijevaju iz jedne države u drugu. Uglavnom ratuju razne paravojske iz razloga koji nisu uvijek povezani sa željom za promjenom granica.

"Neprirodne" granice, nasljeđe kolonijalnog doba, dovode do nestabilnosti

Jedan od razloga za toliku nestabilnost Afrike su njene granice. Pogledom na kartu je vidljivo kako su one podosta drugačije od granica država u Europi, izgledaju neprirodno. To je zbog toga što uglavnom jesu neprirodne: sasvim su arbitrarne i ne vode puno računa o etničkim, vjerskim, jezičnim i drugim razlikama.

Današnje granice uglavnom prate nekadašnju kolonijalnu podjelu Afrike između Francuske, Velike Britanije, Belgije, Njemačke, Portugala, Italije i Španjolske. Uspostavljene su 1885. na Berlinskom kongresu isključivo kao način pomirenja interesa kolonijalnih sila i ne uzimajući u obzir kako će to djelovati na sama društva u Africi.

Primjerice, današnja Demokratska Republika Kongo savršeno prati granice Belgijskog Konga. Ta kolonija je ustvari u početku (od 1885.) bila privatni posjed belgijskog kralja Leopolda II., a Belgija preuzima kontrolu 1908.

Današnja Nigerija savršeno prati granice britanske kolonije i protektorata Nigerije, unatoč tome što u zemlji postoji deset (glavnih) jezika, 371 različita etnička skupina te vjerske podijeljenosti na muslimanski sjever i kršćanski jug.

Tanzanija je preuzela granice Njemačke Istočne Afrike, Mozambik istoimene kolonije Portugala, Namibija kolonije Njemačka Jugozapadna Afrika, današnja Angola portugalske provincije Angole, Gana nekadašnje britanske kolonije Zlatna Obala itd. Današnja karta Afrike je nasljeđe kolonija, a ne povijesnog razvoja kontinenta.

Većina ratova se vodi oko osvajanja vlasti, a ne promjene granica

Iako neprirodne granice zvuče kao uvjerljiv argument i sigurno su djelovale destabilizirajuće zbog prekidanja povijesnog teritorija plemena, naroda, jezika, kultura i religija, činjenica je ipak da se većina ratova u Africi ne vodi oko promjene granica niti su međudržavni. Uglavnom se radi o unutrašnjim revolucijama.

Trenutačni sukob u Sudanu nije direktno vezan za podjelu između muslimana i kršćana (97 posto stanovništva su muslimani, a kršćani su se Južnim Sudanom odvojili od zajedničke države 2011.), različitih ideologija ni između različitih etničkih skupina (Arapa i crnačkih naroda). Isključivo se radi o sukobu između dvije vojne frakcije koje žele osvojiti vlast.

Većina ratova u Africi se vodi oko stjecanja vlasti u određenoj državi, rijetko zbog promjene granica. Naravno, etnička heterogenost djeluje često kao destabilizirajući faktor (neke države imaju nekoliko stotina različitih etničkih zajednica), ali ona nije primarni motiv.

Nakon stjecanja nezavisnosti institucije postaju još gore

Glavna motivacija je stjecanje vlasti u postojećim državama, da bi se ovladalo državnim aparatom i korupcijom stekli bogatstvo, prestiž i moć. Institucije mnogih afričkih država postoje samo da bi izvlačile što je više moguće bogatstva iz zemlje i od stanovništva, transferirale ga vladajućoj stranci, plemenu ili paravojsci, a ostatak bogatstva koristile za potrebe održanja na vlasti.

Kolonizatori su u Africi uspostavili institucije koje su bile pogodne za izvlačenje bogatstva, iako traje otvorena rasprava o tome jesu li kolonizatorske države općenito imale neto koristi od kolonija ili samo mala elita.

Infrastruktura je također građena da bi se lakše prebacivale sirovine iz unutrašnjosti kontinenta prema lukama za izvoz. Ali nekakva infrastruktura je postojala, postojao je funkcionalan pravosudni sustav, ekonomski se kontinent razvijao. Dapače, Supsaharska Afrika je sve do 50-ih i 60-ih bila bliže standardu Europe od većine Azije.

Odlaskom kolonizatora infrastruktura postaje oruđe u političko-etničkim igrama, neka se čak namjerno uništava da bi se naštetilo političkim, vjerskim i etničkim rivalima (npr. bez željeznice je puno teže izvoziti).

