FOTO: FaH

U NOVINARSKIM krugovima i na društvenim mrežama posljednjih se dana poput požara širi neslužbena informacija prema kojoj je u vladu ili u Ministarstvo znanosti i obrazovanja sa Sveučilišta u Augsburgu stigao neki dokument vezan uz prijavu za autoplagiranje u doktorskom radu protiv ministra Pave Barišića.

>> NOVA AFERA Barišić prijavljen u Njemačkoj, plagirao je i vlastiti doktorat?

Iz glasnogovorništva vlade takvu su nam informaciju demantirali, a slično iskustvo doživjeli su i drugi novinari. No spekulacije zbog toga nisu prestale, a za to postoje određeni razlozi.

U čemu je riječ i o kakvim se opcijama spekulira?

Da je odluka, već bi se znalo

Postoji mogućnost da su sa Sveučilišta u Augsburgu doista došli neki dokumenti, ali da naše institucije o tome ne smiju informirati javnost. Naime, u uređenim državama svi etički procesi vode se u najstrožoj tajnosti, kako prije zaključenja tako i nakon njega. Jedino što ne ostaje tajnom jest konačna odluka. U protivnom postoji mogućnost da se nanese šteta osobi koja je prijavljena, političkim moćnicima omogućava se da pokrenu svoje mehanizme kako bi vršili pritiske i utjecali na presudu, a također postoji mogućnost da se pritišću ili kazne prijavitelji, što u konačnici ide na štetu kvalitete sustava. Budući da je Njemačka vrlo uređena zemlja, u kojoj se dokazani etički prekršaji poput plagijata uvijek strogo sankcioniraju, čak i smjenama ljudi na visokim pozicijama (poznati su primjeri ministra obrane Karla-Theodora zu Guttenberga i ministrice obrazovanja Annette Schavan, koji su dali ostavke zbog plagijata), tajnost procesa vrlo se ozbiljno shvaća.

Nažalost, u Hrvatskoj informacije o etičkim procesima uglavnom cure na sve strane, a ponekad ih lansiraju sami prijavljeni kako bi stvorili atmosferu u kojoj je nemoguće slobodno i neovisno raditi i odlučivati. U takvim slučajevima u stvaranje kaosa se uključuju i zainteresirani političari i članovi akademske zajednice te opća javnost, zbrajaju se mišljenja i ruke, kao da je plagijat nešto o čemu se može odlučiti preglasavanjem na cesti.

Kako god bilo, u ovom slučaju najvjerojatnije se ne radi o nekom konačnom mišljenju jer bi s informacijom u javnost izašla barem jedna od zainteresiranih strana. Naime, uobičajena je praksa da o odluci prvi i istovremeno saznaju oni koji su podnijeli prijavu, kao i onaj tko je prijavljen. Dakle, da je Augsburg uistinu odlučio, te da je konačna odluka povoljna za bilo koju od strana – bilo za prijavitelje ili za prijavljenog - netko od njih već bi je pustio u javnost.

Strašno je kako se to radi u Hrvatskoj

Prof. Vesnica Garašić, koja je sedam godina radila u etičkom savjetu Sveučilišta u Zagrebu, kaže da bi odluka, da je stigla, bila sasvim sigurno poslana osobama, a ne institucijama.

„Ona bi stigla istovremeno prijaviteljima i prijavljenom, i to samo njima kao osobama. Ona ne bi dolazila u ministarstva ili u vladu. To se tako ne radi“, rekla je Garašić.

„Tajnost je u ovakvim slučajevima vrlo važna, a ona je načelo koje bi trebalo vrijediti posvuda, uključujući i Hrvatsku. Strašno je to kako su kod nas u ovom slučaju informacije puštane u javnost i kakvi su se pritisci potom radili na sve prijavitelje i uključene u procesuiranje“, dodala je.

Drugim riječima, najvjerojatnije u vladu uistinu nije stiglo ništa ili je eventualno stiglo nešto što nije konačno mišljenje, poput zahtjeva za očitovanjem jedne od strana u procesu, u ovom slučaju ministra Barišića ili pak zahtjev za dostavom nekih materijala.

U svakom slučaju, bilo bi uputno ostaviti stručnjake u Augsburgu da rade svoj posao na miru, da svoje odluke donose bez ikakvih pritisaka sa zapadnog Balkana.