Kako su uglavnom bijelci imali upravljačke pozicije u kolonijama, nestalo je i znanje o tome kako upravljati institucijama. Dio se vratio u Europu, dio koji je ostao je vrlo brzo uklonjen (često i nasilno), a obrazovanih Afrikanaca je bilo jako malo.

Eksperimenti s afričkim tipom socijalizma

Kolonijalne institucije su postale još više eksploatatorske, a nove politike koje su uvođene pokazale su se kao ekonomska katastrofa. Afrička intelektualna elita, uglavnom školovana u Europi, smatrala je socijalizam pravim putem za države kontinenta. Logika je bila da su bivši kolonizatori bili kapitalisti, pa je jedino ispravno da nove države Afrike budu socijalističke.

Većina država u povijesti koje su uvele nekakav oblik socijalizma se nalazila u Africi, a one koje nisu vodile su socijalističke politike, ali nisu otvoreno iskazivale pripadnost takvom sistemu jer su postale ovisne o financijskoj pomoći SAD-a.

Afrički tip socijalizma, kojeg su neki od pojavnih oblika bili Ujamaa ideologija u Tanzaniji i Nkrumanizam u Gani, imao je povremene pozitivne rezultate, ali u konačnici su sve inačice doživjele fijasko, što je dovelo do velikog nazadovanje Afrike, dok se Azija uzdizala iz siromaštva.

Afrika je nekada bila bogatija od velikog dijela Azije, počela je zaostajati zbog korupcije i loših institucija

Ogromna inozemna pomoć i oprosti dugova nisu puno pomogli. Azija, koja je primala daleko manje donacija iz SAD-a i Europe, već sredinom prošlog stoljeća pretekla je Afriku. Prvo Japan, pa Azijski tigrovi, a zatim i Kina postali su neke od najrazvijenijih ekonomija na svijetu.

Napredak u Jugoistočnoj Aziji i Indiji je također bio daleko bolji nego u Africi. Unatoč golemim donacijama, periodičnim oprostima dugova i institucionalnoj podršci, Afrika sporo napreduje. Stari problemi (ustvari nastali nakon stjecanja nezavisnosti) ostaju, a zadnjih nekoliko godina je brojčano više sukoba u Africi nego prethodnih desetljeća.

Zbog raširene korupcije i nefunkcionalnih državnih institucija većina novčanih donacija završavala je u rukama elite i njihove koruptivne mreže. Donacije, koje su se kanalizirale preko korumpirane elite, ustvari su povećavale privlačnost nasilnog ovladavanja državnim institucijama.

Takva preuzimanja vlasti su jedina moguća u državama u kojima ne postoje slobodni izbori, a svi resursi su u rukama korumpirane elite. Pučevi i revolucije su u takvim uvjetima jednostavno dio političke dinamike, poslovnog okruženja i način stjecanja bogatstva.

Začarani krug siromaštva i rata se vraća u Afriku

Ženevska akademija za međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava trenutno prati 35 različitih sukoba u Supsaharskoj Africi (Sjeverna Afrika se broji kao zasebna regija s Bliskim istokom). Dio njih se odnosi na borbu službenih državni vlasti s islamističkim skupinama poput Boko Harama i sličnih organizacija (Burkina Faso, Kamerun, Nigerija, Somalija, Mali), neki su unutardržavni sukobi između dvije i više frakcija (Južni Sudan, Srednjoafrička Republika, Etiopija, Demokratska Republika Kongo, Senegal), a neki su separatistički.

Razlozi oružanih pobuna se često isprepleću, pa je u pojedinim sukobima teško odrediti radi li se o međuvjerskim, međuetničkim ili secesionističkim sukobima, a koji su tek unutrašnja borba za vlast. Jako je puno pokreta za odcjepljenje nekih regija, ali oni su rijetko uspješni i često samo paravan za kriminalne operacije.

Začarani krug siromaštva i sukoba je doveo do toga da stanovništvo Afrike raste puno brže od ekonomskih mogućnosti, pa unatoč relativnom napretku, u mnogim područjima broj siromašnih i pothranjenih raste.

Iako su međunarodne institucije bile optimistične oko oporavka kontinenta i smirivanja sigurnosne situacije prvih godina 21. st, posebno nakon velikog otpisa dugova svim državama, trend se zadnjih nekoliko godina preokrenuo.

Opet se nagomilao neodrživ dug, glad raste, sve je više sukoba, demokracija je u opadanju. Izuzev izoliranih slučajeva, opća situacija je sve gora. Uvjeti za nove ratove su sve povoljniji.